FRANCUSKI RADIO - RFI
20. VII. 1998.
Osnivanje Međunarodnog kaznenog suda
"Poslije jednomjesečnih diplomatskih pregovora, u subotu je u Rimu
pod pokroviteljstvom UN-a osnovan Međunarodni sud, u francuskoj
terminologiji Međunarodni kazneni sud, koji će suditi najteže
zločine. Osnivački akt stavljen je na potpis sve do listopada u
Rimu, a kasnije do 31. prosinca 2000. u New Yorku.
Njegovo stupanje na snagu počinje šezdesetog dana nakon što ga 60.
zemlja bude potpisala. 120 zemalja, od 159 koliko ih je bilo u Rimu,
prihvatile su konačnu verziju statuta Međunarodnog kaznenog suda.
Sedam zemalja je bilo protiv, među kojima SAD, Kina, Indija i
Izrael, dok je 21, većinom iz arapskog svijeta, bila uzdržana
prilikom usvajanja osnivačkog akta. Ovaj sud, koji predstavlja
prvo međunarodno tijelo mjerodavno da sudi najteže zločine i ne zna
ni za zemljopisna ni vremenska organičenja, neće imati, dakako,
nikakovu retroaktivnu kompetenciju. Njegove ovlasti tiču se
zločina genocida, zločina protiv čovječnosti, ratnih zločina, kao
i zločina agresije. Klauzula koja definira zločine protiv
čovječnosti uključuje tako i torturu, silovanja, prisilnu trudnoći
i prisilnu sterilizaciju. Tijekom mjesec dana pregovora na
diplomatskoj konferenciji u Rimu došlo je do dubokih neslaganja
između različitih delegacija, te je završni akt rezultat brojnih
kompromisa. Poglavito oko tako osjetljivih pitanja kao što su
ovlasti suda, pravo država da izuzmu svoje građane od jurisdikcije
Međunarodnoga suda, ili pak oko pitanja neovisnosti suda u odnosu
na Vijeće sigurnosti UN-a, ili još oko ovlasti njegova tužitelja.
I dok je relativno lako postignuta suglasnost oko djelokruga
Međunarodnoga suda u pitanju genocida, neovisno gdje i tko ga je
počinio, dotle u pitanju kad su ratni zločini i zločini protiv
čovječnosti, konferencija je ostala vrlo podijeljena. 159
izaslanstava tijekom rada rimske konferencije satavile su po crti
svojih interesa i iznijetih argumentacija, grubo rečeno, tri
zasebne skupine. Najrestriktivniju viziju uloge Međunarodnog suda
iznjele su SAD i, donekle, Francuska. U tu skupinu treba uvrstiti i
druge zemlje privržene državnome suverenitetu ili pak
prerogativima Vijeća sigurnosti, kao što su Rusija, Kina, Indija,
Pakistan i različite arapske države. Drugu skupinu čini 60-ak
zemalja pristaša maksimalističke linije, koje formiraju tzv.
pilot-grupu. Tu je 14 zemalja EU-a, sve dakle zemlje članice Unije -
minus Francuska, kao i Kanada, Australija, Argentina, Južnoafrička
Republika te mnoge druge afričke zemlje. Ovu skupnu, ne treba
posebno naglašavati, gromoglasno su poduprle nevladine
organizacije i vršile stalni pritisak na sudionike rimskoga skupa -
ukupno 250 njih je imalo svoje predstavnike na konferenciji u Rimu.
Sedamdesetak ostalih zemalja - treća skupina - pretežno
latinoameričke države, izjašnjavale su se ad hoc u funkciji
pojedinačnih interesa.
Ako izuzmemo ovu treću, ad hoc skupinu, moglo bi se reći da su se u
Rimu sudarile dvije škole mišljenja. Što ne čudi kad se poduzimaju,
barem formalno gledano, revolucionarni koraci. Četiri od pet
stalnih članica VS, Velika Britanije se jedina, naime, pridružila
pilot grupi, pokušale su zadržati postojeći međunarodni sustav -
koncentracijom moći u VS s pravom veta, te apsolutni suverenitet
država i zabrana svakog inozemnog miješanja. Amerika ne želi jaki,
neovisni sud. Prema Washingtonu, koji je otvorenije, manje
hipokritski od drugih izrazio svoj sud, međunarodni se poredak
zasniva na činjenici da pojedine zemlje nemaju istu ulogu -
disproporcionalnost, koja je rezultat disproporcionalnosti
njihove dotične sile. Osim toga, Washington ne želi da Međunarodni
kazneni sud bude iskorišten u političke svrhe. Protiv, na primjer,
prisutnosti vojnih postrojba u inozemstvu. Neovisni sud je, pak,
ideal druge škole koja u tome vidi novoga, dakle, progresivnog
aktera svjetske scene. Neovisna sudbena vlast, neovisna od
svjetskog državnog poretka, od suverenih i na inozemno miješanje
vrlo osjetljivih država. Neovisna, isto tako, od VS-a, takva bi
sudbena vlast utjelovljavala, na višoj razini, princip podjele
vlasti i institucionalizirala pravo na miješanje u unutrašnje
stvari drugih država.
čemu služi ova nova međunarodna instanca, pitaju se već pojedini
komentatori. Iako ona, neosporno, uveliko načinje dogmu o
nemiješanju u unutarnje stvari drugih država, očito sud neće
proganjati ni države ni pravne, već samo fizičke osobe, dakle,
pojedince. I to ne sve. Neki ratni vođa koji je počinio ratne
zločine detaljne nabrojene u statutu suda neće moći biti gonjen ako
država u kojoj je počinio zločine ili država koje je on građanin ne
pristupi Ugovoru o Međunarodnom kaznenom sudu. I na posljetku, što
je najviše kritizirano od strane gorljivih zagovornika međunarodne
pravde i međunarodnoga suda je famozni članak 111-bis kojim se
propisuje da zemlja potpisnica Ugovora ima mogućnost da idućih 7
godina ne priznaje nadležnost Međunarodnoga krivičnoga suda u
pitanjima ratnih zločina. Koalicija brojnih međunarodnih
nevladinih organizacija koja se borila za osnutak ovoga suda sada
je i sama uvelike podijeljena oko rezultata rimske konferencije.
Nepopravljivo optimistična jest egzotična talijanska radikalna
partija. Saddam Hussein, Pol Pot, Karadžić, Pinoche, Amin Dada,
Mobutu, samo su neki od ratnih zločinaca od kojih će se tražiti
pristanak da budu suđeni, ističe ironično predstavnik Amnesty
Internationala".
(RFI)
210222 MET jul 98
Niko Kovač novi trener Borussie Dortmund
Milijuni hinduista i dalje stižu na sveto hodočašće dan nakon smrtonosnog stampeda
Žena na šetnici u Zadru napadnuta nožem, policija traga za napadačem
Tisak plus od 1. veljače ne distribuira novine, izdavači traže održivo rješenje
SVJETSKA TRŽIŠTA: Europski ulagači oprezni uoči sjednice ECB-a
Washington: Više desetaka mrtvih u sudaru dvaju zrakoplova nad rijekom Potomac
Promet industrije veći dva posto
Većina građana neće na zimski odmor - anketa
SKV: Svijet u 9,30 sati
Uspješna poslovna godina za King ICT, optimizam za 2025.