US WASH. POST 26. X. RUSIJA

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 26. X. 1998. Mnogo pametnih zamisli za Rusiju "Jedan od najbijednijih trenutaka u mnogo bijednih trenutaka skorašnje Rusije dogodio se kad je premijer Evgenij Primakov ponosno objavio da nema nikakvog plana za izvlačenje svoje zemlje iz gospodarske krize", piše jedan od urednika lista, Fred Hiatt. "Primakovljeva je izjava bila pokušaj ublažavanja javnog bijesa zbog gospodarskog prijedloga njegova komunističkog zamjenika koji je procurio u tisak. On je pozivao na povratak nadzoru u sovjetskom stilu. To nije ono što on ima na umu, uvjeravao je Primakov ruski narod. Zapravo, on još uvijek nema ništa na umu. Više od dva mjeseca nakon ruskog gospodarskog sloma, Primakov još nema plana. No, to ne odražava, kao što Amerikanci ponekad pretpostavljaju, nedostatak dobrih zamisli u Moskvi. Problem je prije to što se nitko ne može složiti o provedbi tih dobrih zamisli. Od 1991., drugim riječima, ono što nedostaje jest politički konsenzus, a ne gospodarska mudrost. A danas izgledi za postizanje konsenzusa izgledaju mračnije nego ikada. Kapitalizam i reforme slobodnog tržišta izgubili su vjerodostojnost, no (i u velikom bismo stupnju za to trebali biti zahvalni) postoji malo potpore ikakvoj ideologiji ili strategiji koja bi zauzela njihovo mjesto. Nema sumnje da se na mnogo načina Rusija vratila lošim starim vremenima (1991. - 1992.). Dužnosnici opet brinu o zimskoj gladi i socijalnim nemirima. Ruske su banke objavile da neće plaćati neke dugova, a vlada će vjerojatno uskoro to isto objaviti za još neke dugove. Stotine ili možda tisuće ruskih vozača kamiona nasukano je širom Europe, izvješćuje Interfax, jer nitko ne može platiti robu koju bi oni trebali dopremiti kući. Broj ljudi koji žive ispod razine siromaštva narastao je s 32,8 milijuna u kolovozu na 44,4 milijuna u rujnu, a to je 30 posto stanovništva, prema službenoj statistici. No, od 1991. do 1992. godine mnogi su ljudi barem vjerovali da će se život uskoro poboljšati. Danas gotovo nitko nema nade. Teško je zamisliti bilo kakav uvjerljiv scenarij, bez obzira na to koliko je malo vjerojatan, koji bi to omogućio u sljedećih nekoliko godina. To nije zato što nitko nema nikakva rješenja. Baš je neki dan Dmitrij Vasiljev, mladi reformator koji predvodi Rusko povjerenstvo za vrijednosnice i tečaj, objavio primamljiv plan oporavka koji je dobro smišljen u načelu i podrobnostima. Vasiljev je nedavno uručio svoju ostavku, ali je odlučio ostati na položaju, kaže on, kad se Primakov složio s tri od njegova četiri osnovna načela za kratkoročno upravljanje krizom: nikakvih novih nacionalizacija, jednako postupanje prema svim vjerovnicima, stranima i ruskima te saniranje banaka kako bi se zaštitili deponenati, a ne financijska oligarhija. (O njegovom četvrtom uvjetu - da Rusija ne bi smjela tražiti izlaz iz krize tiskanjem neograničenih količina rublja - još se uvijek raspravlja, kaže Vasiljev.) No, Vasiljevi prijedlozi odmiču od neposredne krize prema paketu bankarskih, poreznih i regulatornih reformi za koje on kaže da bi smanjili korupciju i promicali gospodarski rast. Teško ga je slušati bez osjećaja poštivanja, s obzirom na njegovu intelektualnu jasnoću, i očaj zbog izgleda s kojim bi se njegov plan (ili bilo koji poput njega) suočio. 'Problem u Rusiji nije intelektualne naravi', izjavio je nedavno poljski zamjenik premijera i ministar financija Leszek Balcerowicz. 'U Rusiji postoji mnogo ljudi koji znaju što treba činiti. Problem je kako stvoriti politički temelj.' Balcerowicz je vodio uspješne gospodarske reforme u Poljskoj poslije komunizma od 1990. do 1991., a sada se opet nalazi na položaju, nakon prelaska u oporbu. On je obično prilično siguran u sebe, i to, najčešće, s dobrim razlogom. Ruga se onima koji tvrde da šok-terapija u poljskom stilu ne bi uspjela u Rusiji. 'Nije istina da je reforma u Poljskoj bila pravi potez. a u Rusiji pogrešan', kaže on. 'Radi se o tome da se u Rusiji reforma pokušavala provesti samo šest mjeseci.' On misli da je politička oporba (od nepromijenjenih komunista, upravitelja neprofitabilnih tvornica, kolektivnih dobara koja crpe novac, umirovljenika zabrinutih za svoju budućnost itd.) u početku omela i oslabila ruske reforme. No, pitajte što su ruski reformisti trebali ili mogli učiniti o tom pitanju, i Balcerowicz, koji rijetko kada nema odgovora, ne nudi ništa. Poljski su reformisti, na kraju krajeva, za prvih, bolnih prijelaznih godina, mogli iskoristiti teško stečenu vjerodostojnost Solidarnosti i luksuz da mogu kriviti nekoga drugog - naime, Rusiju. Rusi su mogli kriviti samo sebe. Oni su oplakivali gubitak carstva, ili su barem bili njime zbunjeni. A njihovim odmetnicima, posebice nakon smrti Andreja Saharova, nedostajalo je iskustva i samopouzdanja da postanu vođe. Shvaćajući te nedostatke, ruski su se reformisti zalagali za ubrzanu, masovnu privatizaciju, nadajući se da će stvoriti klasu vlasnika trgovina i dioničara koja će im pružiti političku potporu. No reformisti, koji su bili osamljeni i nevješti u politici, nisu uspjeli stvoriti taj mogući temelj. Oni su se među sobom svađali, a boležljivi i nedosljedan Boris Jeljcin napuštao ih je u presudnim trenucima. Nedostatak političkih reformi - vladavine zakona, jasnih pravila, neovisnog sudstva - izobličio je gospodarske promjene u koje su polagali svoje nade. Sve to važno je ne samo za povijest, već i stoga što će se jednog dana (možda pod Primakovim, a vjerojatnije poslije Jeljcinovog razdoblja), Rusija opet suočiti s izazovom promicanja gospodarskih reformi uz sumnjivu političku potporu, s izazovom promicanja političke reforme u teškim gospodarskim uvjetima ili sa zajedničkim pokretanjem političkih i gospodarskih reformi. To je izazov za mnoge zemlje u prijelaznom razdoblju, a nitko ga nije u potpunosti dokučio."