RDW 7. X. BLAŽENIK

NJEMAČKI RADIO - RDW 7. X. 1998. Inflacija svetoga...? Je li nam potreban još jedan blaženik? U kontekstu rasprave o kanonizacijama svetaca, jedan moj, inače vrlo nadaren i u prvom redu ugodno domišljati kolega sa studija, dobacio je jednom prilikom slijedeće: "Čini mi se kao da su sveci posmrtni karijeristi". Cijenjene slušateljice i slušatelji, jedna pomalo smiješna i nadasve neprihvatljiva tvrdnja, jer karijera je uistinu ono najmanje što istinski sveci žele postići svojim životom. Zasigurno, moj studentski prijatelj znao je što govori i prvi cilj njegove intervencije bilo je isprovocirati, kako bi se postigla što veća dinamika u raspravi. No, nije baš potpuno za odbaciti ta tvrdnja. Ima nešto istine u toj provokativnoj konstataciji. Razvidno je kako sami sveci ne prave karijeru, no, da netko od njih i (s) njima kreira karijeru, jest isto tako očevidno - pretpostavljam... Ovaj vikend Crkva u Hrvata dobila je još jednog blaženika: Alojzija Stepinca. Nećemo zalaziti u pojedinosti - doduše ne baš jednostavnog - procesa beatifikacije, no, kritičniji duh i u crkvenim redovima postavlja si pitanje, koliko nam zapravo treba blaženika, svetaca; odnosno, ne živimo li u izvjesnim vremenima inflacije sakralnoga, svetoga? Sve su to doduše vrlo kompleksna pitanja - ali ne znači da se njima ne treba pozabaviti. Nepristrani promatrač sa strane zasigurno će brzo doći do zaključka i možda primijetiti kako se posebno posljednjih mjeseci dogodilo medijski prilično isforsirano tzv. "formiranje hrvatskih redova" oko novog blaženika. Pri tom se svakodnevno dobivalo - naravno, posebno od katoličkih medija - jako puno propovijedi, a vrlo malo povijesne stručnosti i senzibilnosti za ovo vrlo osjetljivo područje iz novije hrvatske povijesti. Činjenica jest da Hrvati od Tridentinskog koncila, dakle od 16. stoljeća nisu dobili toliko blaženika i svetaca kao u posljednjih dvadesetak godina. To ne znači da i u proteklim stoljećima nije bilo Božjih ugodnika, uzornih vjernika koji su zaslužili čast oltara. Stoga se nameće odgovor kao da su u zadnje vrijeme povoljniji politički vjetar, skloniji poglavar Katoličke crkve i/ili državno-politički status potpomogli promicanju nekolicine Hrvata na čast oltara. Naravno, to po sebi nije ništa loše. No, dobivam dojam i bojim se da je pri tom atmosfera isuviše nazdravičarska, te isto tako ništa manje revanšistička. To nije cilj, ne bi smio biti... Isto tako su teološki vrlo diskutabilne - kao same po sebi jasne - najave tzv. konkretnih plodova za vjernički puk i čitav narod od ove ili slične beatifikacije, kanonizacije. Cijenjeni slušatelji i slušateljice, ne bih htio da me se krivo shvati: Osobno vrlo pozdravljam beatifikaciju Alojzija Stepinca, no, imam problema s nekim popratnim pojavama ako se prije svega pokušava instrumentalizirati ovaj događaj za neke druge ciljeve, itd... Zasigurno je osvjetljavanje Stepinčeva obraza ujedno i djelomično stavljanje u pravo svjetlo i određene hrvatske epohe. Ali jedno s drugim potpuno izjednačiti jest krivo - koliko god to mnogom euforičnom hrvatskom uhu čudno zvučalo. Ne smije se iskorištavati ovaj ili slični događaj kako bi se paralelno devocionaliziralo čitav hrvatski narod - što je vrlo neprimjereno. Jer takav pristup zamagljuje sadašnju stvarnost, trenutni hrvatski politički i socijalni kontekst. Stepinac jest znak i svjedok svoga vremena - ni više ni manje. U Stepinčevu životu nije ništa potrebno kriti ili uljepšavati, što ga više otkrijemo više ćemo biti mi sami, ne usamljeni, nego autentični. Biblijski rečeno: "Istina će vas (će nas) osloboditi (Iv 8, 32). No, vratimo se ipak početnom pitanju: Ne prijeti li nam polako inflacija svetoga - odnosno trebamo li još jednog blaženika? Danas trebamo i te kako blaženih uzornih ljudi. Istina, prije kao da je sa svecima bilo jasnije i preglednije: bili su zaduženi za neke konkretne teme, bolesti i slično, danas pak kao da se njihov broj toliko nagomilao da se više ne snalazimo za što je tko zadužen, te kao da se među njima samima stvorila konkurencija, a među nama zbrka i distanca, koji nisu za podcijeniti. K tomu još, kao što već spomenuh, pojave profaniziranja i iskorištavanja pojedinih sakralnih sadržaja ili samih svetaca za druge ciljeve: npr. trgovina u i oko velikih hodočasničkih svetišta Lourdesu, Međugorju i drugdje. Zasigurno, nama danas je bliži neki svetac iz 20. stoljeća, negoli mučenik iz 4. ili 10. stoljeća. Jer aktualnost se ne postiže naglašavanjem neke tzv. magične moći, nego se uspostavlja zajedništvom, a ništa manje i vremenskom blizinom, te nam je i te kako potrebna redovitost te blizine, dočim nas pretenciozna vrednovanja udaljuju od onoga što bi sveci trebali za nas biti. A to što bi sveci za nas mogli biti - prije svega znak svoga vremena i opomena za naše dane. Štoviše, oni su spomenici budućnosti. Ne neki mjed, kamen ili slični materijal memorijalnog spomenika kojim se "uokviruje" neki događaj ili povijesno vrijeme, nego oni su prije svega opomena na neko zlo vrijeme, događaj, opomena na neka zlodjela i patnje, kako se iste ne bi ubuduće ponavljale. Tako postaju orijentacija, korektiv i kontrastni program nepravdama i zlodjelima naših dana. Inflacija i općenito devalviranje svetoga će se onda događati, kada se suviše samouvjereno bude usklikivalo "imamo još jednog sveca, blaženika" namjesto da se bude sretan zbog jednog konkretnog uzora. Stoga, naš pristup njihovu životu i djelu treba biti realna i samokritična postavka, a ne podržavanje nekih plemenitih iluzija. A blaženike, svece i slične uzore ne trebamo tražiti samo na oltarima, uzora imamo i u našoj svakodnevnici, jer pijedestal nije garant za uspjeh. Na nama je samo da otvorenih očiju kročimo kroz život, pa možda već danas otkrijemo tihe, skrovite spomenike budućnosti... i u svojoj sredini... (RDW) 080244 MET oct 98