US IHT 24. - 25. X. PFAFF

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 24. - 25. X. 1998. Balkanizacija bi mogla biti jedino rješenje za Bosnu "Holbrookeov Daytonski sporazum i dogovor o Kosovu koji je nedavno postignut s Miloševićem stvorili su mehanizme za kupovanje vremena - u kojemu se mogu raspršiti demagogija i nacionalizam, dok se istodobno razvijaju liberalna tolerancija i demokratske ustanove", piše William Pfaff. "To je u načelu primamljivo i veoma američko po svom optimizmu, ali prkosi najvažnijim silama koje djeluju u oba područja. To su nacionalni iredentizam na Kosovu te pogoršan i čak varljiv nacionalizam među Srbima - uključujući i Srbe koji se suprotstavljaju krvoločnom Slobodanu Miloševiću. Liberalno demokratsko rješenje počiva ne samo na optimizmu o političkom razvoju Bosne i Kosova već i na pretpostavci, koju treba preispitati, da će Sjedinjene Države i/ili njezine saveznice ophoditi ta mjesta desetljećima, dok se demokracija ne ustoliči. Vrijeme je da se opet promisli o balkanizaciji kao rješenju balkanskih problema. Srbi i Hrvati u Bosni ostaju nepomireni s trajnim postojanjem unutar multinacionalne Bosne. Na nedavnim su izborima u području poduprte separatističke snage. Muslimanski 'nacionalizam' u Bosni nepokolebljivo napreduje na uštrb nekadašnjeg kozmopolitizma Sarajeva i muslimanske srednje klase. Kad bi u Bosni danas (ili sutra) nestala potpora za savezničke snage, međunarodne agencije i nevladine organizacije, federacija bi se gotovo sigurno raspala. Na Kosovu je trenutačno albanski nacionalizam usijan. Nenasilni program neslužbeno izabranog kosovskog 'predsjednika' Ibrahima Rugove odbačen je i zamijenjen revolucionarnim zahtjevima za nacionalnu neovisnost OVK-a. Ta je gerilska sila sad u položaju da iskoristi povlačenje srpske vojske i policije (do stupnja u kojem se to odvija) pod zaštitom novouvedenih međunarodnih promatrača i organizacija. OVK smatra da može izmanevrirati NATO da mu pruži zaklon od srpske osvete. Prije nego što je Milošević demagoški ugušio autonomiju Kosova te izazvao paranoidni srpski iredentizam, Albanci iz pokrajine prihvaćali su svoj autonomni status unutar Srbije. Milošević je bio taj koji je oružani pokret kosovskih Albanaca učinio neizbježnim. Da je netko osamdesetih godina uklonio Miloševića s političke pozornice, možemo vjerovati da bi Hrvatska i Bosna bile pošteđene humanitarnih katastrofa koje su njegove odluke (i one hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana) kasnije proizvele. Njegovo uklanjanje s balkanske pozornice, prije deset godina, bio bi razborit čin, koliko je već u međunarodnim pitanjima moguće procijeniti što je razborito. Danas bi bilo razborito djelovati da ga se ukloni. On je podstrekač i agent nihilističkog uništenja, figura nedokučivih moralnih pobuda, kao što je bio Hitler. Njega zasigurno neće biti moguće uvjeriti da bi Srbiji bilo bolje bez Kosova, iako je to istina. Neki predlažu da bi NATO na kraju trebao djelovati kao 'zračna sila OVK-a' i poduprijeti kosovsku neovisnost, iako nitko ne zna kakvo bi bilo Kosovo pod vodstvom OVK- a. OVK, ili ljudi koji tvrde da govore u njegovo ime, kažu da žele veliku Albaniju koja uključuje Kosovo, a vjerojatno i dio Makedonije. Neki kosovski protivnici Rugovinog nenasilnog programa kažu da bi se, iako žele punu neovisnost kao i drugi kosovski Albanci, zadovoljili s jednakopravnošću sa Srbijom i Crnom Gorom u novoj, tročlanoj jugoslavenskoj federaciji. Oni ne žele prihvatiti svoj bivši status autonomne srbijanske pokrajine (što bi zapadnim vladama bilo draže). Njihov je prijedlog razuman, no također nije vjerojatno da će zainteresirati Miloševića. Vjerujem da je sad vrijeme, i prilika, za pokazivanje političke dovitljivosti. Mogu zamisliti da zapadne snage osiguraju političku potporu i vojni pritisak za stvaranje velike Albanije koja ne bi bila ujedinjena država već savez albanskih naroda koji ostaju građani različitih država, istovremeno uživajući nove i zasebne međunarodne veze i međunarodno jamstvo. Taj bi savez mogli činiti Albanaci s Kosova i iz Albanije, povezani s Makedonijom. Moguće ih je zamisliti kao razoružane obrambene snage NATO-a. Međunarodna bi zajednica u tom slučaju potvrđivala, umjesto da se suprotstavlja nacionalnim težnjama naroda o kojemu se radi, ali unutar novog okvira. Kako bi se Srbiju moglo uvjeriti da to prihvati? Proširujući isto načelo: razmjernim stvaranjem velike Srbije koja bi uključivala republiku srpsku - ujedinjenjem entiteta bosanskih Srba sa Srbijom (što je očito preokretanje dosadašnje zapadne politike). Težina događaja govori da su i velika Albanija u nekom obliku i srpsko nacionalno ujedinjenje vjerojatni konačni ishodi borbi koje se u području nastavljaju. Uspjeh liberalne i istinski multinacionalne Bosne izgleda dalek, a multinacionalna Srbija u kojoj bi Albanci s Kosova bili sigurni i zadovoljni čini se još daljom. Politika se mora prilagoditi stvarnosti situacije i postojećim snagama, kako bi se kretala u skladu s njima umjesto da im se opire. Da parafraziram velikog Sherlocka Holmesa, kad ste uklonili nemoguća rješenja za problem, rješenje koje preostaje, kako god bilo neuvjerljivo, jest ono pravo."