YU TISAK OPORBENI

SRBIJA DANAS 7. X. 1998. Uvrjeda za zdrav razum "Ohrabreni prijetnjama vojnom intervencijom, a uspaničeni bankrotom vlastitih slaboumnih velikosrpskih projekata (zbog kojih će podnijeti račun prije ili kasnije), Slobodan Milošević i njegov jurišni odred pod zapovjedništvom Vojislava Šešelja sada pokušavaju iskoristiti jednu od poslednjih prilika za uvođenje cenzure i diktature jer im ništa drugo nije preostalo", piše Miloš Vasić. "Prvo je mlađahni Aleksandar Vučić, nadobudni ministar informiranja Srbije, izdao svoj hati-šerif kojim pokušava uvesti cenzuru u elektronske medije u Srbiji, protiv Ustava i svih zakona obje države - SRJ i RSrbije. Pokušavajući na brzaka koliko može, pa - ako prođe, prođe, mladi Vučić je nezavisne elektronske medije nazvao subverzivnim elementima, špijunima i neprijateljima naroda. Pritom je zaprijetio 'primjernim kaznama', ne precizirajući po kojem ih to zakonu hoće kazniti i za koja kaznena djela. Sasvim radikalski bezobrazno i bezočno, mladi Vučić pokušava mobilizirati najekstremnije elemente iz svoje lumpenproleterske baze i navesti ih da, kao u nacističkoj Njemačkoj, 'uzmu pravdu u svoje ruke' i obračunaju se sa svima koji misle drukčije. (...) Dr. Šešelj zaprijetio je 'izdajnicima' i 'kolaboracionistima', to jest onima koji ne zavijaju u istom čoporu s ratnim huškačima i lažljivcima iz tzv. patriotskih medija. Iz cjelokupne retorike i ideološkog bestijarija srpskih radikala i njihovih poslodavaca iz Socijalističke partije Srbije i JUL-a može se lako zaključiti da oni Boga mole i jedva čekaju da neki bezdušni birokrati iz UN i NATO odluče krenuti u vojnu intervenciju na Kosovu, e da bi im pružili prigodu da se na brzinu obračunaju sa slobodnim tiskom.(...) Nije toj bratiji do Kosova, kao što im nije bilo ni do Jugoslavije, ni do Srba u Hrvatskoj i Bosni; toj bratiji je do diktature i slobodne pljačke. Oni bi htjeli da sve novine i sve radiopostaje u Srbiji lažu u istom koru s RTS, da ne ostane nitko tko bi im kvario kičastu sliku iz lažljivog licitarskoga zrcala s licitarskog srca Mire Marković u 'Bazaru', njihovu jedinu utjehu pred slikom strašne istine..." DNEVNI TELEGRAF 7. X. 1998. Manekeni za pakao Aleksandar Tijanić među inim piše:"(...)ja razumijem da naš režim za rat izabere NATO snage: sve ispod toga bilo je nedostojno Srba. Svi prijašnji ratovi - u kojima jel' da nismo sudjelovali i jel' da nismo krvarili - bili su ispod naše razine. Tko su ti Janezi, Zagorci i Muje? Neokomunizam, naime, ne umije napraviti dobar život za svoje građane. Jedino što umije organizirati i jedini objekt njegove strasti je rat. U njemu on prepoznaje patriote, hrabre, i đubrad izdajničku; rat se vodi po svaku cijenu, bez obzira na posljedice, u njemu je sve dopušteno, sve je moguće, sve jest jednostavno, nevino u moru mrtvih i unaprijed oprošteno u ime viših ciljeva.(...) Nije točno da se ovdje bira između kapitulacije i rata; ovdje je riječ o tome da jedna politika, izbjegavajući završni račun desetljetnog tumaranja po hodnicima povijesti, i svođenja Srba na pleme europskih crnaca, dovodi naciju pred sam rat ne bi li tutnjavom topova, tim strašnim glasom, stvarnim ili virtualnim, ušutkala svaki drukčiji glas, svaku drukčiju misao i svačiju savjest. Ta zlokobna opčinjenost jednostavnim prepoznaje se u namjeri da se Srbi, zatim cijela domovina i sve u njoj, pretvore u vojsku, hijerariziranu ustanovu u kojoj se ne razmišlja već sluša, u kojoj se ne dovodi u pitanje pretpostavljanje jedne skupine svim drugim skupinama, jedne ideje svim idejama, jednog čovjeka svim ostalim ljudima. Ne volim rat - premda znam da se on katkad ne može izbjeći, ali još manje volim ljude koji već treći put pjevaju himne o ratu i svaki put propuste priliku da poginu u njemu i tako nam dokažu da misle ozbiljno sve što su o njemu govorili. Evo im prilike!" NAŠA BORBA 7. X. 1998. Krvoločnost i drijemež "(...) Za to vrijeme, šef ove krasne države igrao se s djecom Europe. Mislim da je to bio vrhunac svega što smo vidjeli i doživjeli od njega. Trenutak je izabran s veličanstvenim smislom za parodiju. Djeca Europe plešu, pjevaju, iskazuju ljubav poznatom ljubitelju djece, koji za njih ima vremena, iako se ostatak svijeta upravo bavi pitanjem da li da na njega baci bombe.(...) Od djece ga je jedva odvojio dolazak staroga prijatelja Holbrookea kojemu se požalio da skupina kriminalaca iz organizacije poznate pod imenom Vijeće sigurnosti prijeti Srbiji bombama. To zvuči kao da je Milošević ipak više raspoložen da prihvati nego da odbije te bombe. Ali, to ne znači da će on biti krajnje nepopustljiv u pitanju Kosova. Možda mu samo prije treba koja bomba..." 080229 MET oct 98