8. X. LE NOUVEL OBSERV. INTERVENCIJA

FRANCUSKA LE NOUVEL OBSERVATEUR 8. X. 1998. Krvnikova igra! "Nakon podrobnog izvješća u kojemu se jasno kaže da su Srbi glavni krivci za pokolje na Kosovu, glavni tajnik UN-a Kofi Annan odlučio je ostalima prepustiti brige oko donošenja odluke. Tako to ide. Rješavanje kriza u kojima se međunarodna zajednica sukobljava s, kako kažu, nekim malim, lokalnim krvnikom poput Sadama Huseina (Irak) ili Slobodana Miloševića (Jugoslavija), mora se podvrgnuti, osim brojnim i raznim peripetijama, i nekim jednostavnim, tipičnim i gotovo nepromjenjivim pravilima koja su u svim svojim dijelovima slična "morfologiji priče", onako kako je analizira Propp u svojem već klasičnom djelu. 1) Kako bi svoj narod održao na nozi, i pod prijetnjom neprijateljskog djelovanja, lokalni krvnik zauzima državu koju je naumio 2) Hladnom i proračunatom hrabrošću, u njoj sije užas svojim metodama, od pokolja do etničkog čišćenja. 3) UN to osuđuje i ništa ne radi, pod izgovorom da je stanje 'zamršeno'. Intelektualci prosvjeduju, a ostali se rugaju njihovom egzibicionizmu i neodgovornosti... 4) Na kraju se pojavljuju slike zajedničkih grobnica i unakaženih tijela. Međunarodne ustanove objavljuju da su sada odlučne. Glavni tajnik UN-a sve prebacuje Vijeću sigurnosti, ono cijeli slučaj prebacuje na NATO, a Europske države SAD-u. 5) Lokalni krvnik čini verbalne ustupke, izgovara sve više proturječnih izjava i daje obećanja koja ne ispunjava. 6) Od ovoga trenutka nadalje, scenarij predviđa dvije inačice. Ili će NATO na kraju intervenirati, tek toliko da prekine tu krizu, ali da ipak ne zbaci s vlasti krvnika koji je nuždan kao 'čimbenik za održavanje reda' u regiji, ili NATO neće intervenirati, a dok se sve to zbiva, u unutrašnjosti se pokolji nastavljaju. I upravo tako je sada na Kosovu. Podsjetimo se onoga najvažnijega, u vezi s lokalnim značajkama koje treba unijeti u scenarij. Kosovo se nalazi na jugu Srbije, sjeverozapadno od Albanije, veliko je kao dva francuska departmana i ima 2 milijuna stanovnika, a u Titovo vrijeme bilo je autonomna pokrajina unutar Republike Srbije, za razliku od Hrvatske i Bosne, koje su imale status punopravnih republika u jugoslavenskoj federaciji. No, broj Srba na Kosovu mnogo je manji od onoga u Bosni. Na Kosovu ih je samo 10 posto, a u Bosni su Srbi bili trećina stanovnika. Zbog toga Srbi u Bosni traže prava 'dominantnog stanovništva', a na Kosovu se pozivaju na svoja 'povijesna prava' koja, zanimljivo, simbolizira njihov poraz u boju protiv Turaka, iz 1389. godine. Prekidajući relativni liberalizam iz Titovih vremena, Milošević već petnaest godina ne prestaje širiti kugu srpskog nacionalizma i smanjivati broj Albanaca-muslimana terorom i progonima, a ti Albanci čine 90 posto stanovništva. Poslije svojih krvavih neuspjeha u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni, sada su se Srbi, eto, okomili na Kosovo. A njihovo agresivno nastupanje krivo je za radikaliziranje stavova među albanskim stanovništvom. Njihov vođa Ibrahim Rugova pristaša je izbjegavanja nasilja, ali ga je zasjenila malena Oslobodilačka vojska Kosova koja se bori za stjecanje neovisnosti, a organizirala je niz napada na srpske okupacijske snage. Tako je pokrenut i ciklus 'izazovi-pobuna- represija'. Srbijanske postrojbe za posebne namjene reagirale su čineći brojne zločine i progoneći kosovske seljake, njih oko 300 tisuća. Iako ga je UN pozvao da povuče svoje postrojbe i omogući povratak izbjeglica, Milošević se oglušuje na te pozive. Ali je otkriće pokolja osamnaest seljaka u Gornjem Obrinju, krajem rujna, postalo iskra koja je nedostajala. I dok je u Bosni bilo očito da Francuska i Velika Britanija odugovlače, Zapad se sada jednoglasno zalaže za zaustavljanje Miloševićevih krvavih podviga. S druge strane, temelji za vojnu intervenciju sada su mnogo diskutabilniji. Dok su Kuvajt i Bosna bile nezavisne države u vrijeme intervencije, Kosovo je, pravno gledano, i dalje dio Srbije. A Miloševićevi branitelji mogli bi uvijek izjaviti da je međunarodna zajednica stroža prema malim despotima nego prema velikima. Nitko nikada nije zahtijevao vojnu intervenciju u Tibetu zato što je tamošnji okupator Kina. Kad je riječ o Kosovu, Zapad sada provjerava opasnosti od interveniranja i one koje donosi odustanjanje od njega. Moralno, ali i politički gledano, mislim da odustajanje od intervencije ima teže posljedice. A prkos Slobodana Miloševića, ciničnog i lukavog krvnika, bez neke druge mogućnosti osim održavanja na vlasti, pa makar i po cijenu upropaštavanja vlastitoga naroda, ostavlja kao rješenje, paradoksalno, samo jednu mogućnost, a ona je puna opasnosti: neovisnost Kosova", piše Jacques Juliard. 090227 MET oct 98