INTERNAT. HER. TRIB. 22. VII. KOSOVO

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 22. VII. 1998. Nacrt za obuzdavanje sve veće kosovske krize "Kako kosovski pobunjenici primaju sve veće količine oružja, streljiva i stječu sve više iskustva u taktičkim uspjesima protiv srbijanske vojske, Beograd na ovakovu situaciju odgovara bombardirajući kosovske gradove. Stotine civila bježi pred nasiljem. Žrtve su na obje strane sve brojnije. Borbe, unatoč opetovanim nastojanjima međunarodne zajednice da ih prekine, upućuju na veoma uznemirujuća pitanja: što se može učiniti glede situacije? I tko bi to trebao učiniti? Kosovo je na raskrižju, i to na poznatom raskrižju. Stanje u kojemu se nalazi jezovito podsjeća na ranu fazu rata u Bosni. Pred Kosovom se nalaze tri puta. Prvi je onaj neprestanog, kroničnog nasilja. Stotine, možda tisuće poginut će; na desetke tisuća ljudi bit će protjerano iz svojih domova i mjesta u kojima su živjeli. No ljudi će se prilagoditi. Borbe će neko vrijeme biti prisutne u svijesti međunarodne zajednice, a neko vrijeme neće. Ovo je bila shema rata u Bosni, gdje je rat trajao četiri godine dok nije postignut nelagodni mir. Na Kosovu su neprijateljstva tako velika da, osim ako uskoro ne dođe do drastične prekretnice, borbe mogu potrajati godinama i mogu postati ona posebna vrsta pakla poznatoga kao rat koji traje naraštajima. Drugi put je dramatično širenje nasilja. Uobičajena su predviđanja "kosovske kuge" da će se rat proširiti na Albaniju i Makedoniju, potencijalno može uključiti Grčku i Tursku, dvije članice Sjevernoatlantskog saveza koje su već zavađene zbog Cipra. Uznemirujuća je mogućnost i to da bi uporedo sa smanjivanjem NATO- ovih snaga u Bosni, a podijeljenošću Srba na Kosovu, čelnici u Bosni mogli pogrešno procijeniti mogućnost da prekroje de facto podjelu Bosne. Sandžački Muslimani mogli bi pokrenuti odcjepljenje od Srbije i pridružiti se Bosni, a bosanski Hrvati mogli bi iskoristiti situaciju da se odcijepe. Tako bi u Bosni ponovno moglo izbiti nasilje, i to unatoč prisutnosti oko 30.000 vojnika NATO-a. Zapadne države neće dopustiti da se takav scenarij ostvari jer, iako je moguće da su nesigurne kako da se postave u pogledu nasilja na Kosovu, sigurne su da borbe ne mogu uplesti članice NATO-a niti ugroziti ono što je postignuto u Bosni. Očuvanje Daytonskog sporazuma i reputacije saveza ostavlja malo energije ili suosjećanja za Kosovare, za koje mnogi na Zapadu sumnjaju kako pokušavaju izazvati šire rasprostranjen rat koji bi zahtijevao vanjsku pomoć. Beograd prestaje s napadima i počinje pravi dijalog s umjerenim kosovskim čelništvom kako bi dogovorili ograničenu političku autonomiju(...). Kosovari će željeti osigurati da tu autonomija ne bude lako ukinuti, kao što se dogodilo 1989. kad je predsjednik Slobodan Milošević isposlovao promjenu ustava Jugoslavije. Vjerojatno je da će jedino prihvatljivo jamstvo biti nazočnost međunarodnih snaga. Kao i u Bosni, stalna uključenost međunarodne zajednice prijeko je potrebna. Sada je od vitalne važnosti to da se Miloševića zadrži za pregovaračkim stolom; da se ojača vlast kosovskog čelnika Ibrahima Rugove i njegovih sljedbenika koji su protiv militantne struje koja želi neovisnost. Ključno je osigurati i osnovne gospodarstvene i vojne elemente, uključujući i mirotvorne snage, kojih će nazočnost omogućiti obostrano primirje. Takav je razvoj događaja vjerojatan jer se stajališta još nisu svela na gledište 'sve ili ništa', a, unatoč uspjesima Oslobodilačke vojske Kosova, u Prištini je na vlasti umjereno čelništvo. Nadalje, sukob na Kosovu je u Washingtonu i u europskim prijestolnicama živa politička tema, uglavnom zbog potencijalne mogućnosti da ugrozi mir u Bosni. Vjerojatno je i to da će UN ostati zaposlen, posebno ako se srbijansko bombardiranje kosovskih gradova nastavi unatoč međunarodnim zahtjevima.(...) U ovoj fazi, SAD moraju ostati u vodećem položaju, čak i u slučaju ovog "europskog" problema.(...) SAD je, nadalje, međunarodni igrač koji je glede kosovskog problema najizloženiji zbog svoje snažne retorike, svoje diplomatske uključenosti na visokoj razini i svoje odlučne uloge u Daytonu. SAD su najsposobnije mobilizirati međunarodnu akciju, uključujući i vojne napade, ako se to pokaže nužnim. No to se može ostvariti samo iz vodećega položaja. Kako bi vodio, Washington bi svoju politiku trebao oblikovati oko preventivne strategije koja bi raspršila potencijal za otvoreni rat na Kosovu. Izvanjska akcija ne može nadomjestiti poteze čelnika na Kosovu i Srbija mora preuzeti svoj dio, no izvanjska akcija može stvoriti uvjete koji bi omogućili potreban pokret koji bi spriječio nasilje. Što treba učiniti? - Prvo, očuvati čelništvo na obje krizne strane snažno uključeno. Stalna nazočnost Predsjednikova izaslanika Richarda C. Holbrookea u području znak je da Washington prepoznaje ovaj imperativ. - Drugo, situaciju na Kosovu držati visoko na popisu prioriteta UN- a i europskih područnih organizacija. To šalje poruku da je status quo neprihvatljiv. Milošević mora postići dogovor o rješenju kosovskog pitanja, a pobunjeničko nasilje neće postići uspjeh. - Treće, treba instucionalizirati stalnu, multilateralnu nazočnost promatrača na terenu, u obliku jake nevladine operacije ili one Organizacije za europsku sigurnost i suradnju. Zaista, Miloševićev pristanak da dopusti promatrače u području tek je malen korak od ponovnog uvođenja dugotrajne misije OESS-a. - Četvrto, u kontekstu te preventivne strategije pitanje koje se tiče vojne akcije postaje: pod kakvim uvjetima će vojni koraci NATO-a pridonijeti trenutnom olakšanju napetosti između Srba i Albanaca? Uvesti mirotvorce, kao što su oni raspoređeni u Makedoniji, koji bi pomogli da se dođe do sporazuma i da se on očuva. NATO bi trebao preuzeti taj zadatak kako bi spriječio veća nasilja. Osim toga, trebalo bi započeti dijalog vojske s vojskom, sa Srbima a putem NATO-a. Srbijansko vojno čelništvo mora biti prisiljeno da shvati svoje odgovornosti u ovoj krizi (...). Situacija na Kosovu nije beznadna, no nije ni samoiscjeljujuća. Ljudi koji se nalaze izvan nje mogu pomoći spriječiti širenja konflikta. Trebali bi djelovati sada", zaključuje svoj članak Jane E. Holl 230042 MET jul 98