FRANCUSKA-LE MONDE DIPLOMATIQUE OD KOLOVOZA 98. O ELEKTRONSKOJ TRGOVINI

FRANCUSKA LE MONDE DIPLOMATIQUE kolovoz 1998. Nadzor nad elektronskim dobom Ususret novom stoljeću američkog imperijalizma "Čemu će sličiti sljedeće stoljeće? Kako će dvjesta država na ovome planetu podijeliti uloge među sobom? Neke će zacijelo imati veći utjecaj od drugih. No, jedna zemlja - Sjedinjene Države - obdarena gospodarskom, vojnom i kulturnom moći, utječe se svemu kako bi sačuvala svoje neprijeporno prvenstvo. One napose žele jednostrano i u svoju korist utvrditi pravila igre 'elektronskog doba' kako bi u sljedećem stoljeću osigurale vlast nad svjetskim mrežama. U tome bi smislu internet ponajprije mogao pridonijeti širenju američke trgovine. No nijedna hegemonija nije vječna. Europa i neke države na jugu već se počinju, iako sramežljivo, opirati... Kako položaj velesile koji imaju SAD učiniti najpovoljnijim? U vladajućim krugovima u Washingtonu vrlo su rijetki oni koji niječu osnovanost 'carske politike', ili kakvim je god eufemizmima nazivali. Rasprava se vodi samo oko najboljeg načina njezine provedbe. Jedan od 'umjerenih' stratega ovako postavlja problem: 'Zadaća američke vanjske politike je da zajedno s drugim sudionicima koji imaju iste zamisli, radi na 'boljem' djelovanju tržišta i da osigura poštivanje njegovih temeljnih pravila. Ako je moguće dragovoljno, ali i prisilom, bude li potrebno. Na poslijetku, nadzor nad međunarodnom trgovinom je carska doktrina jer želi promaknuti skup pravila koja odobravamo. To ne treba miješati s imperijalizmom koji je vanjska politika izrabljivanja.' U tome smislu, imperijalizam je dakle određen kao isključivo europska praksa... Neki drugi se ne odriču uporabe oštrije terminologije kako bi odredili ulogu Amerike u svijetu. Tako g. Irving Kristol, stari teoretičar agresivnog konzervativizma, isključuje pojam prisile i smatra da se 'pojavljivanje američkog carstva' događa samo po sebi. To je tvrđi pristup, ali izbjegava uporabu pojma 'imperijalizam'. 'Uskoro će, piše g. Kristol, američki narod shvatiti činjenicu da je (postao) carski narod.' No odmah želi razuvjeriti čitatelje: 'To se dogodilo, kaže, zato što je svijet tako htio.' Objašnjavajući ovu neobičnu teoriju, on primjećuje da se 'malo-pomalo velika sila može naći u situaciji da preuzima odgovornost, a da se izrijekom nije na to obvezala.' G. Kristol zamišlja Europu koja se smatra sretnom što je ovisna o SAD-u i ne želi nikakvu samostalnost u vanjskoj politici: 'Europski su narodi ovisni, iako imaju vrlo veliku mjesnu autonomiju.' Te su prilike donekle slične palestinskoj vlasti u Transjordaniji. Kada je riječ o Latinskoj Americi, području koje se tradicionalno ne miri s američkim upletanjem, g. Kristol tvrdi da ona 'počinje priznavati legitimnost američkog vodstva i (prihvaćati) postupnu amerikanizaciju svoje pučke kulture i svoga načina života.' G. Irving Kristol je i sam iznenađen tom pojavom koju on ne poistovjećuje s nekadašnjim europskim imperijalizmom koji je bio obilježen otvorenom i grubom prinudom. 'Naši misionari, kaže, žive u Hollywoodu.' No, u nešto mračnijem stilu, zaključuje: 'To je apsolutno carstvo s vrlo malo morala. Iako ga ostatak svijeta za sada traži i ima potrebu za njim, možemo se pitati neće li mu ubrzo dodijati.' G. Irving Kristol jedan je od onih teoretičara za koje sadašnja američka prevlast na zemlji ne predstavlja nikakav problem: na ovaj ili onaj način suparnici SAD-a mogu se ukrotiti. Ipak, u američkim je političkim krugovima najraširenije mišljenje da potpuna hegemonija u svijetu nije zajamčena. Ostvariti tu zadaću jednostranim postupcima bit će opasno i skupo. Da bi XX. stoljeće bilo američko, treba osigurati, barem na neko vrijeme, potporu partnera. G. Richard Haas, direktor škole za vanjsku politiku na institutu Brooking i bivši posebni savjetnik predsjednika Georgea Busha, zastupa mišljenje većine. On u Zaljevskom ratu vidi uzor koji u budućnosti treba slijediti. U svojoj knjizi 'The Reluctant Sheriff' ('Šerif protiv svoje volje'), g. Haas savjetuje da SAD budu svjetski šerif. Prema njegovu scenariju, šerif, za razliku od policajca, ne radi puno radno vrijeme. On počinje s radom samo ako mora organizirati napad na neposlušne snage - 'države parije' njegovim jezikom rečeno, ili drugim riječima, na područja ili skupine koje ne prihvaćaju poredak koji je nametnuo Washington. Tada šerif okuplja 'države dragovoljce' koje će mu pomoći da uspostavi taj poredak. Prema takvom shvaćanju koje je u SAD-u jako rašireno - Institut Brooking smatra se rasadištem 'centrističkih' ideja - vanjska se politika ograničava na mobilizaciju narodne vojske. Kao u western filmovima. Slobodno se možemo zapitati kakve izglede za uspjeh ima takva politika u svijetu u kojemu tri milijarde ljudi živi ispod životnog minimuma i u kojemu su, kao kupus u polju, nuklearne glave razbacane u dobrih dvanaestak područja. Takve se strateške predodžbe temelje na kratkom tumačenju ishoda hladnog rata: 'Mi smo pobijedili, a drugi tabor je ne samo izgubio već i nestao.' Pozivajući se na takvo tumačenje, novi se geopolitičari na javi prepuštaju carskim snovima. Projekti koji su djelomično već stavljeni na papir, a koji čine materijalnu strukturu svjetskog gospodarstva sljedećih godina, imat će veći utjecaj. Na tome je polju osnovan savez, neslužben i praktičan u isto vrijeme, prema kojemu su usmjereni vladini, vojni i trgovinski interesi koji obuhvaćaju informacijsku, medijsku i informatičku industriju. Način na koji njegovi sudionici doživljavaju svijet nedvojbeno je elektronski. Kao i geostratezi, oni vide planet pod jakim američkim utjecajem. Način na koji će se ostvariti ta zadaća, uporno ističe taj savez, spoj je informacije i medija jer on donosi kulturnu moć i jednostavno moć. Pristaše takve postavke možemo naći u vrhovima vlasti. Tako su se, primjerice, 1996. g. Joseph S. Nye, bivši zamjenik ministra obrane, i g. William A. Owens, bivši potpredsjednik združenog odbora stožernih načelnika, očitovali o 'bitnoj prednosti koju Amerika ima na području informiranja.' Prema njihovu mišljenju, 'zemlja koja prednjači u informacijskoj revoluciji bit će moćnija od drugih. (...) U skoroj budućnosti, ta će zemlja biti SAD.' Prihvaćajući stajalište pokretača narodnih masa kojima su potrebne dodatne snage, kao u doba Zaljevskog rata, autori dodaju: 'Nuklearna je premoć bila conditio sine qua non za vođenje nekadašnjih saveza. U informacijskom dobu, tu će ulogu igrati premoć na području informiranja.' Odatle i njihov optimizam: 'Zapravo, SAD neće biti na vrhuncu nadmoći u XX., već u XXI. stoljeću. Informacija je nova valuta međunarodnog kraljevstva, a SAD su najpozvanije da informacijskim putem ocijene svoj potencijal u materijalnim i programskim sredstvima.' To mišljenje nije rijetko. Još je jedan bivši dužnosnik Clintonove uprave g. David Rothkopf, trenutno glavni direktor 'Kissinger Associatesa', savjetodavnog ureda 'dragog Henryja', jednako oduševljen u predviđanju 'američkog stoljeća' koje će se temeljiti na kulturi i informaciji. Njegov esej 'In Prise of Cultural Imperialism' ('Pohvala kulturnom imperijalizmu'), objavljen u časopisu 'Foreign Policy', ne samo da rabi zabranjenu riječ imperijalizam već je oduševljeno primjenjuje na američke prilike: 'Za SAD, glavna zadaća vanjske politike u informacijskom dobu mora biti pobjeda u bitci za prijenos informacija u svijetu gospodareći valovima, kao što je Velika Britanija nekada vladala morima.' G. David Rothkopf, kao i gospoda Nye i Owens, ima povjerenja u budućnost: 'SAD su neminovno 'prijeko potrebna nacija' u vođenju svjetskih poslova i glavni dobavljač informacijskih proizvoda u ovom početku informacijskog doba.' On, dakle, sadašnje težnje promatra sa zadovoljstvom: 'U gospodarskom i političkom interesu SAD-a bilo bi da nastoji da, ako svijet prihvati zajednički jezik, to bude engleski; da, ako se okrene k zajedničkim propisima na području telekomunikacija, sigurnosti i kvalitete,to budu američki propisi; da, ako se ovi različiti dijelovi povežu putem televizije, radija i glazbe, programi budu američki; i da, ako se izrade zajedničke vrijednosti, to budu vrijednosti u kojima će se Amerikancni prepoznati.' Nakon što je prikazao ovaj veliki plan, naš autor donosi zaključak, objašnjavajući dobroćudno zašto bi svatko imao od toga koristi: 'Amerikanci ne trebaju nijekati činjenicu da su od svih naroda u svjetskoj povijesti oni najpravedniji, najsnošljiviji, da najviše teže svome preispitivanju i stalnom usavršavanju te da su najbolji uzor za budućnost.' Koliko se god ovo tumačenje može činiti čudnim i oholim, ono daje ton političkim odlukama Washingtona na informacijskom području. Predsjednik Clinton u početku svog prvog mandata uspostavio je tijesnu suradnju - bilo je to i radi prikupljanja glasova - s industrijalcima iz Silicon Valleyja. Potpredsjednik g. Albert Gore prikazuje se kao zaljubljenik u računala. U svezi sa svojom kandidaturom na predsjedničkim izborima 2000., on se okružio skupinom vlasnika elektronskih poduzeća pod nazivom 'Gore Tech'. 'Jednom u mjesec dana, kažu nam, potpredsjednik se poluslužbeno susreće s odabranom skupinom poduzetnika iz Silicon Valleyja. (...) Teme rasprava mijenjaju se svakog mjeseca, ali je dnevni red pretežno isti: prosudba povezanosti američkog 'novog gospodarstva' i pronalaženje konkretnih rješenja za male i velike probleme javnog djelovanja.' Jedan od sudionika na ovim susretima priznaje: 'Zbog taštine mislimo da je ono što je dobro za naša poduzeća, dobro i za čitavu zemlju.' Privatizacija valova Eto što nas vraća u stara dobra vremena 'motora Charlija', glasoviti 'Engin Charlie' Wilson, vlasnik tvrtke General Motors u doba Drugoga svjetskog rata koji je blagostanje svoje zemlje odlučno poistovjetio s koristi svoje tvornice. Koncem ovih 90-ih, američka se politika ne bi mogla bolje izraziti i opisati. Vlada je ta koja je načinila prvi korak k elektronskom dobu. Svojim govorom i postupcima, ona je istaknula da je potpuna kompjutorizacija gospodarstva prijeko potrebna za razvitak države i za prevlast u svijetu. Svakako da su se poduzetnici s područja komunikacija brzo složili. Posljednjih godina, plan o spajanju zemlje kablom i umrežavanju svijeta postao je stvarnost. Kada je u rujnu 1993. objavljena vijest o njezinu osnutku pod pokroviteljstvom Predsjednika, Državna je infrastruktura za informacije (National Information Infrastructure)(DII) bila prikazana kao bezuvjetan elektronski odgovor na sve bolesti od kojih je patila zemlja, a istodobno i kao sredstvo koje će osigurati usavršavanje i bogaćenje ljudske vrste. Njezine su prednosti nabrajane s velikim oduševljenjem: komunikacija dvadeset i četiri sata bez prekida, za čitavu obitelj; izobrazba on line koju daju najbolji profesori u zemlji; umjetnički, književni i znanstveni svjetski izvori na raspolaganju; zdravstvene službe on line za svakoga, bez lista čekanja; daljinski rad; najnovija pomodna razonoda u sobi svakog Amerikanca; lagan pristup dužnosnicima u upravi i raznorazne informacije preko interneta. Ove prednosti, većinom dvojbene, bile su, međutim, podložne ograničenjima koja su ih naknadno mogla samo poništiti, a koja su jasno bila izrečena u temeljnoj izjavi Infrastrukture: 'Privatni će sektor voditi razvoj DII-ja. (...) Njezin osnutak i djelovanje past će na privatna poduzeća.' Tako je razvitak i širenje ove osobite informacijske tehnologije koja je u početku stvorena s državnim novcem i djelovala kao javna služba, bilo povjereno maloj skupini moćnih društava za komunikacije: informatičkih projektanata, programera, operatera za telekomunikacije i proizvođača medija. Veliki su industrijalci na te nove i možda unosne novosti odgovorili velikim spajanjem i udruživanjem, čime se kapital i bogatstvo gomilalo u divovskim tvrtkama. Vlada je užurbano prodala na dražbi telekomunikacijskim mastodontima strašilo od radijskih frekvencija predviđajući da će doći do nastanka novih služba za koje će oni prosuditi da su unosne. Još jednom, bez ikakve rasprave, opće dobro, koje su elektromagnetski valovi, izmaklo je bilo kakvoj socijalnoj odgovornosti i jeftino je prodano radi trgovinskih probitaka koji su sigurno nespojivi s potrebama društva. Nakon što je tako privatnom sektoru zajamčila povoljne materijalne uvjete, vlada je omogućila osnivanje divovskih skupina koje su poticane na korištenje digitalnih mreža u nastajanju. Najnovije takvo posredovanje u njihovu korist bavilo se bitnim pitanjem tržišta, napose stranog tržišta. Izvješće g. Ire Magazinera 'Opći okvir za globalnu elektronsku trgovinu' ('The Framework for Global Electronic Commerce') koje je 1. VII. 1997. osobno predstavio i odobrio g. William Clinton, potvrđuje nesmetan razvitak elektronske trgovine u SAD-u i diljem svijeta. Ovaj dokument već bilježi znatnu uporabu DII-ja, kao i Svjetske infrastrukture za informacije (Global Information Infrastructure) (GII). On ističe da se 'svjetska trgovina informatičkim programima, proizvodima za razonodu (filmovi, video, igre, zvučni snimci), informacijskim uslugama (baze podataka, novine on line), tehničkim podacima, patentima, financijskim i stručnim uslugama (davanje tehničkih i trgovačkih savjeta, računovodstvo, graditeljske apstrakcije, pravni savjeti, putničarske agencije i dr.) jako razvila tijekom posljednjih deset godina. Ona sama čini trenutno preko četrdeset milijarda dolara američkog izvoza', a 'znatan dio ovih poslova koji se povećavaju, ostvaruje se on line.' Ta će se trgovina vrlo brzo proširiti sljedećih godina. Tako primjerice Međunarodna udruga za telekomunikacije objavljuje da se 'već deset godina uporaba interneta svake godine podvostručuje i da će oko 2000. nekih 110 milijuna računala vjerojatno biti priključeno na internet, što čini bazu od oko trista milijuna korisnika.' Obrana Magazinerova izvješća uime slobode elektronske trgovine bila bi sama po sebi prirodna i čak dobrodošla da su junaci na državnoj i međunarodnoj pozornici jako brojni i podjednake snage. No stvarnost je drugačija. Elektronsko gospodarstvo koje je u nastajanju, u biti podsjeća na prilike nakon Drugoga svjetskog rata. Tada su SAD, zahtjevajući i namećući 'slobodan protok informacija', omogućile svojim divovskim medijskim i kulturnim konglomeratima da zatrpaju zemlju svojim proizvodima i uslugama. Ta je doktrina imala prevagu u zadnjih pedeset godina jer je bila djelatno poticana i podupirana: pomoć inozemstvu, novčana pomoć, gospodarski i politički pritisci na možebitne neposlušnike. Odatle i neograničena prevlast informacijskih i kulturnih proizvoda made in America, kao i engleskog jezika na televizijskim i kino zaslonima, u glazbenoj proizvodnji, na mjestima za zabavu i u komunikaciji između poslovnih krugova. Međutim, tehnološka osnova američke industrijske države potpuno se promijenila u zadnjih pedeset godina. Kompjutorizacija i numerizacija gospodarstva napredovali su ubrzanim tempom. Grane djelatnosti koje nisu postojale neobično su se uzdigle stvorivši nekoliko vrlo jakih poduzeća u svijetu, kao što je Intel ili Microsoft. Proizvodnja i prodaja informacija u rukama su najvećih poduzeća. Isto tako, društva za telekomunikacije koja usmjeravaju protok informacija (podaci, poruke, slike) djeluju u svjetskim razmjerima i sve češće u suradnji ili u savezu sa stranim izvođačima. Ovo i neka druga širenja čine bit onoga što se obično zove 'globalizacija'. Zapravo, to je varav pojam jer daje krivi dojam da je sve bilo globalizirano. Glavni sudionici globalizacije su velika poduzeća - automobilska, naftna, bankarska, poduzeća za proizvodnju potrošne robe, za komunikacije, medije, elektronske usluge - a njihov je način rada sve više transnacionalan. U njihovu se interesu danas donose političke odluke u SAD-u, Japanu i Europi. Postoji stanovita usklađenost između ovih skupina kako bi se zajamčila minimalna stabilnost i sigurnost za svjetske operacije u tom transnacionalnom sustavu promatranom u cjelini, kao i za 'državne prvake' u pojedinim zemljama. Jer, na koncu, ako se svaka transnacionalna tvrtka bori za vlastite interese, država u kojoj je njezino sjedište ili u kojoj žive njezini najveći dioničari, neće joj pružiti svoju potporu. Načini na koje jedna država - ili regionalni savez poput Europske unije - pomaže svojim prvacima, zavisi od razmjera njezine moći: gospodarske, vojne i kulturne. S toga gledišta, SAD su usamljeni jahač. Uime slobode. U tome je smislu i izrađen Opći okvir za globalnu elektronsku trgovinu. On želi jednostrano utvrditi pravila igre digitalnog doba samo na temelju američkih interesa. Ta će pravila povećati već znatne prednosti koje imaju američke industrije komunikacije. Još jednom, ta je težnja predočena, pozivajući se na 'slobodu' u svakom odlomku Magazinerova izvješća. Očito, riječ je o tome da se unaprijed isključi svaka odluka koju bi neka suverena država mogla donijeti radi zaštite interesa gospodarske neovisnosti ili radi provjere organizacijskih oblika koje su utvrdili gospodari sustava: propisa, uporabnih dopuštenja, tarifnih propisa i dr. Tako, primjerice, nema ni govora o tome da se bira između državnog i privatnog vlasništva: 'Vlade moraju podupirati automatsko udešavanje sektora uvijek kada to bude potrebno i poticati nastojanja organizacija u privatnom sektoru glede izrade opreme koja će jamčiti dobar rad interneta.' Iz toga proizlazi da se nova elektronska trgovina mora izuzeti iz pravnih okvira koji su nastali u posljednjih šezdeset godina na polju telekomunikacija, radija i televizije. U čitavom tom razdoblju politika kojoj su se morali pokoriti izvođači, službeno je izražavala njihovo zanimanje za zaštitu općeg probitka. Postojanje socijalnih potreba barem se priznavalo, čak i kada se o njima nije vodilo računa. Koncem devedesetih, svjetski kapital odlučno odbacuje i najmanje ograničavanje povlastica. Iako ga je Washington proglasio programom državne politike, Opći okvir ima uglavnom međunarodnu zadaću: on želi vladati 'globalnom elektronskom trgovinom' tamo gdje političko-gospodarsko okružje nije sasvim podređeno prohtjevima Bijele kuće. Primjerice, on se poziva na prvu dopunu američkog Ustava kao temelj za slobodan protok informacija i želi je nametnuti kao opće načelo koje jamči zaštitu poruka i slika koje proizvode divovska poduzeća. Zapravo, prva dopuna štiti slobodu izražavanja pojedinca, a ne tvrtke. Odobravanjem ove zbrke, kao što je danas slučaj u SAD-u, zabranjuje se donošenje bilo kakvih mjera za zaštitu građana od rasprava koje isključivo izražavaju interese velikih tvrtka, a koje one financiraju. To je još očitije na međunarodnom polju na kojemu narodi, u mjeri u kojoj prihvaćaju definiciju slobode protoka informacija koju daju poduzeća, ostaju bez kulturne, a često i političke suverenosti. Naime, ono što zabrinjava Washington i velike vlasnike high-tech industrije komunikacije jesu odluke koje bi mogle donijeti neke države u svrhu zaštite svoje samostalnosti. One se stahovito boje nameta i carinskih pristojba na internet, prijetnja pravom na objavljivanje filmova, fonograma i programa koji se prenose putem SII-ja, mjera za zaštitu baza podataka i patenata, tj. svih oblika vlasništva informacijskog doba. Dakle, Magazinerovo izvješće stavlja točku na 'i', tvrdeći da 'pravni okviri za trgovačko poslovanje na internetu moraju odgovarati istim načelima, bez obzira na državu i državne i međunarodne granice, kako bi se postigli predviđeni rezultati, nezavisno od sudske mjerodavnosti pod koju spada možebitni kupac ili prodavač.' Taj prijedlog koji je očito potaknut brigom za jednakopravnost, zanemaruje razlike i nejednakosti između država, regija i naroda. On pribavlja prevagu interesa moćnih konglomerata, posjednika intelektualnog vlasništva, pred interesima slabijih partnera. U tome je smislu Opći okvir za globalnu elektronsku trgovinu nastavak doktrine iz razdoblja nakon Drugoga svjetskog rata o slobodnom protoku informacija: 'Američka vlada potiče najveću moguću slobodu u protoku informacija bez obzira na granice. To obuhvaća veći dio informacijske građe koja je već dostupna i prenosiva putem interneta i stranica na mreži, informacijskih služba, virtualnih trgovačkih središta i proizvoda za razonodu, napose videa i radija, kao i umjetnosti. To načelo vrijedi kako za informacije koje proizvode trgovačka poduzeća, tako i za one koje dolaze iz škola, knjižnica, vlada i drugih neprofitabilnih organizacija.' Međutim, Opći okvir je za sada samo popis nakana. Ne treba doslovno shvatiti njegovo zauzimanje protiv bilo kakvih pravnih okvira, barem što se tiče američkog gospodarstva. No to se proturječje može lako objasniti budući da Magazinerovo izvješće u načelu nije za nutarnju uporabu. Iako vlada u tome robuje klasičnoj retorici protiv donošenja propisa, njezini se postupci na području informacija već pola stoljeća stalno pobijaju savjetima u korist tržišnih sloboda. Na međunarodnom području prilike su potpuno drukčije. Profesor Eli Noam sa sveučilišta Columbia ističe da se 'pozornim čitanjem Magazinerova izvješća ne može zaključiti kako savezna vlada želi ublažiti gospodarske propise na područjima koja su za nju važna. Snaga njegova govora smjera napose na postupke koje bi druge države mogle poduzeti kako bi nametnule taj oblik donošenja propisa na internetu.' Uobičajen postupak kako bi se od drugih zahtijevalo ono što se ne primjenjuje na sebe... No uspjeh tog koraka ne zavisi samo od želje SAD-a i njihove trenutne premoći na području elektronike. Njihova hegemonija u cyber prostoru nije vječna. Prihvaćajući filozofiju slobodne trgovine za koju se zauzimaju SAD, Europska se unija malo distancirala od njih kada je riječ o elektronskoj trgovini. U početku je ona objeručke prihvatila g. Iru Magazinera na konferenciji koja je održana u Bonnu 8. srpnja 1997., samo tjedan dana nakon što je objavljeno njegovo izvješće, i potpisala izjavu koja potvrđuje 'ključnu ulogu' privatnog sektora u elektronskoj trgovini. Javni je sektor nagrađen tek 'djelatnom ulogom'. Za godinu dana stvari su se promijenile i, umjesto da rade isključivo na temelju Općeg okvira, petnaestorica počinju stvarati vlastita stajališta. Tako je u priopćenju objavljenom 4. veljače o.g., Europsko povjerenstvo predložilo da se pregovara o međunarodnoj povelji koja bi utvrdila opća pravila za sve, napose pravila zaštite osobnih podataka, autorskih prava, šifriranja i poreznog sustava. Posredovati posvuda na planetu Najosjetljivije je pitanje zaštite privatnosti gdje postoje znatne razlike s obje strane Atlantika. U Francuskoj od 1978. postoji državno povjerenstvo za informatiku i slobode; 1995. prihvaćena je izvanredno stroga europska smjernica koja bi se trebala prenijeti u zakone drugih država prije listopada 1998. Smjernica određuje da se osobni podaci ne mogu predavati zemljama koje nisu prihvatile 'odgovarajuće' sustave zaštite. Upravo je to slučaj sa SAD-om... G. Clinton, svjestan opasnosti, zahtijevao je od američkih poduzeća da sami izrade takve sustave. U svibnju ove godine uspio je postići da i Japan prenese tu odgovornost na privatni sektor. Još jedna točka oko koje se ne slažu SAD i EU: 'davanje imena', tj. pravila dodjele adresa za stranice na internetu koja je Washington, u Bijeloj knjizi objavljenoj u veljači 1998., kanio sačuvati kao isključivo američku povlasticu. I to usprkos željama udruga Internet Society i Internet Assigned Number Authority koje su htjele da se ta odgovornost povjeri međunarodnoj organizaciji. Suočena s otporima prema njezinu projektu, američka se uprava predomislila i sada se okrenula k rješenju koje je jamačno u podređenosti Svjetskoj organizaciji za industrijsko vlasništvo. Jedna od mogućnosti kojima se utječe EU kako bi izbjegla frontalne napade Washingtona je usmjeravanje problema prema Svjetskoj trgovinskoj organizaciji u kojoj nekoliko država, posebice Indija i Pakistan, nastoje sačuvati svoje osobite državne interese pred napadima pristaša slobodne trgovine i u kojoj bi se odluke trebale donositi konsenzusom između 132 članice. U svibnju je bilo dogovoreno da će Organizacija pripremiti znanstvenu raspravu o svim pitanjima u svezi s elektronskom trgovinom i predočiti je na sljedećoj ministarskoj konferenciji koncem 1999. Kratkoročno gledano, gospodarska moć transnacionalnog kapitala i osjetljivost stanovništva na multimedijsko trgovinsko okružje na kojemu se temelji američko gospodarstvo, samo mogu potaknuti Washington da sanja o prevlasti u svijetu u sljedećem stoljeću zahvaljujući elektronskoj nadmoći. Isto kao što mu i vojna snaga, pojačana napredim komunikacijskim tehnologijama, omogućuje da se raširi, da nadzire i upleće se posvuda u svijetu. 'Nemojmo se zavaravati, izjavio je načelnik američkog atlantskog zapovjedništva, nema države na zemaljskoj kugli koju ne možemo dosegnuti.' Međutim, dugoročno gledano, besmislen poremećaj ravnoteže koji taj sustav gospodarsko-vojne moći - koji nikome nije odgovoran - nameće narodima i njihovim gospodarskim izvorima, lako bi mogao izazvati lančani potres. I srušiti čitavu zgradu", piše Herbert I. Schiller. 080110 MET sep 98