AU 17/18.DER STAND: NAČELNA SPREMNOST NA POVRAT IMOVINE VIŠE JE DEKLARATIVNA

AUSTRIJA DER STANDARD 17/18. X. 1998. "Mogućnosti su skromne" "'Mogu li države-nasljednice komunističkih republika biti obvezane na povrat oduzetog vlasništva?'", glasilo je pitanje postavljeno sudionicima stručnog skupa o denacionalizaciji: "Karlu, knezu od Schwarzenberga, kojemu je vraćen dio imovine oduzete u Češkoj nakon Drugog svjetskog rata, Tamrsu Krausu, stručnjaku za međunarodno pravo u češkom ministarstvu vanjskih poslova i glavnom tajniku židovskih općina, slovenskom državnom tajniku Andreju Grasselliju, veleposlanicima Sandoru Peischu (Mađarska), Ivanu Iliću (Hrvatska) i Paulu Groszu, predstavniku bečke Židovske kulturne općine". "'Država-nasljednica načelno je obvezna denacionalizirati oduzeto vlasništvo u okviru svojih mogućnosti, a te su mogućnosti jako skromne', smatra Schwarzenberg. S obzirom na tešku gospodarsku situaciju u kojoj se nalaze države u pretvorbi, sveopće tvrdnje njihovih vlada da su spremne nadoknaditi nastalu štetu i preuzeti suodgovornost za zločine prethodnih režima jednostavno su u suprotnosti s njihovom ostvarivošću', ističe Schwarzenberg. 'Naša je volja velika, a sredstva skromna!', potvrđuje hrvatski veleposlanik i podsjeća 'da se Hrvatska od 1991. do 1995. de facto nalazila u ratnom stanju te da je i sama bila žrtvom ciljane agresije'. Denacionalizacija je bila problem drugog reda, napomenuo je veleposlanik Ilić, ističući da je 1997. na snagu stupio zakon koji regulira povrat oduzete i zaplijenjene imovine za Hrvate. Slučaj Hrvatske poseban je utoliko što je Hrvatska jedina srednjoeuropska zemlja u tranziciji koja je zbog unutarnjopolitičkih nedostataka isključena iz mjerodavnih oblika gospodarske pomoći - poput programa PHARE - čime je minimalizirana mogućnost urednog povrata imovine. 'Osim toga, brojni hrvatski državljani i sami su za vrijeme srpske agresije pretrpjeli materijalnu štetu. To nije pitanje odštete već reparacije, ali se de facto svodi na isto', napominje veleposlanik Ilić. Zagreb predviđa odštetu u okviru važećih zakonskih okvirnih uvjeta. No, Ilić naglašava i nužnost budućih alternativa: 'Ne bi se smjelo žrtvama isplatiti simboličnu odštetu i potom tu stvar proglašiti završenom'. Posredstvom preventivnog zakonodavstva treba stvoriti strukture, koje će ubuduće sprječavati nepoštivanje ljudskih prava, tumači veleposlanik Ilić. Kraus: 'Mi tvrdimo da pri definiranju žrtava nije dopušteno različito vrednovanje. Sve žrtve - i one nacionalsocijalizma i one komunizma - jednako su vrijedne'. Stoga, po njegovim riječima, valja uzeti u obzir i zahtjeve koje Češka postavlja drugim državama, posebno Saveznoj Republici Njemačkoj. No, Nijemci odbijaju isplatu bilo kakve odštete Češkoj, pozivajući se na Hallsteinovu doktrinu. Ta doktrina, o nužnoj isplati odštete žrtvama nacionalsocijalističkog režima, bila je pravno obvezujuća samo za SR Njemačku i ne utječe na zamiruće zakonske odredbe ondašnje DR Njemačke. Sporazumi između DR Njemačke i ostalih država imali su tek formalni karakter budući da je ta država bila tek sovjetski satelit. Tema njemačkih obveza postala je opet aktualna nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke. Nažalost, njemačke vlasti i dalje smatraju da je Hallsteinova doktrina pravno relevantna iako nekadašnja SR Njemačka ne postoji baš kao ni bivša DR Njemačka. Mađarski veleposlanik Peisch drži da pravda mora biti zadovoljena, ali napominje da prethodno treba ispitati realne mogućnosti država spremnih na povrat oduzete imovine. Stanje u Sloveniji čini se nešto manje napetim. Državni tajnik Grasselli ističe: 'Mi smo 1992. donijeli zakon o denacionalizaciji. Imovina, u vezi s kojom je postavljen zahtjev za povratom, vrijedna je ukupno 42 milijarde šilinga, a provjerava se valjanost pojedinih zahtjeva'. No, i u Sloveniji postoje otvorena pitanja. 'Međudržavni sporazumi, primjerice, između Slovenije i Austrije, utemeljeni su na članu 27 državnog ugovora i odnose se na odštete tadašnjih jugoslavenskih državljana, koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata odvedeni na prisilni rad ili im je oduzeta imovina ili su prisilno mobilizirani. Trenutačno ne postoji nikakv međudržavni sporazum o tretmanu takvih slučajeva', napominje Grasselli. Tu tematiku, po Grasselijevim riječima, dodatno otežavaju višeslojni profili žrtava. Primjerice, suočavanje s holokaustom relativno je dobro globalizirano, ali svijest da Židovi nisu bili jedine žrtve fašističkih i komunističkih progona nešto je manje izražena. Postoje žrtve prvog i drugog reda. Kraus: 'Holokaust je bio formalno-pravno pokrivena akcija u organizaciji države, koja se odvijala u četiri stadija. Ljudima su prvo oduzimana građanska prava, potom imovina i na kraju život. Upravo ta je pojava - uz zakonodavno pokriće tih zločina - jedinstvena u povijesti čovječanstva'. Kraus nastavlja: 'Vijeće Europe je već 1993. donijelo odluku u kojoj jasno govori o povratu oduzete imovine. To pitanje mora biti riješeno do kraja tisućljeća'. 'Zato što nam žrtve umiru', ističe pak Paul Grosz i dodaje: 'Često me pitaju - u kontekstu zahtjeva za povratom imovine - zašto baš sada? Postoji samo jedan odgovor na to pitanje. Žrtve su izgubile nadu. Jedna od spomenutih točaka koje su potaknule ubijanje Židova jest arizacija. Tisuće ljudi izgubile su svoje domove nakon pripojenja Austrije Hitlerovoj Njemačkoj. Je li iz Berlina stigla odgovarajuća Führerova zapovijed? Ne! Susjedi su sastavili okružnicu u kojoj je pisalo: 'Ne možete živjeti pod istim krovom sa Židovima!' Materijalni gubitak pojedinih stanova mali je, ali ukupno čini golemu masu. Svi su ti stanovi još tu, ali ne i njihovi stanari. Godine 1947. austrijska je skupština donijela zakone o povratu imovine. Tada je riječ bilo o stanovima, patentima, ali odredbe o provedbi zakona nisu donešene. Zašto? Zato što se nijedna demokratska stranka nije željela odreći biračkog potencijala nacista koji nisu pretjerano uprljali ruke', tvrdi Grosz. Na pitanje o tehničkim modalitetima povrata, knez od Schwarzenberga odgovara kao predstavnik skupine ljudi koji su dobili odštetu: 'Imao sam sreće! U pitanju povrata moje imovine zadovoljavao sam sve odredbe češkog zakonodavstva. U osvrtu na temu načina povrata, treba reći da pitanje provedbe povrata obuhvaća sasvim različita tumačenja zakona. Načelna spremnost više ima karakter objave. U stvarnosti, želja vlada, ali i stanovništva, za povratom imovine, uopće nije tako snažno izražena kao što se često tvrdi'. Svi su se sudionici rasprave složili da je globalno rješenje tog problema, koji se poput crvene niti provlači kroz povijest 20. stoljeća, jednostavno nezaobilazno. Ilić: 'Rješenje mora biti pronađeno u interesu budućnosti, kako bismo mogli zajedno živjeti u okružju otvorenih granica i uzajamnog poštovanja'", prenosi novinar. 190010 MET oct 98