nj 29. X. TAZ: srpski identitet

NJEMAČKA DIE TAGESZEITUNG 29. X. 1998. U klopci "Kako izgleda budućnost društva pod udarom Miloševićeva režima, koji ga pretvara u europskog pariju i u prijetnju svim susjednim narodima? U kakvim bi uvjetima ta Srbija mogla naći svoje mjesto u budućoj Europi? Zastupnik u Europskoj skupštini Daniel Cohn-Bendit smatra da bi se Srbija mogla približiti Europskoj uniji ako odustane od ratovanja, provede demokratske reforme i prizna ljudska prava. Takvi bi izgledi bili oslonac srpskoj oporbi i ponudili bi joj perspektivu, smatra Cohn-Bendit. U samoj Srbiji ozbiljna rasprava o budućnosti još nije ni započela. Razlog su režimski mehanizmi vlasti. Kad kritika Slobodana Miloševića postane državni zločin; kada svi koji se još usuđuju reći ne, gube osnovu za egzistenciju; kada sveučilišni profesori moraju davati izjave o odanosti ministru prosvjete koji nije završio školu; kada istrebljivanje onih koji drugačije misle uživa status domoljubnog čina, tada valja konstatirati da nema osnova za slobodnu raspravu o budućnosti društva. Tome valja pridodati činjenicu da je tradicionalni srpski identitet i omogućio etabliranje opisanoga režima. Prisjetimo se: godine 1986. rasprava o budućnosti Srbije završena je memorandumom akademije znanosti. Najveći dio srpske elite odgovorio je na temeljno pitanje srpskog društva u tadašnjoj Jugoslaviji - što će biti sa Srbima i Srbijom kada se Jugoslavija raspadne? - nacionalističkim a ne demokratskim konceptom. Već je tada pitanje Kosova bilo u središtu razmatranja. Odluka o demokratskoj perspektivi potvrdila bi u tom razdoblju prava kosovskih Albanaca i učvrstila vladavinu većinskog stanovništva u tada još autonomnoj pokrajini. Prihvaćanje nacionalističkog koncepta pokazalo je težnju prema obnovi srpske vlasti na Kosovu. Dodatni zahtjev za ujedinjenjem svih Srba u velikosrpskoj državi rezultirao je potom i ratovima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, ali i stabilizacijom Miloševićeva režima. Teoremi iz 1986. gurnuli su hrvatske Srbe u poraz, bosanske Srbe u neodređen položaj, a Srbe u Srbiji u gospodarsku i moralnu katastrofu. S obzirom na dramatično stanje, krajnje je vrijeme da srpska elita ponovno razmotri stanje nacije. Trebala bi kritički preispitati mogućnost korekcije tada postavljenih ideoloških smjernica. Morala bi samokritički raspraviti o pitanju krivnje za rat i za ratne zločine, i ponovno definirati povijesne mitove i samoobmane, kao i odnose srpskoga društva prema susjednim narodima u Europi i manjinama u vlastitoj zemlji, a ponajprije vlastiti odnos prema demokraciji i ljudskim pravima. Doduše, izgledi da će srpsko društvo uskoro pokazati razumijevanje za takvu raspravu vrlo su slabi. Naime, teoremi iz 1986. uglavnom su prevladali. Većina društva ne smatra ljudska prava autonomnom vrijednošću. Srpska radikalna stranka koja je s gotovo trećinom glasova osvojila status druge po snazi stranke u Srbiji, zastupa vlastitu definiciju interesa 'naroda'. Vrijednostima Francuske revolucije suprotstavljeno je 'pravo naroda', nacionalizam ima status najviše vrijednosti, srasla Europa u liku EU odbačena je. Prijateljske veze moguće su samo s Rusijom i Grčkom, tvrde radikali. Većina stanovništva niječe krivnju za rat i za ratne zločine i smatra se žrtvom procesa raspada bivše Jugoslavije. Vanjske sile - ponajprije Njemačka, SAD - i inozemni novinari urotili su se kako bi uništili Jugoslaviju, smatraju oni. Ta teorija urote popraćena je snažnom nesklonošću prema Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, koje su odbacile 'zajednički život u Jugoslaviji'. Gotovo nitko u Srbiji neće priznati da su srpski ratni ciljevi - zauzimanje dijelova Hrvatske i Bosne i Hercegovine - povezani sa strategijom 'etničkog čišćenja' te da odgovornost za pripadajuće zločine snosi srpsko društvo. No, kada se suoče s činjenicama, Srbi skreću pozornost na ratne zločine 'drugih', a u krajnjem slučaju priznaju tek da su svi jednako krivi za rat i za njegove posljedice. Srpsko se društvo našlo u klopci zbog svoje nesposobnosti za samokritiku i zbog političkih smjernica iz 1986. Upravo je zbog toga nužna radikalna i kritična rasprava o stanju nacije, čak i ako je pokrenu slabašni oporbeni krugovi. Sukob na Kosovu još je više izolirao srpsku naciju nego rat u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Dok je u prošlosti apel na zapadne sile zbog tlačenja Srba za vrijeme ustaške diktature i njemačke opsade u Drugom svjetskom ratu pribavljao Srbima naklonost, takvi pokušaji danas više ne donose uspjeh. Nastavi li režim nesmetano svoju dosadašnju politiku, uskoro će se na Sandžaku i u Vojvodini dogoditi slične stvari kao danas na Kosovu. Samoobmana da Rusija i Kina podupiru Srbiju zasigurno neće pomoći društvu pri osmišljavanju budućnosti. Srbija mora doživjeti političko-moralu obnovu. U to ime srpski demokratski oporbeni političari moraju hrabro istupiti iz zaklona. Potajno priželjkivanje vojne intervencije NATO-a radi Miloševićeva svrgavanja neće im pomoći. Izjalovi li se ta nada, srpsko će društvo biti gurnuto još dublje u sukob u kojemu može samo izgubiti - čak i ponude iz Bruxellesa", zaključuje Erich Rathfelder.