KOMENTAR IMPERIJ SJEDINJENIH DRŽAVA

SJEDINJENE DRŽAVE Los Angeles Times 2.VIII 1998. Uspon i pad: Hoće li zaći sunce u carstvu SAD-a? Englezu i s najmanje osjećaja za povijest teško je promatrati sadašnju globalnu američku nadmoć da ga ne obuzmu zle slutnje. Početkom devedestih je pad Sovjetskog Saveza Sjedinjene Države pretvorio u jedinu svjetsku supersilu, a danas propast azijskoga modela i nesposobnost europskoga modela da se nosi s brzim svijetom računala i telekomunikacija, pretvaraju Sjedinjene Države, također, i u jedini svjetski gospodarski uzor. Burze, unatoč nedavnim trzavicama, ostaju na razinama bez presedana. Mnogi utjecajni Amerikanci uvjereni su kako će dobra sreća njihove zemlje potrajati desetljećima. Mortimer B. Zuckerman, među ostalim i vlasnik U.S. News and World Reporta, ustrajava pri tome da će 21. stoljeće pripadati Sjedinjenim Državama baš kao i 20. stoljeće. Posljednja velika sila koja je ususret novog stoljeća išla s tolikim samopouzdanjem bila je Britanija. Zuckermani iz 1890-tih izjavili su da u njihovom carstvu sunce nikada neće zaći. Britanija je nadzirala gotovo četvrtinu zemaljske površine, imala četvrtinu trgovine i proizvodnje, i ulagala je u inozemstvu više novaca nego cijeli ostatak svijeta zajedno. Britanci su 20.stoljeće proveli učeći kako sunce zalazi kao što i izlazi. Carstvo je propalo, funta je mjesto ustupila dolaru, britanske topovnjače nosačima zrakoplova Sjedinjenih Država, godine 1979. Britanija je morala moliti Međunarodni monetarni fond da je spasi od stečaja. Usporedba između viktorijanske Britanije i clintonovske Amerike ne sastoji se samo u nadmenosti. Postoji sve više znakova da su Sjedinjene Države počele bolovati od iste bolesti koja je Britaniju bacila na koljena. Možda se najuočljivija paralela između jučerašnje Britanije i današnjih Sjedinjenih Država nalazi u politici. Britanija je u 20. stoljeće ušla s političkim sustavom kojime su vladale stare dinastije i bila je zaokupljena nerazumljivim raspravama koje širokoj populaciji nisu ništa značile. Godine 1902. je, primjerice, lorda Salisburyija na mjestu predsjednika vlade naslijedio njegov nećak Arthur Balfour, ... a jedna od glavnih tema političkih ogovaranja bila je slabost Georgea VII. prema ženama. Politika se odlučivala u kućama za odmor koliko i u Donjem domu. Vladavina tih dinastija potrajala je i u ovom stoljeću. Predsjedavajući konzervativne strnke trenutno je Robert Cecil, izravan potomak Roberta Cecila koji je strankom predsjedavao 1895. i Roberta Cecila koji je predsjedavao 1945.. Nitko nije ostao imun spram slabosti na dinastije, imena kao što su Gladstone i Asquith pojavljuju se u povijesti ljevice često koliko i Peel i Cecil na desnici. Britanija makar ima ispriku da je nevoljko prešla na demokraciju. No Amerika, ponosna na demokraciju, ulazi u 21. stoljeće opterećena sa slično introvertiranom političkom kulturom. Slijedeći predsjednički izbori mogli bi biti vođeni između nasljednika dviju starih dinastija: Georgea W. Busha, sina predsjednika i unuka moćnog senatora, i Alberta ('Ala') Gorea, sina senatora koji je i sam imao predsjedničke ambicije. I Bush i Gore nose odgovarajuća viktorijanska imena; Bush čak može i prisvajati daleke krvne veze s Elizabethom II. Rastuća introvertnost političkog života Sjedinjenih Država tek je jedan pokazatelj rastuće nejednakosti. Sve od revolucije Amerikanci su sebe određivali kao slobodne od krute britanske klasne strukture. Pa ipak nisu u potpunosti uspjeli izbjeći britanskom iskušenju.(...) U kasno-viktorijanskoj Britaniji, gospodarska nejednakost jačana je obrazovnim sustavom koji je za elitu osiguravao gotičke palače i sirotinjeske škole za mase. Sjedinjene Države uvijek su sebe smatrale zemljom jedinstvenih mogućnosti obrazovanja. No to opet skreće u britanskom pravcu. Bogati Amerikanci trude se kako bi svoju djecu smjestili u 'pravu' školu (a potom na prava sveučilišta) na mnogočemu sličan način kao što su Britanci nastojali svoju smjestiti u Eton i Winchester. Istovremeno su djeca na mjestima kao što je Compton svime podsjećana, od ruševnih zgrada ... do toga da se nedokučivi ravnatelji premještaju iz jedne u druge školu, da su stavljena u drugorazredni život. Jedna štetna posljedica stratificiranog britanskog stališkog sustava bila je kultura koja je s visoka gledala na industrijski kapitalizam, dok je aristokratski prezir spram trgovine zarazio cijelo društvo. Prva stvar koju bi industrijalci učinili kada bi skupili imetak je da kupe staro imanje i počnu se baviti odgovarajućim sportovima. Srednja se klasa nagurala u otmjenija zanimanja, što bi bila dalje od proizvodnje stvari to bi bilo bolje, a škole i sveučilišta propovijedala bi da zgrtanje novaca nije za gospodu. U SAD-u dobrotvorne zaklade i sveučilišta počinju igrati istu ulogu kao i britanska aristokracija, okrećući sve veći dio inteligencije protiv kapitalizma. Američka najstarija dobrotvorna ustanova rado sponzorira istraživanja koja tržišta smatraju problemom a vladine intervencije rješenjem, a čitavi odsjeci na sveučilištima preuzeti su od 'teoretičara kritike' koji kapitalizam smatraju drugom riječi za izrabljivanje . Ta protuindustrijska poruka nalazi slušateljstvo spremno saslušati ne samo među uobičajenim sumnjivcima, posebno onima koji se brinu za okoliš, već i onima iz predgrađa koji su gradove napustili kako bi živjeli u svojim osobnim Edenima. Amerikanci imaju jasne prednosti spram svojih predhodnika, od veličine njihove zemlje do njene otvorenosti za useljavanje, do činjenice da teksaške milijunaše uopće ne zanima što newyorški intelektualci misle o njima. No treba paziti na američko skretanje prema aristokratskim načelima. U jednom od djela Georgea Bernarda Shawa jedan lik primjećuje: 'Pao je Rim, pala je Kartaga, doći će red i na Hindhead', a Hindhead je samozadovoljno predgrađe. Sjedinjene Države bi mogle otkriti da ono što vrijedi za Hindhead, vrijedi i za Burbank i Glendale." ,piše Adrian Wooldridge. 030124 MET aug 98