US NY TIMES 27. X. NEMTSOV BREMMER

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 27. X. 1998. Ruska kriza "Posljednjih nekoliko mjeseci u Rusiji ne čudi što se svi pitaju može li se ta država spasiti. U srpnju je Međunarodni monetarni fond Rusiji poslao 4,8 milijardi dolara radi poticanja precijenjenog rublja. MMF i Središnja banka Rusije učinili su sve što su mogli da spriječe devalvaciju, bojeći se da bi ona zaustavila strana ulaganja. U kolovozu je Središnja banka na to trošila dnevno skoro 500 milijuna dolara", pišu Boris Nemcov, zamjenik premijera Rusije od ožujka 1997. do kolovoza 1998. i Ian Bremmer, predsjednik Skupine Eurasia i viši suradnik Svjetskog instituta za politiku. "Kad je, sredinom mjeseca, novac presušio, vladini su računi zamrznuti, rubalj se prepustio slobodnom padu, a parlament se spremio za bitku s Jeljcinovom vladom. Jeljcinov nedostatak vodstva ostavio je Rusiju bez nakane da preuzme nadzor nad svojim gospodarstvom, a vladina postava, koja se ubrzano mijenjala, pojačavala je opći osjećaj zbrke. Nedavna imenovanja daju malo razloga za nadu. Nova gospodarska ekipa premijera Primakova, koja je zamijenila one koji su položaj napustili u kolovozu (uključujući i koautora ovog članka), predstavlja zbirku natražnjačkih središnjih planera iz dana Gorbačovljeve perestrojke. Usred priča o nametanju nadzora nad cijenama i kapitalom, ograničavanju sposobnosti mijenjanja rublja i obnavljanju državnog upravljanja privatnim sektorom, njihovo rješenje za krizu jest tiskati nove rublje i isplatiti zaostale plaće i druge vladine dugove. Ta će strategija pridonijeti odvraćanju zapadnih ulaganja. Najviše uznemiruju nedavni prijedlozi obustavljanja otvorenog tržišta valute uspostavljanjem jednog službenog tečaja rublja. To bi neizbježno vodilo tečaju na crnoj burzi. Unutrašnje procjene govore o inflaciji od 20 do 25 posto mjesečno i padu vrijednosti rublja na 30 do 35 prema dolaru (sa sadašnjih 16,5) do kraja 1998. godine. Iako će tiskanje novca sprječiti da se ljudi osjete osiromašenima, za tri će mjeseca inflacija postati nepodnošljivo visoka, stvarni će dohodak znatno opasti, a sigurno će se pojaviti i socijalne napetosti. Parlament, koji je uvelike poduprla Primakovljeva ekipa, shvatit će da mu je to sve manje moguće. Postoje tri moguća scenarija za ono što će se tada dogoditi. Jeljcin bi, s obzirom na svoje krhko zdravlje, mogao dati ostavku. Mislimo da se to neće dogoditi, s obzirom na njegov temperament. (Usprkos sadašnjim spekulacijama, opoziv je pravno nemoguć). Druga je mogućnost da bi Primakov mogao biti otpušten. Parlament bi sigurno poklonio svoju potporu čvrstorukaškom gradonačelniku Moskve Juriju Lužkovu i komunističkom vođi Genadiju Zjuganovu. Treći je scenarij da će predsjednik Jeljcin ustrajati na Primakovu i dovesti novi sastav. Tko će na kraju iz sadašnje krize izići kao politički jači? Ne oligarhi, barem ne odmah. Zbog sloma rublja, mnogi su najbogatiji Rusi u velikoj nevolji. U te žrtve spadaju neki poznati bankari - Vladimir Gusinski (skupina MOST), Aleksandar Smolenski (SBS-Agro) i Vladimir Potanin (Uneximbank). Čak je i Boris Berezovski, najmoćniji oligarh, izgubio moć kad je Duma ponovno ustvrdila državni nadzor nad 'njegovom' televizijskom mrežom. Oligarhi će se, bez sumnje, ponovno dignuti, no njihova je sadašnja slabost jedan od nekoliko pozitivnih ishoda meteža. Čovjek kojemu je kriza koristila jest Aleksander Lebed. Taj je bivši general svoj legitimitet zaslužio uspješnim mandatom guvernera Krasnojarska. On je stidljiv u pričanju o politici koju će slijediti, što je u današnjoj klimi razborita strategija. Lužkovu i Zjuganovu na ruku ide njihova nedavna suradnja. Nijedan od njih nije previše naklonjen ni zapadnoj viziji slobodnog tržišta ni političkim reformama koje je poduzeo predsjednik Jeljcin. Obojica bi nacionalizirali industriju zbog političkih, a ne gospodarskih razloga. Oni ne zagovaraju povratak komunizmu, no njihova bi alternativa mogla biti jednako štetna: uporna korupcija, napad na tisak, diktatura birokracije. Na posljetku, sam će Primakov imati koristi. Kao čovjek bez stranačke pripadnosti ili predsjedničkih ambicija, koji održava dobre odnose s Madeleine Albright i Sadamom Huseinom, on shvaća važnost pragmatizma. Nakon što njegovi ministri ne uspiju riješiti krizu, on bi ih se mogao odreći i uvesti ekipu koja je više usmjerena prema slobodnom tržištu. Privatno, Jeljcin je posljednjih dana najavio takav pristup - 'korak nazad, dva koraka naprijed'. Primakov bi mogao surađivati sa zdravim pripadnicima reformista koji ostaju u Rusiji. Kao dodatak onima poznatima na državnoj razini, u pokrajinama postoji više od 100 gradonačelnika mlađih od 35 godina. Najveći problem među liberalnom oporbom jest razlomljenost. Svi smatraju da ih ruski narod osobito voli, da su osobito osposobljeni da Rusiju izvedu iz njezine sadašnje krize. No, podijeljeni, oni ne mogu privući dovoljno potpore izbornog tijela. Kad bi se ujedinili u jedan politički blok, stvorila bi se uravnoteženija i stabilnija struktura moći. Postoje razlozi za optimizam kad je riječ o Rusiji. Kako god kritični bili prema sve odsutnijem Jeljcinu, temeljne slobode ostaju netaknute - oporbene stranke funkcioniraju, tisak je slobodan, a ljudska prava zajamčena. A usprkos svim jadima te države, postoji dovoljno vođa spremnih na reforme koji mogu pomoći da se Rusija izvuče iz krize. Rusi trebaju vremena da promisle. Dok osjete učinke nove gospodarske politike, poželjet će nisku inflaciju, stabilne cijene, robu u trgovinama i nestanak redova za čekanje. U tijeku ovog desetljeća Rusija, poput Poljske i Bugarske, slijedi krivudav put do demokracije. (...) "