FR-POLITIZACIJA EKONOMIJE-6. X.

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 6. X. 1998. Politizacija ekonomije "Toliko slijeganja ramenima još nije bilo; toliko klimanja glavom rijetko. Financijski artisti pod cirkuskim šatorom - zbunjeni. Godišnji susret velikog novca u glavnom gradu SAD-a Washingtonu obilazi strepnja. Bankari i ministri su pod šokom zbog kriznih valova koji potresaju svijet. Što se tamo ruši u jugoistočnoj Aziji, što Japanu ne dopušta da stane na noge, što u Rusiji budi ružne uspomene, a Latinsku Ameriku vuče strmo prema dolje, ne piše u knjizi snimanja Međunarodnog monetarnog fonda (MMF). Toga zapravo vani u stvarnom svijetu uopće ne bi smjelo biti, jer toga nema u virtualnom svijetu tržišnih vjernika i visokih svećenika globalnog kapitalizma. Stoga nenadani izostanak smijenjenoga njemačkog ministra financija Thea Waigela sa svjetske monetarne konferencije ima i simbolično značenje. 'Poslije mene potop', trebala bi najaviti ta poruka - makar i nehotice - jednog od najstrožih predstavnika 'čiste pouke' ekonomizacije politike širom svijeta. Waigelov strahovito brz odlazak iz međunarodnog monetarnog cirkusa ipak ne ostavlja rupe u vrsti zbunjenih, jer predstavnik druge po važnosti financijske države u MMF-u, osim s parolama o ustrajnosti, nikada nije upao u oči vlastitim zamislima za svladavanje sagledive nesreće. No ponešto se napuštenima čine samima sebi Tietmayeri i Starki iz njemačke Bundesbanke, vrhunski službenici iz bonnskog ministarstva financija i vrhunski predstavnici njemačkih velikih banaka. Prošla su vremena kad je već sama vjera u stalni rast mogla pomicati brda, čak i brda dugova. Birač je progledao pouku do sada vladajućeg cinika o 'teoremu krumpira' po kojemu samo kljusad treba redovito hraniti, jer ostatku društva mora dostajati ono što iziđe sa stražnje strane. Sada drugi moraju izvlačiti kola iz blata. Od rizničara 'New Laboura' Gordona Browna dolazi zahtjev za 'stalnim odborom' za regulaciju globalnih financijskih tokova. Francuski lijevi ministar financija Dominique Strauss-Kahn u svojem se zahtjevu za više međunarodnog usklađivanja još drži prikriveno. Američki predsjednik Bill Clinton sjetio se korijena svoje 'lijeve' stranke demokrata i 'novom arhitekturom međunarodnog monetarnog sustava' želi preuzeti više političkog djelovanja u globalnom gospodarstvu. I na posljetku, Oscar Lafontaine, izabran ali još nepozvan: profilira se prijedlogom za devizni tečaj- ciljane zone, kako bi udarci na deviznim burzama bili pod nadzorom. Kod alternativnih preporuka uvijek se u biti radi o promjeni smjera kod deviznih tečajeva u smjeru politizacije ekonomije. Nije čudo da ta nova f-riječ, f kao financijska kontrola - dopušta 'starim zečevima' da na monetarnom parketu iznenadno mijenjaju smjer. (...) No vremena kada je pomagala želja, postoje samo u bajkama. Vladama lijevo od sredine, poslije mnogih promašenih proglašenja neoliberalne politike ponude s vjerom u snage samoozdravljenja tržišta, monetarna politika je previše važna da bi ju prepustili stručnjacima. Stvarno postojeće tržišno gospodarstvo u svijetu s proturječnim vrijednostima ne nudi temelj za ujedinjavanje ideala kapitalizna sposobnog za djelovanje u doba globalizacije. Tu se - kako se tuže čak i bankari - jedva prave razlike u suradnji s vladama kod kojih su doma na dnevnom redu nepotizam i korupcija, koje su potajno kramarenje i kartelsko gospodarstvo promakli u načelo, koje se oslanjaju na nacionalističku, a djelomično čak na imperijalističku pravnu praksu ili koje žele sve opet vratiti u doba razjedinjenosti malih država i uzajamno zatvaranje. Ipak se i odsutni Waigel svojim uspješnim geslom pobrinuo za otriježnjavanje koje ga je dugo i osobno i politički čuvalo od najgoreg: 'Nešto se mora događati, ali to se ne smije dogoditi'. Sada se nešto dogodilo i nešto se mora događati. Ali što?", pita Rolf Dietrich Schwartz. 070207 MET oct 98