Njemačka - Die Welt - što ujedinjuje europsku ljevicu?- 24. X.

NJEMAČKA DIE WELT 24. X. 1998. Što ujedinjuje europsku ljevicu? "Brojevi lažu. Jedanaest od 15 vlada EU-a imaju socijalističko ili socijaldemokratsko vodstvo, ali 'crvene Europe' neće nikada biti. Jer tamo gdje piše 'lijevo', danas je u Europi sve moguće. Anything goes. To je, dakako, već gotovo postao zajednički nazivnik. S jedne strane, de facto, ne postoji jedinstvena lijeva politika, jer crvene vlade jednostavno nemaju istih problema. Primjer: nezaposlenost. Francuzi se uglavnom bore protiv nezaposlenosti među mladima, što zahvaljuju neuspješnom sustavu školovanja. Savezna vlada bi se, kao prvo, morala boriti protiv poreza i davanja kojima država opterećuje gospodarstvo. A Britanci se zapravo ne bore protiv nezaposlenosti, jer je gotovo ni nemaju, ali će se to izmijeniti čim dođu u sljedeću recesiju. Zato na razini Europske unije glede nezaposlenosti neće biti ništa više od politike izlaganja. Nakon što se stara savezna vlada ogorčeno branila protiv brojčanog označavanja ciljeva politike tržišta rada, nova će u tome surađivati i s pravom zaključiti da takve obveze stvarno ne obvezuju. Svjež novac, primjerice, za milijarde težak Europa-ABM ili velike prometne projekte, ionako nitko neće uzeti u ruke, ni Britanci ni Nijemci, a pogotovo ne Nizozemci. To proturječje obilježit će sastanak na vrhu Europske unije u Austriji, dakako, iza malo crvenije šminke nego ranije. S druge strane, ne postoji jedinstvena lijeva politika, jer crvene vlade različito razmišljaju. Primjer je globalizacija. Tony Blair je u svojem govoru na stranačkom zasjedanju laburističkim zastupnicima 27 puta bacio u glavu riječ 'izazov'. Slično misle i Nizozemci, pri čemu im, u konsenzusu, uspijevaju čak i radikalna rješenja. Naprotiv, Lafontaineov SPD, kao i socijalisti u Francuskoj, žele obuzdati tobože brzu globalizaciju kako je ne bi baš toliko približili ljudima. A ti pokušaji nisu tako daleko jedan od drugoga. No, ako se u vidljivom mišljenju i djelovanju pokazuje malo zajedničkoga, zašto lijeve vlade unatoč tomu ne odaju baš tako nevjerojatnu sliku 'obiteljskog osjećaja'? Osobito u Francuskoj, vlada rijetko bolna čežnja za socijaldemokratsko-socijalističkom vodećom zamisli, za velikom strujom koja će kontinent sigurno voditi u iduće stoljeće. Mnogi francuski političari vjeruju u takve struje, a ljevica u zemlji svakako, jer ona s tim povezuje jedan od svojih najtežih poraza. Kad su sve vlade u Europi već odavno davale važnost proračunskoj strogosti i monetarizmu, početkom osamdesetih godina francuska je lijeva koalicija pokušala provesti klasičnu gospodarsku politiku usmjerenu na potražnju. Poslije jedva dvije godine veslanja protiv struje, Pariz se, zadužen, morao okrenuti: trauma socijalista, koji se sada nadaju svojem kasnom uzvratu. Uzalud. Jer, među uvjete maastrichtske Europe s ugrađenom prisilom štednje, lijeve su stranke u svim zemljama prihvatile s dobrim razlogom paket instrumenata konzervativaca. Schr?derovo 'financijsko ograničenje' vrijedi skoro posvuda u Europskoj uniji. Tako je ono što za sada, osim te prisilne štednje, ujedinjuje ljevicu Europe, zapravo virtuozno rukovanje definicijama koje brišu sve razlike i konture, koje sve naplaćuju. Sve je lijevo pa su, dakle, sve lijeve. Blair u međuvremenu ide tako daleko da na svojem 'trećem putu' u 'novu sredinu' nosi liberalnu prtljagu - a sve samo da bi lijevo mišljenje reklamirao kao prirodno. To je drsko i genijalno. Jer, na 'trećem putu' bez branika svi imaju mjesta i mogu se sunčati na suvremenoj modi. Tako puno sredine još nije bilo. Pritom se desno jednostavno definira: zakoniti trik u političkom prijeporu. To su, dakako, bez namjere, do savršenstva doveli Portugalci: u Lisabonu vladaju socijalisti. Konzervativci u toj zemlji su oporba - a zovu se socijaldemokrati. Državni konzervativci u skoro svim europskim državama nemaju nikakve veze sa sobom samima. Nakon što su, osamdesetih godina, vladali Europom, samo u Irskoj i još u Španjolskoj vode vladine poslove. A i madridski demokršćanin Aznar teži, a kamo drugdje 'političkoj sredini'. Taj prenapeti zagrljaj izbjegla je Margaret Thatcher. Za nju je država bila neprijatelj slobode. No, da tomu nije tako, u Njemačkoj je jasno do Ludwiga Erharda. Vlastitu odgovornost i tržišno gospodarstvo nadomjestiti pravom i potrebnom dozom socijalne države - tko to danas ne bi htio, socijaldemokrati ili konzervativci? (...) Ako se u Njemačkoj i Europi probije Lafonataineov put, u Njemačkoj će 'treći put' ubrzo postati put najmanjeg otpora. To bi bilo porazno. Jer, potrebna je odlučna i hladnokrvna modernizacija gospodarstva i države, s jasnim ciljem da se europski model prilagođenog kapitalizma učini otpornim na neizbježnu globalizaciju" - piše među ostalim Nikolaus Blome.