Izrael - JERUSALEM POST 25.X. HOLOKAUST

IZRAEL THE JERUSALEM POST 25. X. 1998. Holokaust se nije jednostavno 'dogodio' "Iako su isplate naknada samo još jedan malen korak, njima se priključuje i ono isto nijekanje odgovornosti koje se moglo čuti na n?rnberškim suđenjima. Mnogo godina nakon završetka noćne more, preživjeli i njihove obitelji rijetko su raspravljali o holokaustu. Veličina tragedije (kako za židovski narod tako i za pojedince) bila je prevelika, bilo ju je preteško razumjeti i postavljala je previše pitanja na koja nije bilo odgovora", piše Gerald M. Steinberg. "Za prvog naraštaja poslije holokausta, odgovornost je bila usredotočena na relativno maleni broj nacističkih vođa i kolaboracionista koji su upravljali koncentracijskim logorima. Nakon što je rat završio, okupacijske su snage 'denacizirale' Njemačku (pojam denacizacije odnosi se na proces uklanjanja svih osoba s nacističkom prošlošću iz njemačkog političkog života, op. prev.), a malenoj skupini časnika sudilo se u N?rnbergu i drugdje. Izraelska vlada i neki pojedinci, poput Simona Wiesenthala, gonili su nacističke vođe koji su pobjegli, uključujući i Adolpha Eichmanna. Velika većina Nijemaca nije se smatrala odgovornima za kulturu antisemitizma koja je stvorila temelj za masovna ubojstva. Drugi se naraštaj preživjelih polako počeo hvatati u koštac s neriješenim temama i pitanjima. Istraživanja i publikacije, poput djela Daniela Goldhagena: 'Hitlerovi spremni krvnici', dublje su ispitivala mržnju i antisemitizam koji su proželi njemačko društvo i dopustili da se holokaust dogodi. Taj je naraštaj počeo tražiti i isplatu pune odštete, uključujući povratak zlata i novca sa zatvorenih računa u švicarskim bankama, imovinu koja je ukradena Židovima širom Europe i isplate polica osiguranja žrtava. Nakon mnogo otpora, uključujući i pokušaje skrivanja dokaza i izbjegavanja odgovornosti, postignut je određeni napredak. Kao dio tog procesa otkrivanja i priznavanja uloge Njemačke (kao nacije, a ne samo malog broja vođa) u holokaustu, također se ponovno ispituju aktivnosti njemačkih tvrtki koje su se za vrijeme rata koristile ropskim radom i na njemu zarađivale. Mnoge od najvećih i najuspješnijih njemačkih tvrtki, uključujući Volkswagen, I. G. Farben i Siemens, iskorištavale su Židove za prisilni rad. Umjesto da ulaze u dugačke, skupe pravne postupke i da se suoče s bojkotom potrošača, neke su od tih tvrtki pristale na osnivanje posebnih odštetnih zaklada za preživjele i njihove obitelji. Iako te isplate odšteta predstavljaju još jedan mali korak, i one dolaze uz isto nijekanje odgovornosti kakvo se moglo čuti na n?rnberškim suđenjima. U nedavnim izjavama koje se tiču odštetne zaklade, Siemens, danas multidržavna tvrtka s obimnim poslovima u Sjedinjenim Državama (i s podružnicom u Izraelu) želio je izbjeći svaku odgovornost. Prema Siemensu, 'za Drugog svjetskog rata, njemačka industrija nije imala drugog izbora već sudjelovati u 'ratnom gospodarskom programu proizvodnje' nacističkog poretka. Umjesto da prizna strašno zlo prisilnog rada, Siemens koristi eufemizam 'ratnog gospodarskog programa proizvodnje'. Tvrdnja da dužnosnici tvrtke 'nisu imali izbora' i da su se 'sve njemačke tvrtke' ponašale na taj način, kao da je to neka isprika, odvratna je. Prema Siemensu, nedostatak radne snage značio je da su 'tvrtke bile prisiljene okrenuti se radnicima koje je dodjeljivala vlada. Djelujući u totalitarnom ratnom gospodarstvu, Siemens je također bio ovlašten da prihvati te uvjete'. Ako holokaust nosi ikakvu središnju moralnu pouku, to je da su sva ljudska bića dužna slijediti svoju savjest, a ne oslanjati se na 'zapovijedi odozgo' kako bi opravdala kršenje temeljnih ljudskih vrijednosti. Neki Nijemci, i mnogi drugi pojedinci iz zemalja pod nacističkom okupacijom, nisu slijedili zapovijedi. Oni sebi nisu dopustili da se okrenu kršenju svih moralnih temelja ljudskog društva. Za vrijeme toga razdoblja dužnosnici Siemensa su, jednako kao i drugi Nijemci i Europljani pod okupacijom, mogli odlučiti da se odupru, da se bore protiv nacista, umjesto da postanu dio genocida. No, oni su odabrali ne slijediti taj put. U Siemensovoj se izjavi također izbjegava spominjanje osebujne činjenice da je holokaust, u svim svojim zlim očitovanjima, bio okrenut prema uništenju židovskog naroda. Prošle je godine Siemens proslavio svoju stopedesetu obljetnicu u ponovno ujedinjenom Berlinu, središtu bogate židovske zajednice predratne Njemačke. Da obilježi tu priliku, predsjednik nadzornog odbora nije zanemario holokaust, ali su njegove primjedbe bile dio procesa zamućivanja povijesnog sjećanja. On je spomenuo 'tragedije koje su se dogodile u Njemačkoj', ali nije pojasnio da su žrtve bile uglavnom Židovi. Poput napadno neosjetljive kampanje Katoličke crkve da holokaustu prida univerzalno, ili čak kršćansko značenje, Siemensova je izjava posve zamutila činjenicu da je nacistički stroj smrti bila, u prvom redu, tragedija židovskog naroda. Činjenica da 'Siemens širom svijeta ulaže veliku količinu novca u obrazovanje i uvježbavanje mladih ljudi' trebala je na neki način predstavljati odštetu za posljedice holokusta. Zahtjev za povratom ukradene imovine i naknadom za ropski rad samo je materijalni vid reakcije na one koji holokaust poriču i trebao bi se promatrati u sklopu širih zahtjeva za puno i nepokolebljivo prihvaćanje odgovornosti. Više od 50 godina nakon završetka noćne more, činjenica da se mnogi Nijemci još uvijek skrivaju iza fasade 'slušanja zapovijedi', neprihvatljiva je."