THE WASHINGTON POST 20.VII NEZGODA SA PLEMENIMA

SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 20. VII. 1998. Nezgoda s plemenima "Kada dijete u etničkim ratnim zonama nije dijete? Kad je krvni neprijatelj. Svakoga smo dana suočeni s toliko jezivih priča da je teško odrediti zbog čega nas neke od njih diraju više od ostalih, osobito oštro i dugotrajno. Smrt trojice male irske braće u terorističkom bombaškom napadu bio je jedan od takvih događaja. Stalno mislim o tome. Zbog čega? Ne samo zato što su izgledali tako nevino i ljepuškasto i što su imali 9, 10 i 11 godina. I svakako ne zbog toga što je ono što im se dogodilo do sada neviđeno ili neobično. I ostala djeca diljem svijeta, u golemim brojevima koji se ne daju izračunati ili čak zamisliti, doživjela su istu krvavu sudbinu, uključujući i ne tako davni događaj u Oklahoma Cityu. Ne, ne radi se samo o okrutnoj smrti najmlađih ili nemogućnosti shvaćanja kako netko slobodnom voljom može ubiti malo dijete. Mislim da je razlog zbog kojega je ovaj događaj još u mojoj glavi činjenica da su dječaci, iako se radi o 1998., a čvrsto su spavali u svojim krevetima, poginuli kao vojnici u bitci kod Boyne, ili barem unutar naizgled beskrajnih posljedica iste bitke. Sjećate li se bitke kod Boyne? 1690? Niti na trenutak ne mislim da su oni Irci koji su i dalje uključeni u ovaj tvrdoglavi srpanjski ritual 300 godina poslije, i koje se može potaknuti na divljačka djela u ime tog rituala, posebni ili čak naročito izdvojeni zbog ovoga.(...) Čak i kada se usredotočimo na namjerna, politikom izazvana ubijanja male djece, na svijetu je moguće izdvojiti užasno mnogo mjesta gdje drevne, samoobnavljajuće plemenske mržnje vode ljude koji misle kako su časni i savjesni zbog toga što hrabre takva ubijanja, ako ih ne i počinjaju, u ime zadovoljštine i osvete. Od Kigalija, Srebrenice do sela i gradova Srednjeg istoka, djeca su meta nasilne i bolne smrti u ime obilježavanja neke osvete predaka onih koji ih ciljaju, djela u kojima djeca nisu imala nikakvog udjela. Postoje, naravno, i oduvijek su postojale političke, ideološke i religijske strasti koje ljude potiču na takva djela. I, zbog nekog razloga, takva su djela u analima rata i s njima povezanim krvoprolićima uvijek dobivala viši status. Ostala su odbačena na snobovski diplomatski način kao "tek" etničke prepirke - na neki način niža klasa - iako i u njima tijekom vremena biva proliveno jednako mnogo krvi(...). Motivacije i racionalizacije koje me više zanimaju jesu plemenske, čime mislim uključiti i primjenu nasilja u ime klana ili obitelji ili sela ili usko povezanog nacionalnog entiteta na tradicionalnog napasnika - neprijatelja. (...) Dvije stvari u svemu tome ovo čini posebno važnim. Jedna je da čitav proces zaraćene strane kultiviraju i, napokon, bez kajanja i žaljenja, svoju mržnju izražavaju prema svima bez razlike, proces je tako blizu tome da je potpuno izvan kontrole kao i svaki drugi emotivni fenomen. To ne znači da je oprostiv; to samo njegovu manifestaciju čini posebno opakom. A kako godine odmiču, ako čelnici unutar skupina ne riskiraju nešto i sami i ne pokušaju zauzdati neprijateljstva, stvari mogu samo još više izmaći kontroli i postati još gore. Ono čemu smo svjedoci, kao što je bio slučaj i u Irskoj prošloga tjedna, jest brisanje identiteta napadača i žrtava, individualnosti i humanosti. Sve što je u etničkim ratovima važno jest etničko izdvajanje žrtve. Ne ubijaju se prava ljudska bića. Čiste se štetočine, ili se (...) vraća izgubljena čast obitelji, ili se jednostavno radi o iskaljivanju nakupljenoga bijesa koji svoje porijeklo ima u beskrajnom ponavljanju legenda o istjerivanjima s posjeda i o nasilju koja su počinili neprijatelji iz susjednog sela. Nije važno što trojica malih dječaka s time nemaju ništa; oni su potomci Brobdingnagianovih - ili Tutsija, ili Židova, ili Sunija, ili Makedonaca - i stoga predstavljaju sve što je zlo. Kada sam se pridružio skupini iz Washington Posta na putu u Jugoslaviju, nedugo prije raspada države - 1988.- bio sam zapanjen, kao i svi, represivnom, nepopustljivom fiksacijom ljudi koje smo sreli i intervjuirali, ljudi iz svih slojeva društva i svih dijelova zemlje, podmirivanjem starih računa - pokrajina pokrajini, područje području, etnička skupina etničkoj skupini. Najistaknutiji gosti na veleposlaničkoj večeri kojoj smo prisustvovali nisu se mogli suzdržati od tako neuljuđenih međuetničkih prepirka da je lokalna posluga sljedećega dana našem veleposlaniku kazala kako im je bilo neugodno zbog njihovih čelnika. Trebao sam predvidjeti da će, kako je stisak Sovjetskog Saveza na Europu slabio, nešto nalik ovome diljem svijeta postati shema. A bilo je toga i drugdje, kako je hladni rat nestajao, a sa njim i ruski i američki interes za mnoge zemlje Trećega svijeta i za zadržavanje određene razine reda u njima kako bi se ostale supersile zadržale podalje i kako bi se spriječilo to da izvuku korist od nereda. Lenjin je napisao kako će ono što je nazivao 'problemom nacionalnosti', čime je mislio na mržnju kojoj smo danas svjedoci , nestati s napretkom i ustoličenjem komunizma (...). No tvrdokornost tih instinkata i šovinizam vidjeli smo istoga trena kada se komunistički sustav srušio. Mjesta za koje se dotad nije nikada čulo ustala su da zatraže svoje ukradene zemlje i da napokon izbace uljeze iz susjedne doline. U onome što je uslijedilo nakon hladnog rata i nedostatku inhibicija koje je nametao takvom plemenskom ponašanju, i u doba u kojemu je užasno oružje dostupno sve većem broju naroda, koji se ne osjećaju manje spremni na ubojstva svojih etničkih neprijatelja nego prije, ovo je sasvim sigurno nešto što bi trebalo postati predmetom razmišljanja međunarodnih državnika. Posljednjih smo godina vidjeli (...) holokaust u Africi, Aziji i Europi, zasnovan na uopćenoj etničkoj mržnji ili/i osveti. Prošloga smo tjedna to u jezivoj minijaturi vidjeli u Irskoj. Ako ne bude ozbiljnih nastojanja da se taj zlokobni trend (...) spriječi, takvih će slučajeva biti još vrlo mnogo", zaključuje Meg Greenfield. 210212 MET jul 98