DNEVNI PREGLED BR. 138 - 20. SRPNJA 1998.

GLAS AMERIKE - VOA 19. VI. 1998. Prijeti li SAD-u terorizam "Sudionici znanstvenog skupa, koji je nedavno održan u Institutu Cato u Washingtonu, smatraju da je Amerika suočena s ozbiljnom prijetnjom terorizma. Sjedinjene Države bi, ako žele spriječiti širenje terorizma, trebale voditi manje angažiranu vanjsku politiku, smatraju sudionici ovoga skupa", kaže se u uvodu priloga Eda Warrera. "Američka vojska je u ovom trenutku stacionirana u čak stotinjak zemalja. Bijela kuća tvrdi da je aktivna američka vanjska politika preduvjet svjetske stabilnosti. Međutim, Richard Bets, direktor Odjela za nacionalnu sigurnost pri Vijeću za vanjsku politiku, smatra da je sadašnja američka vanjska politika odveć ambiciozna i opasna. Naime, čestim intervencijama u inozemstvu SAD kao da pozivaju na osvetu terorista: 'Opasnost izvana obično dolazi od skupina i organizacija koje za probleme vlastitih zemalja obično optužuju Ameriku. One nas optužuju za zaprečavanje njihovih aspiracija, za upletanje u, kako kažu, njihove unutarnje stvari. To se, ponajprije, odnosi na Srednji istok'. Richard Bets kaže kako teroristička akcija na američkom tlu može izazvati velika američka pomoć Izraelu, s obzirom da na Zapadnoj obali ne prestaje gradnja židovskih naselja. On vjeruje da bi SAD u tom području trebale voditi mnogo uravnoteženiju politiku. Međutim, Amos Perlmutter, profesor političkih znanosti na Sveučilištu American, smatra da SAD na ponašanje terorističkih skupina uopće ne mogu jače utjecati: 'Radikalnim je snagama potreban Sotona. SAD će za njih biti Sotona, bez obzira je li Amerika angažirana na Srednjem istoku ili nije. Uz to, vrlo je teško izbrisati posljedice 50 godina dugog američkog angažmana u tom dijelu svijeta. Prema tome, američka pomoć Izraelu, velika ili mala, nema važnog utjecaja na pojavu terorizma. Ian Illand, direktor Odjela za obrambenu politiku Instituta Cato, smatra da bi SAD trebale biti suzdržanije glede vojnih intervencija, ne samo na Srednjem istoku nego i u drugim dijelovima svijeta: 'SAD danas interveniraju na svim stranama svijeta. Tempo izvođenja vojnih operacija brži je nego za hladnog rata. Fraza o američkim vitalnim interesima rabi se na svakom koraku, čak i u zemljama kao što su Somalija, Haiti ili Bosna. Intervencionistička politika, koja odgovara vanjskopolitičkom establishmentu, nastavlja se bez obzira na kraj hladnog rata'. Gospodin Illand kaže da se s brojem američkih vojnih intervencija povećava i broj američkih neprijatelja. A neki od njih raspolažu i vrlo razornim biološkim naoružanjem koje se proizvodi relativno lako. Što učiniti? 'Kao prvo, vojska SAD-a', rekao je gospodin Illand, 'treba braniti vlastitu zemlju, o čemu se posljednjih nekoliko godina manje vodi računa'. On je, međutim, dodao kako ne preporučuje potpuno američko povlačenje sa svjetske političke pozornice. Treba nastaviti s gospodarskim i diplomatskim naporima, kao i sa suradnjom na polju kulture. Ograničiti treba, smatra gospodin Illand, jedino broj vojnih intervencija u inozemstvu'". *** Postaja objavljuje razgovor s Mariom Časnim, studentom iz Hrvatske koji studira na čikaškog Teološkom fakultetu, a koji ne želi postati svećenik već televizijski novinar te raditi na nekoj vjerskoj radio ili televizijskoj postaji. "Gospodin je Časni za studij izabrao pravu zemlju. U Americi su vjerski programi vrlo popularni, postoji i nekoliko televizijskih kanala koji emitiraju jedino emisije vjerskog sadržaja, a tu su i televizijske postaje koje su u vlasništvu vjerskih udruga i koje emitiraju programe religijskog, ali i svjetovnog sadržaja. Na najvećoj od njih, mreži Christian Broadcasting Network, protestantskog svećenika Petea Robertsa, rade mnogi novinari školovani i na Bible Instituteu u Chichagu, koji pohađa i Mario Časni. Mario Časni, dvadesetogodišnjak iz međimurskog mjesta Mihovljan u blizini Čakovca, kaže da ovakvo obrazovanje nije mogao dobiti u Hrvatskoj. Nastava na Bible Institutu predstavlja kombinaciju studija novinarstva, komunikacije i teologije, a naglasak se stavlja na praktična znanja, kaže Mario Časni. Posebno mu se sviđa što se na ispitima važnost pridaje izražavanju vlastitog mišljenja, a ne ponavljanju profesorovih riječi, kao što je to na hrvatskim fakultetima. Upitan da usporedi hrvatske vjerske radio i televizijske programe s američkima, Mario Časni kaže: 'Dosta je teško odgovoriti na ovo pitanje, s obzirom da moje znanje hrvatskog vjerskog programa nije toliko široko. No, onoliko koliko znam, mogao bih reći da se s padom komunizma i vjerska sloboda daleko više proširila, a samim time je i medijima omogućeno da prenose poruku Božje riječi koja je u Americi bila daleko ranije omogućena. Mi možda još nemamo toliko razvijeni taj vjerski način govorenja preko radija, govorenja poruke preko radija, što je ipak plod jedne prakse i plod jednog dužeg rada koji se ovdje u Americi radi više od 60 do 70 godina'. Mario Časni je u Americi već dvije godine i kaže da ga je najviše impresioniralo koliko Amerikanci mnogo rade. No, to se odražava i na odnose među ljudima. 'Amerikanci rade jako puno i, u biti, oni nemaju vremena živjeti svoj život i uživati ga. To je stvar koja me začudila, zapanjila, ali u isto vrijeme i jako razočarala. Čisto zbog toga jer oni nemaju tu kulturu da bi sjeli u kafić, popili kavu, razgovarali s prijateljima i pritom ne razmišljali koliko to njih, zapravo, stoji. Amerikanci su drukčiji nego što smo mi, i s te strane meni nedostaje Hrvatska, i baš ti naši kafići, naše vrijeme, naše sjedenje, naši prijatelji'. Upitan koliko se njegova predodžba o američkom društvu promijenila u ove dvije godine, Mario Časni odgovara: 'Ljudi u Hrvatskoj imaju jednu krivu predodžbu o Amerikancima. Oni vide Ameriku onakvu kakvu vide preko televizije. Ja bih samo htio reći da su Amerikanci drukčiji. Nakon završenog studija Mario Časni namjerava ostati u Americi još godinu dana kako bi radio na nekoj od vjerskih televizijskih postaja. Potom se vraća u Hrvatsku gdje se nada da će znanje stečeno u Americi i primijeniti". (VOA) BRITANSKI RADIO - BBC 19. VII. 1998. Pregled tiska Osamdeseti rođendan predsjednika Južnoafričke Republike Nelsona Mandele i njegovo vjenčanje s Grace Machel događaji su koji su zauzeli naslovne stranice gotovo svih britanskih novina. (...) 'The Sunday Telegraph' objavljuje izvješće o Sali Becker, britanskoj hunanitarnoj djelatnici koju su srpske vlasti na Kosovu pritvorile. Gđica Becker je zajedno s još 26 žena otišla iz Engleske na Kosovo u konvoju od 10 vozila u misiji dostave lijekova i ostale pomoći. Glasnogovornik britanskog ministarstva vanjskih poslova priopćio je kako je Sali Becker pritvorena u Đakovici te da su Britanci u kontaktu s jugoslavenskim vlastima. Glasnogovornik je priopćio da će britanskoj državljanki biti suđeno zbog ilegalnog prelaska granice. Sali Becker je postala poznata 1993. godine kada je izvela dvadesetpetero ranjene djece iz istočnoga Mostara. Humanitarne agencije UN-a optuživale su gđicu Becker za neodgovorno ponašanje u BiH i poslije u Čečeniji kada je bila na udaru ruske vojske. Pod naslovom 'Za 2000 funta može se kupiti ministra' današnji 'The Observer' na naslovnoj stranici piše kako britanske stranke skupljaju novac tako što poslovnim ljudima prodaju susrete s članovima svoje stranke. Preko tvrtaka koje se bave lobiranjem možete večerati s nekim iz određenog ministarstva, neke komisije ili članom britansklog parlamenta, piše 'The Observer', glasnogovornik laburističke stranke zanijekao je tvrdnje lista da poslovni ljudi kupuju kontakte s članovima njegove stranke. On je izjavio kako nema jamstva da će određena tvrtka dobiti političara kojega je željela. U istom članku 'The Observer' piše kako je čelnik konzervativne stranke William Hage pisao tisućama poslovnih ljudi, pozivajući ih da davanjem tisuću funta godišnje osiguraju prilaz konzervativnim političarima. Čelnik konzervativne stranke obećava onima koji se pridruže tzv. klubu 1000 da će biti članovi unutarnjeg kruga pristaša konzervativne stranke te će biti redovito pozivani na susrete s članovima vlade u sjeni. 'The Sunday Times' piše o najnovijim događanjima oko bogatstva bivšeg filipinskog diktatora F. Markosa. Pokojni diktator i njegova žena optuženi su da su tijekom dvadesetgodišnje vladavine ukrali deset milijarda dolara. Filipinska vlada dosad nije uspješna u vraćanju tog novca. Propali su gotovo svi pokušaji da se pronađe ukradeno bogatstvo. Jedino su otkriveni neki računi u Švicarskoj i prodano nekoliko građevina koje su pripadale F. Markosu. Međutim, kako piše 'The Sunday Times', novi predsjednik Filipina Joseph Estrada, koji je nekad bio filmska zvijezda, želi postići sporazum s udovicom bivšega diktatora po kojemu bi ona otkrila gdje se bogatstvo nalazi, a zauzvrat bi legalno dobila 25 posto od toga. Imelda Markos je nedavno izjavila da nisi bogat ako znaš koliko bogatstvo imaš. Ja ne znam koliko ja imam, rekla je gđa Markos. Ona je i dalje popularna među siromašnim Filipincima. Prije četiri godine izabrana je u kongres što se otada dogodilo i njezinoj kćerci i sinu. Koliko je bogatstvo imao F. Markos stvar je nagađanja. Sam Markos je izjavio kako je prije nego što je postao predsjednik Filipina, 1966. godine, pronašao legendarno blago generala Jamašite, zapovjednika japanskih okupacijskih snaga u II. svjetskom ratu. Markos je tvrdio kako je to izvor njegova bogatstva, međutim njegovi protivnici vjeruju kako je on 20 godina kao predsjednik Filipina krao zlatne poluge iz glavne filipinske banke i slao ih u Švicarsku. Međutim, zasad još nitko nije uspio dokazati da to zlato postoji. 18. VII. 1998. Većina novina posvećuje mnogo prostora pokopu posmrtnih ostataka posljednjega ruskog cara Nikole II. i njegove najbliže obitelji. 'The Times' piše da je nazočnost predsjednika Jeljcina na svečanosti pokopa dala u zadnji čas dignitet i političku težinu tom događaju. Ali 'The Daily Mail' opisuje ruskog čelnika kao čovjeka natečenih očiju i sijede kose te postavlja pitanje nije li njegova odluka da se pojavi u zadnji čas na svečanosti jednostavno bila primjer njegove sposobnosti da nadigra političke protivnike. 'The Guardian' piše da je svečanost bila dostojanstvenija nego što je to bilo tko mogao očekivati, a 'The Financial Times', koji je objavio fotografiju u boji toga događaja, kaže kako su Rusi došli pokopati posljednjeg cara, a ne odavati mu počast. 'The Independent' je također imao veliku priču s velikom fotografijom u boji koja prikazuje predsjednika Jeljcina kako se poklonio pred lijesovima, ističući kako se Rusija suočava s prošlošću koja ju je pritiskala osamdeset godina. Mnogo novina također izvješćuje i o govoru koji je održao britanski ministar financija Gordon Brown na konferenciji koju je organizirala medijska skupina News International koja je u posjedu novinskog mandata Ruperta Murdocha. Ministar Brown je govor održao nekoliko tjedana nakon što je tabloid 'The Sun' koji pripada skupini News International na svojim stranicama upitao nije li britanski premijer Tony Blair najopasniji čovjek u Britaniji zbog potpore koju pruža europskoj zajedničkoj valuti. 'The Financial Times' piše da je ministar financija nekoliko puta ponovio da podupire euro, što g. Murdoch i njegovi suradnici nisu željeli čuti. 'The Times', kojega također posjeduje News International, piše da je g. Brown ustrajao u svojim uvjerenjima o potrebi pridruživanja jedinstvenoj europskoj valuti, dok se 'The Sun' usredotočuje na njegove pozive da se poprave trgovačke veze sa Sjedinjenim Državama. Povodom posjeta premijera Tonya Blaira Škotskoj novine su se raspisale o tome nije li njegova Laburistička stranka na kraju izgubila Škotsku. 'The Financial Times' piše da je na jednom od jučerašnjih sastanaka jedan dugogodišnji glasač Laburističke stranke rekao Tonyu Blairu da je njegov petnaestogodišnji sin nedavno rekao da se uopće ne osjeća Britancem već samo Škotom. Ova bi priča trebala upozoriti premijera na zadatak koji ga očekuje, a to je da spriječi daljnji rast popularnosti Škotske nacionalne stranke i njezina zalaganja za neovisnost Škotske. Premijer računa na to da će na izborima u svibnju sljedeće godine, za škotski parlament, Škoti odustati od očijukanja sa Škotskom nacionalnom strankom te dati potporu njegovoj Laburističkoj stranci. On vjeruje da će njegova ovotjedna objava da će vlada povećati davanja za zdravstvo i školstvo tome uvelike pripomoći. No novine pitaju je li premijer Blair uistinu tako popularan u Škotskoj. On je rođen i obrazovan u škotskom glavnom gradu Edinburgu i na čelu je vlade koju čini stranka koja je naraštajima bila najjača politička snaga u Škotskoj. Svejedno, on je mnogo manje popularan u Škotskoj nego u Engleskoj. Za mnoge Škote njegovo edinburško obrazovanje zapravo mu je minus jer se školovao na koledžu kojega mnogi smatraju tipičnim primjerom engleske privatne škole. On također govori s engleskim naglaskom. Oni koji podupiru Škotsku nacionalnu stranku vjeruju da bi Škotska mogla otići svojim putem i biti neovisna. Neki zagovarači neovisnosti vjeruju da g. Blair sada gradi potporu za laburiste u engleskoj jer će se nakon dana kad Škotska proglasi neovisnost, dvije zemlje razdvojiti i laburisti više neće moći očekivati potporu Škota koju su dotad uživali, piše 'The Financial Times' 17. VII. 1998. Kosovski su Albanci inaugurirali svoj parlament koga ne priznaje niti Beograd niti vanjski svijet, a srpska je policija odmah intervenirala te je poslanicima zapovijedila da se rasprše, kako piše 'The Times', prenoseći izvješće agencije Reuters. Očevici javljaju da je policija stigla nakon kratkog zasjedanja tijekom kojega su poslanici izabrani na izborima u ožujku položili prisegu. Poslanici su se mirno razišli. U 'The Guardianu' krizom na Kosovu te osobito među samim kosovskim Albancima bavi se Jonathan Steele. Oslobodilačka vojska Kosova koja sve više jača unijela je zbrku među albanske političare svojim traženjem da se njihove stranke raspuste te stvore jedinstvenu frontu koja će se pridružiti OVK. Priopćenje Jakupa Krasniqija, službenog glasnogovornika vojske, dolazi kao udarac najpoznatijim albanskim političarima na čelu s neslužbenim predsjednikom Kosova Ibrahimom Rugovom koji uživa snažnu potporu zapadnih vlada. 'Mi njega ne priznajemo za predsjednika' - Krasniqi je kazao za prištinski list 'Koha Ditore'. On Rugovu optužuje za niz grešaka, od njegova pristanka da se sastane s jugoslavenskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem u svibnju, bez konzultacija s ostalim političkim snagama, te njegova neuspjeha u sastavljanju koalicijske vlade na Kosovu koja bi predstavljala mišljenje svih Albanaca. On unosi glavne podjele, kaže Krasniqi. Sam Krasniqi je do ovoga proljeća, kada je uzeo oružje u ruke, vodio lokalnu podružnicu Rugovine Demokratske lige Kosova u regiji Glogoć. Krasniqijev zahtjev upućen civilnim strankama odražava samopouzdanje pokreta koji je u četiri mjeseca od nekoliko izoliranih skupina ljudi s puškama prerastao u dobro naoružanu silu čija se snaga procjenjuje na najmanje deset tisuća ljudi. Rugova je jučer sazvao prvo zasjedanje kosovskoga neslužbenog parlamenta. Taj potez će vrlo vjerojatno potvrditi njegov položaj onoga koji unosi razdor budući da su parlamentarne izbore u ožujka bojkotirale glavne stranke. Nedugo nakon što su poslanici u središnjici Rugovine stranke bili položili prisegu u zgradu je ušla srpska policija i naložila im da je napuste, a oni su se u miru razišli. Glasnogovornik OVK nije imao riječi utjehe niti za dvije radikalnije albanske stranke koje su željele govoriti u ime OVK. Krasniqi je kazao kako vojska nije imala nikakvih kontakata niti razgovora s Albanskim demokratskim pokretom koji se odvojio od Rugovine stranke. Govoreći pak o Ademu Demaciu, veteranu albanske borbe koji je 28 godina proveo u jugoslavenskim zatvorima, a koji je sada čelnik Parlamentarne stranke Kosova, Krasniqi je kazao kako OVK poštuje Demacievu ličnost, no njegova ideja Balkanije, konfederacije u kojoj bi bili povezani suvereno Kosovo sa Srbijom i Crnom Gorom, zbog niza razloga, ne može biti prihvaćena od Oslobodilačke vojske Kosova. I Amerikanci su pokušavali ujediniti albanske stranke. Američki izaslanik Richard Holbrooke tri dana je proveo u Prištini prošloga mjeseca, nagovarajući Albance da naprave zajedničku ekipu za pregovore sa Srbima. Iz Prištine je otišao razljućen sukobima ličnosti između Rugove, Demacia i Rexhepa Qosje, čelnika novoosnovanog Albanskog demokratskog pokreta. Frustrirana takvim stanjem kontaktna skupina je počela tražiti rješenje temeljeno na pritisku na obje strane nakon što je bila započela sa sankcijama protiv Beograda. Plan na kome se radi njemački ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel usporedio je s onim daytonskim za Bosnu iz 1995. Diplomati kažu kako će plan koji još nije spreman potvrditi odlučnost kontaktne skupine glede toga da Kosovo ne može biti neovisno. Promatrači zamjećuju da OVK ne napada mlađu generaciju albanskih političara kao što su Bujar Bukoshi, neslužbeni premijer koji živi u egzilu u Švicarskoj te prikuplja sredstva za pokret za neovisnost, Veton Surroi, čija je zvijezda u usponu, koji je osnivač lista 'Koha Ditore' te koga podupiru Amerikanci. Krasniqi je Amerikance opisao kao najprihvatljivije međunarodne posrednike za OVK. On je zanijekao neke prethodne izjave koje je prenio 'Der Spiegel' glede toga kako se OVK bori za ujedinjenje s Albanijom. U svim našim slobodnim priopćenjima kazali smo kako se borimo za ujedinjenje svih albanskih teritorija pod okupacijom, a što ne implicira ujedinjenje s Albanijom, prenosi Krasniqijeve riječi Jonathan Steele. (BBC) NJEMAČKI RADIO - RDW 17. VII. 1998. Gospodarska panorama Oko hrvatskoga bankarstva u proteklih se godinu dana podiglo mnogo prašine: nakon sanacija Privredne, Riječke, Splitske i Slavonske banke, u javnost je izbio skandal u Dubrovačkoj banci čiji je trag preko zloglasnog tajkuna Miroslava Kutle vodio čak do političkog vrha Republike Hrvatske. Potkraj lipnja uvrstila se i Glumina banka u niz nelikvidnih banaka te joj je Hrvatska narodna banka (HNB) morala pomoći intervencijskim kreditom od 200 milijuna kuna. Stanje u hrvatskom bankarstvu trenutno tematiziraju dva zagrebačka gospodarska časopisa, 'Banka' i 'Privredni vjesnik', koji su, na osnovi podataka HNB-a, proteklih mjeseci proveli i vlastite ankete. Za Radio Deutsche Welle stanje analiziraju urednik časopisa 'Banka' Željko Ivanković i guverner Hrvatske narodne banke Marko Škreb. Prilog Klausa Dahmanna. 'Glavno obilježje stanja u bankovnom sustavu Republike Hrvatske općenito jest veći stupanj kvalitete poslovanja'. Ova uvodna rečenica iz ovogodišnjeg izvješća Hrvatske narodne banke, očigledno treba zračiti optimizmom. Povjerenje građana u vlastiti bankarski sustav, međutim, znatno se smanjilo nakon afere oko Dubrovačke banke, a najnovija vijest o nelikvidnosti Glumina banke stavila je točku na 'i'. Unatoč svim problemima, Marko Škreb, guverner Hrvatske narodne banke, smatra da se hrvatsko bankarstvo nalazi u fazi konsolidacije: 'Naša procjena te globalne ocjene hrvatskoga bankarstva temelji se prvenstveno na činjenici da je u zadnjih nekoliko godina hrvatska vlada i HNB provela sanaciju, odnosno rehabilitaciju nekoliko velikih hrvatskih banaka. Mislim, naravno, na sanaciju Privredne, Riječke, Splitske, Slavonske banke, a početkom godine i Dubrovačke banke, čime je gotovo 50 posto hrvatskog bankarstva očišćeno od loše aktive'. Kad se uzme u obzir i to da Zagrebačka banka kotira na londonskoj burzi, te da je gotovo trećina hrvatskih banaka u inozemnom vlasništvu, pokazuje se, sukladno sa Škrebovom ocjenom, zdrava slika hrvatskog bankarstva. To se, međutim, odnosi samo na jedan dio banaka. Željko Ivanković, urednik časopisa 'Banka', problem vidi kod onih banaka koje bilježe izvanredno brzi rast, no istovremeno ne ulaze u relativno sigurne i profitabilne projekte. Prema podatcima Hrvatske narodne banke, ukupna je aktiva hrvatskih banaka prošle godine narasla za 27 i pol posto - dakle, četiri puta više nego '96. godine - na oko 94 milijarde kuna. Petnaestak banaka, među njima i Dubrovačka i Glumina banka, zabilježilo je rast iznad pedeset posto. O tome Ivanković kaže: '... kad banka vrlo brzo raste, i to... na vrlo skupim izvorima, jer je GB davala stedišama izvanredno povoljne kamate, onda joj je teško kontrolirati taj rast. Ako se štedišama daju vrlo visoke kamate, onda se moraju vrlo visoke kamate uzeti kod poduzeća. A ako se od poduzeća uzimaju vrlo visoke kamate, to je rizično, jer poduzeća ne mogu u godinu dana napraviti profit od 25, 30 ili ne znam koliko posto da bi mogli vratiti kredite GB-i. GB je očekivala da će s dolaskom mira, ako ćemo blagonaklono gledati prema toj tendenciji, cijelo vrijeme puniti banke štednjom i da neće biti problema, da će se morati od rizičnih poduzeća koja nisu uspjela oploditi kapital, povlačiti novac'. Ta očekivanja, međutim, nisu se ostvarila, tako da je nelikvidnost banke postala samo pitanje vremena. Zbog lošeg poslovanja, prevelikog udjela rizične aktive te graditeljske megalomanije, Glumina se banka sada nalazi pred tri mogućnosti: državna sanacija, likvidacija ili prodaja odnosno pripojenje drugoj banci koja je u stanju premostiti financijske poteškoće banke. O tome Škreb kaže: 'Sanacija banaka nema nikakve veze s vlasništvom, jer su u svim slučajevima svi dioničari izgubili svoje vlasničke udjele. To znači da su gubitci otpisani prvenstveno na teret kapitala. Drugo, i uprave i nadzorni odbori ostali su, naravno, bez bilo kakvih ovlasti, a odluku hoće li se banka sanirati ili ne, donosi prvenstveno Vlada RH, važući koliki su troškovi, a kolike su koristi od te sanacije. Prema tome, recimo, za slučaj DB bilo je vrlo pažljivo odvagano, pomno analizirano da li zatvoriti tu banku ili je sanirati državnim novcem. Vi morate znati da su u Hrvatskoj štedni ulozi osigurani. Sada je iznos osiguranog štednog uloga 100.000 kuna. Prema tome, zatvaranje banke ne znači da za državu nema troškova'. Stečaj Glumina banke, dakle, za državni proračun nije obvezno jeftinija varijanta, jer su ulozi štediša zakonski osigurani. Željko Ivanković, međutim, smatra kako upravo taj zakon upravama banaka otvara mogućnost moralnog hazarda. Uprave su, naime, svjesne toga da je likvidacija banke za vladajuću stranku politički lošije rješenje. Tu problematiku Ivanković objašnjava ovako: 'Ja osobno mislim da je u Hrvatskoj potrebno više tržišta. Tržište, međutim, zahtijeva stanovite žrtve. A to znači da neki propadnu. Kada propadaju, onda je, budući da je zakonodavac i vlastodržac, u pitanju i taj vlastodržac. Ja ne vjerujem da će zakonodavac raditi protiv sebe, raditi toliko rizično da dopusti više tržišta zato da suzi svoj utjecaj i da na taj način izazove nepovjerenje birača i javnosti. To je, dakle, jedna zamka u kojoj smo se sada svi našli'. Guverner Škreb smatra kako je 'nedovoljno jasno definirana politika izlaska s tržišta', dakle, likvidacija banke. On predviđa da će donošenje novoga Zakona o bankarstvu stvoriti 'jasniju situaciju' u kojoj će se banke koje ne uspijevaju konsolidirati svoje stanje, morati ili pripojiti drugima ili zatvoriti svoja vrata. Prijedlog novoga zakona što ga je Škreb nedavno uputio Vladi i Saboru, preciznije bi definirao i mjere koje Hrvatska narodna banka može poduzimati prema kriznim bankama. 'Ja sam siguran da u budućnosti, pogotovo s novim Zakonom kad će biti preciznije definirane i ovlasti izlaska s tržišta, bit će mnogo manje sanacija. No ja ne mogu isključiti mogućnost sanacije, to bi bilo neoprezno. Međutim, sasvim je sigurno da situacija koja je bila u Privrednoj, u Riječkoj i u Splitskoj banci, praktički takvih situacija više nemamo', kaže Škreb. U slučaju spomenutih triju banaka te Slavonske banke, kriza je nastala zbog gubitaka naslijeđenih iz prošlosti. Po tome se ta četiri slučaja bitno razlikuju od slomova Dubrovačke i Glumina banke. Prije svega skandal u Dubrovačkoj banci objelodanio je i problem pružanja kredita tzv. povezanim osobama, dakle, osobama koje izravno ili neizravno mogu utjecati na poslovnu politiku banke. U tom dijelu Ivanković traži više javnosti: 'U Hrvatskoj se sve to proglašava poslovnom tajnom. A ako sve proglasite poslovnom tajnom, onda preostaje ogroman prostor za izbjegavanje zakona. Ja mislim da je najbolji način za poštivanje zakona ne inspekcije, nego da što više stvari bude javne, a javnost je ta koja će prisiliti, radi vlastitog održanja, i bankare, i banke, i poslodavce, i gospodarstvo da posluje po zakonu čisto, jasno, javno i transparentno. Zato mislim da samim reguliranjem povezanih osoba - neće se puno postići ako ne bude javno tko su vlasnici banaka, tko su vlasnici poduzeća, tko podiže velike kredite, ako to ne bude u javnosti poznato'. Strožim zakonskim okvirom i pojačanim nadzorom, međutim, ne može se riješiti pitanje lošeg poslovanja. O tome guverner Hrvatske narodne banke kaže: '... potrebno je, i mi radimo na tome da unaprijedimo što više i što je brže moguće naš nadzor. Međutim, isto tako moramo znati da nadzor nad bankama nije, niti može biti supstitut za, s jedne strane, tržišnu disciplinu, s druge strane, za ono kako posluju uprave odnosno nadzorni odbori u bankama. Vi ne možete očekivati niti u jednoj zemlji da nadzor zamijeni zdravo poslovanje uprave, jer to nije niti posao nadzora. Tako da u tom kontekstu, ja to često ističem, zamislite situaciju kada nijedna banka nikad ne bi mogla propasti, to bi bila sjajna situacija, jer bi uprave banaka mogle raditi što žele, a kada bi došle u probleme, samo trebaju doći u narodnu banku i reći: E, sad nas vi izvlačite iz problema'. Propadanje banaka koje loše posluju, u budućnosti, dakle, nije isključeno. Stoga se štediši nameće pitanje u koju banku ulagati novac, prije svega kad je riječ o iznosima većim od osiguranih 100.000 kuna. Preporuka Željka Ivankovića glasi: 'Kad ja gledam gdje mogu štediti, ne gledam u prvom redu na zaradu od kamate, nego gledam i na to tko vodi banku, kako se banka predstavlja u javnosti, je li banka suvremena, informatizirana, nude li se neke usluge, neke mogućnosti, dakle, ulaže li banka u sebe, da tako kažem. Ako banka vodi računa o sebi, onda ona vodi računa i o štediši'. (RDW) INOZEMNI TISAK ŠPANJOLSKA EL PAIS 19. VII. 1998. Pobijanje Kaplana Mario Vargas Llosa osvrće se na članak Roberta D. Kaplana: "U jednom vrlo provokativnom eseju (Was Democracy Just a Moment?, the Atlantic Monthly, December 1997., str. 55-80), Robert D. Kaplan tvrdi, suprotno optimističkim očekivanjima vezanim uz budućnost demokracije koju je potaknula propast marksizma u istočnoj Europi, da se čovječanstvo nalazi na putu prema novom svijetu punom autoritarnih vlasti, u nekim slučajevima otvorenih, a u nekim prikrivenih, s naizgled građanskim i liberalnim ustanovama koje će biti običan ukras, budući da se stvarna vlast nalazi ili će se vrlo brzo naći u rukama međunarodnih korporacija koja nadziru kapital i tehnologiju i koje, zahvaljujući svojoj sveprisutnosti u svijetu, mogu posve nekažnjeno raditi što žele. 'Tvrdim da je demokracija koju potičemo u mnogim siromašnim državama svijeta sastavni dio prijelaza prema novim oblicima autoritarizma, da se demokracija u SAD-u sada nalazi u većoj opasnosti nego ikada prije, zbog mračnih izvora financiranja, i da će mnogi budući režimi, a osobito ovaj naš, izgledati sličnije oligarhijama stare Atene i Sparte nego što danas sliče sadašnoj vladi u Washingtonu'. Kaplan posebno negativno analizira mogućnost da demokracija zaista uspije pustiti korijenje u državama Trećeg svijeta. Svi pokušaji Zapada da uspostavi demokratski poredak u državama koje nemaju demokratsku tradiciju, kaže Kaplan, doživjeli su strašan neuspjeh, ponekad i vrlo skup, kao što je bilo u Kambodži, gdje je međunarodna zajednica uložila dvije milijarde dolara, a nije ostvaren ni milimetar napretka prema poštovanju zakona i slobodi u tom nekadašnjem kraljevstvu Angkor. Ti napori, u slučajevima kao što je bilo u Sudanu, Alžiru, Afganistanu, Bosni, Sierra Leoneu, Kongu, Maliju, Rusiji, Albaniji ili Haitiju, izazvali su kaos, građanske ratove, terorizam, i ponovno uspostavljanje tiranske vladavine koja provodi etničko čišćenje i genocid nad vjerskim manjinama. Gospodin Kaplan s određenim prjezirom gleda na latinskoameričke procese demokratizacije, osim na Čile i Peru, gdje, kako on vjeruje, činjenica da je u Čileu na vlasti otvorena Pinochetova diktatura, a u Peruu tiha diktatura Fujimoria i oružanih snaga, tim državama jamči neku vrstu stabilnosti koje tzv. pravna država ne može zajamčiti u Kolumbiji, Venezueli, Argentini i Brazilu, u kojima, drži Kaplan, slabost civilnih ustanova, velika korupcija i astronomske nejednakosti protiv te demokracije mogu podići 'milijune onih slabo obrazovanih i tek nedavno urbaniziranih građana iz marginaliziranih četvrti koji ne vide opipljive koristi od zapadnih sustava parlamentarne demokracije'. Gospodin Kaplan ne gubi vrijeme na okolišanje. Jasno kaže ono što misli, a ono što on misli o demokraciji jest da su ona i Treći svijet nespojivi. 'Socijalna stabilnost plod je stvaranja srednje klase. A nju ne stvaraju demokratski sustavi, nego autoritarni, čak i monarhije'. A srednja klasa, kad dostigne određenu razinu povjerenja u sebe, pobuni se protiv diktatora koji su joj omogućili blagostanje. I navodi primjere tihooceanske Azije (najbolji mu je primjer Singapur i Lee Kuan Yew), zatim Čile i Pinochet, a mogao je, iako to ne čini, tu spomenuti i Francovu Španjolsku. Danas, takvi autoritarni režimi, koji stvaraju srednju klasu i koji će jednog dana omogućiti stvaranje demokracije, jesu Narodna Republika Kina u Aziji i Fujimorijev režim - vojna diktatura s civilom na vlasti, i on na njih gleda kao na modele za države Trećeg svijeta koje 'žele stvoriti blagostanje, a polaze od najgoreg siromaštva'. Prema Kaplanovom mišljenju, Treći svijet ne bi trebao birati između 'diktatora i demokrata', nego između 'loših diktatora i nekih koji su malo bolji od drugih'. Prema njegovu mišljenju, 'Rusija propada djelomice i zato što je demokratska država, a Kina zato što to nije'. Zadržao sam se dosta na naglašavanju tih teza, jer zasluga Roberta D. Kaplana leži u tome što on kaže glasno ono što mnogi misle, ali se ne usuđuju reći, ili to govore tako da ih nitko ne čuje. Velik je pesimizam kojim gospodin Kaplan gleda na države Trećeg svijeta, ali nije ništa manji ni prema našim državama. Jer, kad te siromašne države koje će, prema njegovoj shemi, uspješne diktature razviti do te mjere da će, s razvijenom srednjom klasom, poželjeti uspostaviti demokratski sustav prema zapadnom modelu, toga demokratskog sustava više neće ni biti. Vjerojatno će ga zamijeniti neki sustav (sličan onima u Ateni i Sparti) u kojemu će oligarhije - transnacionalne korporacije koje budu poslovale na pet kontinenata - vladama ugrabiti vlast kad je riječ o donošenju važnih odluka za društvo i za pojedinca, i činit će to, a da nikome neće polagati račune za to, budući da moć velike korporacije neće dobivati kao mandat, na izborima, nego će ona proizlaziti iz njihove gospodarske i tehnološe snage. Kaplan podsjeća na činjenicu da od sto velikih gospodarskih sustava na svijetu, njih 51 nisu države nego tvrtke. I da njih 500 najmoćnijih ostvaruje 70 posto cjelokupne trgovine u svijetu. Te su teze dobro polazište za uspoređivanje s liberalnim vizijama stanja u svijetu. Jer, ako se pokažu točnima, krajem ovog tisućljeća vjerojatno će svoj posljednji hropac ispustiti i ta ljudska tvorevina, sloboda, koja je, iako je izazvala goleme zbrke, zaslužna i za veliki napredak na području znanosti, poštovanja ljudskih prava, tehnologije i borbe protiv despotizma i izrabljivanja. Najčudnija od svih teza gospodina Kaplana jest ona prema kojoj samo diktature stvaraju srednju klasu i državama omogućuju stabilnost. Kad bi to tako bilo, kraj cijele zoološke zbirke malih tirančića, poglavica i poglavara u povijesti Latinske Amerike, raj srednje klase ne bi bio u SAD-u, zapadnoj Europi, Kanadi, Australiji i Novom Zelandu, nego u Meksiku, Boliviji i Paragvaju. A dogodilo se upravo obrnuto. Diktator Peron, uzmimo samo jedan primjer, uspio je gotovo uništiti argentinsku srednju klasu koja je do njegova uspona na vlast bila brojna i bogata, a u toj se državi bolje i brže razvijala nego u europskim državama. Četrdeset godina diktature Kubi nije donijelo nikakvo blagostanje nego je Kubance osudilo na to da moraju jesti travu i cvijeće, a Kubanke na prostituiranje turistima iz kapitalističkih država kako ne bi umrle od gladi. Gospodin Kaplan može reći da on ne govori o bilo kakvim diktaturama, nego samo o onim uspješnima, kao što su one u Aziji, ili ona Pinochetova i ona Fujimorijeva. Ali ja sam pročitao njegov članak, kakve li slučajnosti, upravo u trenutku kad se ta, navodno, uspješna autokracija u Indoneziji raspadala, kad je general Suharto morao podnijeti ostavku i kad se raspadalo i cijelo gospodarstvo. Malo prije toga, autokracije u Koreji i Tajlandu već su bile propale, a od azijskog čuda ostao je samo dim, kao u nekom hollywoodskom filmu katastrofe. Te diktature s tržišnim gospodarstvom nisu bile, kao što smo vidjeli, baš tako uspješne kao što to Kaplan vjeruje, jer, završile su pred koljenima Svjetskog monetarnog fonda i Svjetske banke, pale su ničice pred SAD-om, Japanom i zapadnom Europom koji im sada pomažu kako ne bi do kraja propale. S ekonomskog gledišta, uspješna je diktatura generala Pinocheta, a do neke mjere, drugim riječima, ako se uspješnost mjeri samo stopom inflacije, poreznog deficita, pričuvama i rastom državnog bruto proizvoda, uspješna je bila i Fujimorijeva diktatura. No, riječ je o relativnoj uspješnosti, da ne kažemo i o kontraproduktivnoj ili nikakvoj uspješnosti, ako na njih gledamo, ne kao Kaplan, iz udobne sigurnosti otvorenog društva kakvo je SAD, nego iz država koje na vlastitoj koži osjećaju prekoračenja i zločine diktatura sposobnih da dotuku inflaciju. Za razliku od gospodina Kaplana, mi liberali ne vjerujemo da ukidanje ekonomskog narodnjaštva vodi ikakvom napretku ako istodobno oslobađa rast cijena, smanjuje potrošnju i privatizira javni sektor. Vlada na taj način građanina uronjava u nesigurnost mogućeg sukoba, lišava ga slobode tiska i nezavisnog sudstva kojemu bi se mogao požaliti kad bude opljačkan ili kad se prema njemu bude loše postupalo, kad netko nestane ili bude ubijen zbog mušica vladajuće klike. Napredak se istodobno mora održavati u gospodarstvu, politici i kulturi. Ako to nije tako, tog napretka naprosto nema. Razlozi su moralne, ali i praktične naravi: otvorena društva, u kojima informacije kruže bez zapreka i u kojima vladaju zakoni, bolje se brane od kriza od nekakvih satrapija, a u to se najbolje uvjerio i meksički režim prije nekoliko godina. To je uvidio i general Suharto u Indoneziji. Odlučujući utjecaj nedostatka stvarne legalnosti za vrijeme neke krize u autoritarnim državama na Tihom oceanu nije dovoljno istican. Koliko je do sada bilo uspješnih diktatura? I koliko neuspješnih, koje su svoje države okrenule prema, katkad, predracionalnom divljaštvu, čemu smo danas svjedoci u Alžiru i u Afganistanu? Ove su posljednje u velikoj većini, a one prve prije bi bile iznimke. (...) Nije baš sigurna ni tvrdnja da 'kultura slobode' ima dugu tradiciju u državama u kojima danas cvjeta demokracija. Nije je bilo ni u jednoj od današnjih demokratskih država tako dugo dok se, nakon velikih natezanja i obrata, ta društva nisu odlučila za tu kulturu i dok je nisu počela usput i usavršavati, prije nego će je prihvatiti kao svoju, na razini koju danas ima. Međunarodni pritisak i pomoć mogu biti najvažniji čimbenik zaslužan za to da neko društvo prihvati demokratsku kulturu, a to dokazuju primjeri Njemačke i Japana, dviju država čija je demokratska tradicija jednako tako malena ili nikakva kao i u bilo kojoj državi Latinske Amerike, a ipak su poslije Drugoga svjetskog rata postale dio najnaprednijih demokratskih država na svijetu. Zašto za takvo nešto ne bi bile sposobne i države Trećeg svijeta (ili Rusija)? Zašto se one ne bi mogle odvojiti od svoje autoritarne tradicije, i pronaći svoju kulturu slobode? Globalizacija, za razliku od Kaplanovih pesimističkih zaključaka, otvara prvorazrednu mogućnost za demokratske države svijeta, osobito za napredne demokratske države Amerike i Europe, kako bi one mogle dati svoj doprinos pri širenju te kulture, kao sinonima za toleranciju, pluralizam, zakonitost i slobodu u državama koje su i dalje, a znamo da su brojne, robovi autoritarne tradicije. Podsjetimo se, ta je tradicija nekada vladala cijelim čovječanstvom. (...) Ali, možda će one sada dobiti jači poticaj za čvršće i principijelnije djelovanje u korist razvoja demokracije u svijetu autoritarnih režima. A razlog je upravo ono što g. Kaplan spominje kad proročanski, apokaliptičkim riječima, govori o budućoj svjetskoj nedemokratskoj vladavini moćnih transnacionalnih tvrtka koje će bez ikakvih kočnica djelovati u svakome kutku kugle zemaljske. Jer, ta katastrofična vizija zaista upozorava na stvarnu opasnost. Nestanak ekonomskih granica i povećavanje broja svjetskih tržišta potiče spajanje tvrtaka koje to čine kako bi povećale mogućnost konkuriranja. Stvaranje golemih korporacija samo po sebi nije nikakva opasnost za demokraciju ako je demokracija stvarnost, drugim riječima, dok postoje pravedni zakoni i jake vlade (znači, ne velike, nego male i djelotvorne vlade) koje će se brinuti da ti zakoni budu poštovani. U tržišnome gospodarstvu, otvorenom konkurenciji, velika korporacija povoljno djeluje na potrošača zato što mu omogućuje smanjivanje cijena, a pruža mu brojne usluge. Opasnost ne leži u veličini tvrtke, nego u monopolu, a to je oduvijek bio izvor nedjelotvornosti gospodarstva i korupcije. Tako dugo dok bude demokratskih vlada koje će se zalagati za poštovanje zakona, koje će na optuženičku klupu izvoditi jednog Billa Gatesa ako im se učini da on stupa na drugu stranu zakona, dok budu održavale tržišta otvorena konkurentskim tvrtkama, dok bude čvrstih politika protiv stvaranja monopola, možemo zaželjeti dobrodošlicu svim velikim korporacijama zato što su one dokazale da promiču znanstveni i tehnološki napredak. E sad, istina je da, budući da se ponašaju kao kameleoni, što je dobro opisao i Adam Smith, kapitalističke tvrtke, ustanove koje potiču razvoj i napredak u demokratskoj državi, mogu biti izvor ludila i katastrofa u državama u kojima ne vlada zakon, gdje nema slobodnog tržišta i gdje se sve rješava prema želji neke klike ili nekoga vođe. Tamo je velika korporacija amoralna, ona se lako prilagođava pravilima igre sredine u kojoj djeluje. Ako je u mnogim državama Trećeg svijeta djelovanje transnacionalnih korporacija vrijedno osude, odgovornost leži na onome tko određuje pravila igre u gospodarstvu, društvu i politici, a ne na onome tko se tim pravilima služi pri ostvarivanju prihoda. Iz takve stvarnosti g. Kaplan izvodi pesimistički zaključak: budućnost demokracije je mračna zato što će u sljedećem tisućljeću velike korporacije djelovati jednako nekažnjeno u SAD-u i u zapadnoj Europi kako su djelovale, npr. u Nigeriji pokojnog pukovnika Abachea. A u stvari, ne postoji nikakav povijesni ni konceptualni razlog za izvlačenje takvog zaključka. Zaključak koji se nameće prije bi bio da je prijeko potrebno da Nigerija i države u kojima vladaju diktature što prije postanu demokratske i da uspostave legalni i slobodni sustav koji će velike korporacije prisiliti na djelovanje u skladu s pravilima jednakosti i čistih računa, kao što moraju raditi u razvijenim demokratskim državama. Gospodarska globalizacija zaista bi se mogla pretvoriti u veliku opasnost za budućnost cijele civilizacije - osobito za ekološko stanje cijelog planeta - ako ne bude ostvarena i globalizacija legalnosti i slobode. Velike sile moraju promicati demokratske procese u državama Trećeg svijeta zbog načela, ali i zato što je, zbog nestajanja granica, jedino jamstvo da će se gospodarski život odvijati u granicama slobode i zakonite konkurencije koja će koristiti građanima postojanje istih načina poticanja, prava i kočnica koje nameće demokratsko društvo". ABC 19. VII. 1998. Međunarodni kazneni sud "Iako je okružen nejasnoćama vezanim uz svoju djelotvornost i djelovanje, iako je prepun ograničenja zbog traženja kompromisa, iako je slab zbog stava SAD-a i ostalih velikih sila, članica Vijeća sigurnosti UN-a, sporazum o stvaranju međunarodnog kaznenog suda mogao bi biti povijesni događaj nakon dugotrajnog sna čovječanstva o stvaranju poretka u kojemu će vrijediti zakoni kojih će se svi držati. Ne treba ni zamišljati bolju počast za obilježavanje Opće deklaracije o ljudskim pravima. Povijesno gledajući, Nürnberg se nikada nije mogao osloboditi sumnje da je riječ o osveti. Zatim su razdoblje 'hladnog rata' i prijetnja koju je predstavljao sovjetski imperijalizam uspostavili ravnotežu između dviju velesila, a podupirao ju je strah od nuklearnog holokausta, i sve je to smanjivalo nade u stvaranje svjetske zajednice koja bi priznavala vladavinu univerzalnog pravosuđa. Tek propast komunizma omogućuje vraćanje nade. Sada već znamo da to ne znači i kraj razdoblja nesigurnosti. Znamo da 'manji' sukobi, iako ne mogu izazvati sveopći rat, svejedno izazivaju strašne patnje onima koji su njima zahvaćeni. Na jugu Sudana, na Balkanu, na području Velikih jezera, odvijali su se etnički, plemenski i vjerski sukobi, a sve su to bili izgovori za najgore nasilje. Riječ je o sukobima koji su potvrdili do kojih krajnosti ideološko preziranje 'onoga drukčijeg', onoga koji 'nije naš', može potaknuti okrutnost, sve do, kako kaže Hanna Arendt, prekoračivanja moralnih zapreka koje podrazumijevaju normalnu, pa i životinjsku sućut koju svaki čovjek mora osjetiti pri gledanju patnja svojeg bližnjega. Uspostavljanje demokratskog poretka u cijelome svijetu omogućuje prihvaćanje načela poštovanja ljudskih prava kao reference koja će postaviti neke parametre za ocjenjivanje javnog života. Sada se sa sve većim ogradama prihvaća pozivanje na vjerske ili kulturalne 'posebnosti' kojima se, na primjer, opravdava podređenost i omalovažavanje žena. Na tom obzoru punom nade, ali i punom uništavanja manjina, programiranog nasilja, masovnog novačenja djece u borbene postrojbe i pucanja u zatiljak, rađa se i suvremeni međunarodni kazneni sud... Mi, Španjolci, povezujemo međunarodni kazneni sud i s uspomenom na našeg vizionara Francisca de Vitoriu, oca ljudskih prava, koji je s uzvišenog mjesta - sveučilišta Salamanca - govorio o moralnim problemima povezanim s Indijancima iz tek otkrivene Amerike i postavio temelje za pravni sustav koji i danas, četiri stoljeća kasnije, još nije potpuno primijenjen, a polazi od načela priznavanja jednakosti svim ljudima, budući da su svi djeca Božja", stoji u uvodniku lista. AUSTRIJA DIE PRESSE 18./19. VII. 1998. Koliko vrijedi ugovor? "Kad u Washingtonu senator d'Amato duboko udahne, u Švicarskoj zastane dah: senator je postao glasnogovornikom žrtava holokausta i njihovih nasljednika kojih u SAD-u ima oko sto tisuća. Oni doduše nisu velika politička snaga, ali onaj tko želi biti izabran mora se brinuti o svakom pojedinom glasu. Tako i d'Amato koji do sada nije propustio ni jedan novi vrhunac u raspravi o nacističkom zlatu. Njegova najnovija zamisao da se u senatu obavi nova rasprava o washingtonskom sporazumu iz 1946., dobro je smišljena: ma kako Švicarci na to reagirali, ostat će im Crni Petar. Njihovi argumenti da zaključene i ispunjene ugovore ne mogu opozvati, nailaze na gluhe uši. Takva se međunarodnopravna nepravda dakako ne smije prihvatiti. No poslije više od 50 godina iznova raspravljati o nekom sporazumu koji je prvotno u cijelosti odgovarao predodžbama pobjedničkih sila, stvara pravnu nesigurnost zbog koje na posljetku ništa ne bi bilo trajno. Ili će SAD vratiti Francuzima Louisianu jer je njezina kupovna cijena 1803. iznosila samo 15 milijuna dolara, što je bilo daleko ispod vrijednosti toga područja?" - pita Irene Miller. PROFIL br. 30 Progon iz udobnog kuta "Činjenica prva: svi koji upozoravaju da će proširenje EU-a na zemlje srednjoistočne Europe Austriju stajati radnih mjesta, imaju pravo. Brojke instituta za gospodarska istraživanja i instituta za više studije - obje su ustanove inače žarki zagovarači proširenja - govore jasnim jezikom: pristup oko 2005. godine bez ograničavajućih pravila za pristup tržištu rada, stajao bi posla oko 60 tisuća Austrijanaca ili gastarbajtera koji već dugo žive u Austriji i time za četvrtinu povećao stopu nezaposlenosti. Uz dobru konjunkturu, to bi moglo biti bolje, ali i mnogo gore ako Bruxelles ne uspije riješiti velike strukturne probleme poljoprivrednih država Poljske i Mađarske. Činjenica druga: velike migracije na Zapad neće biti, jer nitko ozbiljno ne pomišlja na to da s pristupom odmah otvori sve brane - u prvom redu ni same zemlje pristupnice kojima ne može biti u interesu da odjedanput u bolje plaćenim tvrtkama na Zapadu izgube svoje dobro obrazovane stručne snage. Sad bi se moglo zaključiti taj čin, svađu oko proširenja na Istok proglasiti carevom bradom i prijeći na dnevni red. (...) Ne smije se sada podmetati da većina Austrijanaca - onih Horvatha, Prohaska, Hawliceka - slijedi zov zlogukih proroka preobrazbe naroda. Uznermiruje ih jedan drugi refleks kad stari susjedi ponovno žele doći bliže stolu. U prva četiri poslijeratna desetljeća mnogi su se Austrijanci navikli da u tom najistočnijem kutu slobodnog dijela kontinenta nalaze svoju malu sreću. Divlji vjetrovi svjetske politike puhali su daleko od njih - na otoku blaženih trebalo je samo malo popraviti šešir. Kad je međunarodno prodrla konjunktura, zatutnjalo je malo i u Austriji, ali nekoliko pukotina u zidu ministar financija uskoro bi pokrpao zahvaćanjem u proračunski lonac. Ponosno smo mogli na vrata vješati pločice poput 'most između Istoka i Zapada' ili 'posrednici među sustavima'. Političari, posjetitelji iz inozemstva to su svojstvo glasno hvalili i činili to na začudan način. Tu su tada bili i siromašni rođaci, preko iza bodljikave žice, kod kojih smo tako jeftino mogli kupovati salamu i zubne proteze. Djevojaka je bilo već za kruh s putrom, pričalo se u doba prije izbijanja 'political correctnessa'. Kad bi netko došao iz Simmeringa u Sopron kako bi tamo dva bifteka s paprom isprao s tri kvarta tokajca, činio se poput bogatog ujaka iz Amerike. I s tim bi sada trebalo biti gotovo? Koga čudi što prijam novih država po anketama nigdje nema toliko protivnika kao u Austriji? Možda je trebalo početi s tim da se prihvati prijedlog Wolfganga Schuessela iz siječnja? Ministar vanjskih poslova zatražio je da se riječ 'proširenje na Istok' proglasi najgorom riječi 1998. godine jer se logično ne radi ni o proširenju Istoka ni o proširenju unije za 'istočne države'. Barem bi okolnost što Prag, Ljubljana i veliki dijelovi Poljske leže zapadnije od Beča, morala biti neprijeporna. To je doduše samo jezična kozmetika, ali je barem početak" - piše među ostalim u uvodniku lista Herbert Lackner. SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 18./19. VII. 1998. Čuvajte se monoteizma kad se radi o tržištu "Poput većine bogova, Tržište (svjetsko gospodarsko božanstvo s kojim ulazimo u novo tisućljeće) ima složenu osobnost. Bolje će biti da ju shvatimo prije nego što uništimo sve druge idole. Monoteistično gospodarsko obožavanje u stanju je svijet odvesti u propast", piše bivši zamjenik upravitelja američkog kongresnog ureda za proračun, od 1975. do 1979., Robert A. Levine. "Kao prvo, poput rimskoga boga Janusa, tržište ima dva lica: slobodno tržište i globalno tržište. Uvjerenja o slobodnom tržištu zaista imaju vjerske aspekte; to je stanje božje milosti kojem treba težiti. Njihovi akoliti tržište tretiraju kao jedino pravo božanstvo, no tržište se bolje slaže s panteistima. Globalno tržište nije toliko težnja, koliko ograničenje drugih težnji. I slobodno i globalno tržište ograničeniji su nego što to poklonici vjeruju. Adam Smith je tvrdio da slobodno tržište omogućuje najuspješniji mehanizam za alociranje resursa (rada, kapitala, sirovina) za proizvodnju roba i usluga, a za zadovoljenje ljudskih želja. To djeluje bolje od sustava u kojem javne vlasti diktiraju cijene, količine i izbor proizvoda. Smith je bio u pravu: sve sumnje su raspršene nakon golemih neuspjeha planskih gospodarstava, od istočne Njemačke do sjeverne Koreje i srednje Afrike. Djelotvornost slobodnoga tržišta prijeko je potrebna za opći prosperitet i gospodarski rast. No to je tek u ograničenoj mjeri točno. Kao prvo, ideal općeg prosperiteta mora se uravnotežiti s katkad sukobljenim idealima 'poštene' raspodjele plodova tog prosperiteta između ljudi i zemalja, i ravnoteže između proizvoda koji se rabe privatno i javnih dobara i usluga, poput obrane, čistog zraka i obrazovanja. Nadalje, iako je slobodno tržište potrebno za rast, nije i jedino što je potrebno. Teoretski, slobodna tržišta raspodjeljuju prihode dostavljačima rada, kapitala i drugih resursa, a prema doprinosu koji oni daju proizvodnji. To se može smatrati poštenim, a ako jest, tu rasprava završava. Takvo određenje toga što je pošteno ne temelji se na ekonomiji, iako to neki ekonomisti jednostavno pretpostavljaju. Poštenje se određuje moralnim konsenzusom. Svako slobodno tržište iz stvarnog svijeta prihode raspodjeljuje veoma nejednako. Način na koji se prihodi raspodjeljuju u većini se zemalja drži nepoštenim. Ako je tako, demokratska politika (i sama neka vrst tržišta) ima pravo promijeniti raspodjelu porezima i povlasticama, čak ako to može smanjiti ukupni proizvod zemlje. Usredotočenost na raspodjelu prihoda jedan je razlog velike nezaposlenosti u Europi, jednako kao što je usredotočenost na ukupni nacionalni proizvod jedan razlog strašnog siromaštva nekih Amerikanaca. U oba slučaja, izbor između ukupnog proizvoda i raspodjele prihoda tema je političkih rasprava. To je slučaj i s izborom između privatne i javne potrošnje, poput obrane i obrazovanja, te dijeljenja troškova onečišćenja poput smoga. Nadalje, povijest je pokazala da slobodna tržišta proizvode nejednak rast u vremenu. Takva grbavost donijela je veliku depresiju kao i neke manje depresije. Dva najveća ekonomista dvadesetog stoljeća bavila su se tim problemima. John Maynard Keynes tvrdio je da državna intervencija, uključujući i proračunski manjak, može pomoći u rješavanju nezaposlenosti; neuspjeh da se pokuša intervenirati na taj način još je jedan razlog europske nezaposlenosti. Joseph Shumpeter smatrao je da gospodarski rast proizlazi iz valova tehnoloških inovacija, a valovi imaju svoje najniže točke, kao i vrhove. Možda smo sad na usponu prema najvišoj točki vala zbog informatičko/elektroničke revolucije. Jednom ćemo morati dostići tu točku i početi se spuštati prema dnu. Schumpeter je vjerovao da slobodno tržište ohrabruje takav rast. (...)'No', tvrde mnogi koji prihvaćaju tu verziju vjere slobodnog tržišta, 'tržište je postalo globalno. Priljev kapitala i informacija ne može se nadzirati; jeftina radna snaga u nerazvijenim zemljama neizbježno će nadomjestiti skup rad na bogatom Zapadu. Ne možemo nadzirati djelovanje svjetskog tržišta, čak i kad bismo htjeli. Za siromašne zemlje, to je blizu apsolutnoj istini. To pokazuje gospodarska nesposobnost jugoistočne Azije da se odupre globalnom tržištu. No ta tvrdnja ne vrijedi jednako za velike i bogate, kao i za siromašne i malene. Sjedinjene Države mogu se oduprijeti - uz trošak. Možemo očuvati poslove u automobilskoj industriji, na uštrb poslova u izvoznim industrijama i viših cijena za američke kupce automobila. Za to možda postoje valjani društveni i politički razlozi. Što se velikog dijela naših ulaganja u kapital tiče, možemo prestati ovisiti o inozemnim uštedama. Tad ćemo morati sami štediti više a trošiti manje. To nas neće odvesti u siromaštvo; to će nas tek usporiti. Možemo birati. Isto je istina za Europu, omogući li joj Europska monetarna unija zajedničko djelovanje. To bi moglo biti točno i za Japan: čak i ekonomisti koji su inače vjerni slobodnom tržištu, Japanu govore da se počne više oslanjati na vlastitu potrošnju, a manje ovisiti o globalnom tržištu. Jugoistočna Azija, kao ni Rusija, ne mogu birati; Zapad mora odlučiti koliko će im pomoći. Ne pružiti pomoć moglo bi izazvati bijedu, daljnje izvlačenje globalnog tržišta iz naših gospodarstava i nestabilnost, koja posebice zabrinjava u zemljama s tisućama nuklearnih bojevih glava. Ipak, možemo birati. Ekonomisti ne nude apsolutne istine. Slobodno tržište središnji je mehanizam; globalno tržište igra ograničavajuću ulogu, unutar koje će se donositi mnoge političke odluke. No ne postoji samo jedan bog." 17. VII. 1998. Bit će potrebna sila, da se borbe na Kosovu zaustave "Borbe u Bosni prestale su; razvojačeno je 30.000 vojnika. Ljudi oprezno i sporo počinju obnavljati svoje domove. No to je područje još uvijek daleko od sigurnosti", piše Flora Lewis. "Kosovo, kao što se dugo predviđalo, donosi novu prijetnju općeg rata. Ono je još zamršenije nego što je bila Bosna, no ima nekih sličnosti, uključujući i nervoznu, neodlučnu reakciju vanjskih sila. Britanija, Francuska, Njemačka, Italija, Sjedinjene Države i Rusija slažu se da moraju preuzeti odgovornost te da si ne mogu priuštiti ponavljanje gotovo pet godina krvoprolića kojemu su prisustvovali u Bosni. One ne žele uporabiti silu, osim za neopasno pokazivanje, kao što je to bilo za nedavno provednih zračnih vježba nad Albanijom i Makedonijom. One se kolebaju, u nadi da će naći političko rješenje, koje se čini sve neuhvatljivijim. Zapadne snage znaju da će postane li stupanj borba na Kosovu nesnosan, morati djelovati. No njihova nevoljkost služi kao poticaj pobunjenicima da eskaliraju svoje neprijateljstvo. Postoji konsenzus da je najveći krivac za ovu krizu srpski vođa Slobodan Milošević i njegova snažna represija Kosovara, no nema konsenzusa o tome što učiniti. Bosna bi trebala pružiti pouku. Diplomati i dužnosnici NATO-a skloni su spominjati Bosnu kao veliki uspjeh i dokaz da mogu nametnuti rješenje, jednom kad se uključe. No američki zamjenik visokog predstavnika međunarodnih sila Jacques Klein priznao je na konferenciji u Tuzli (nakon što je nabrojio postignuća) da 'još nismo izgradili mir za kojega s uvjerenjem možemo reći da će se održati i nakon našeg odlaska'. Konferenciju o 'jugoistočnoj Europi' ('Balkan' je mrska riječ koju zemlje tog područja izbjegavaju) organizirali su berlinski Institut Aspen, Vijeće Europe, Europska kulturna zaklada i Zaklada King Baudouin, s ciljem da ljudi razviju naviku suradnje i preko novih granica. Konferencija je donijela dosta tehničkih zamisli, poput udruživanja nevladinih organizacija i prerađivanja povijesnih udžbenika, a ljudi su ostvarili međusobni kontakt. No čak je i zamisao o nekoj vrsti institucije za regionalnu suradnju izazvala bojazni o pokušaju ponovnog uspostavljanja Jugoslavije. Rečeno je da je takva suradnja moguća samo u europskom sklopu. A EU neće ubrzo prigrliti te nesretne države. Stoga će i dalje postojati balkanski problem. U međuvremenu, imamo akutnu kosovsku krizu. Mnogi sudionici tužili su se da je američki specijalni izaslanik Richard Holbrooke potkopao rješenje za Kosovo. On je dogovorio sastanak između g. Miloševića i kosovskoga političkog vođe g. Rugove. Sastanak nije urodio ničim pozitivnim te je ojačao kritičare koji smatraju da Rugovino odbacivanje nasilja ne vodi nikamo. Oni se žele boriti i iz Albanije dobivaju rijeku oružja. (...) No tko su 'oni'? Postoji skupina pod imenom Oslobodilačka vojska Kosova, no g. Holbrooke se tuži da ne može pronaći stvarne vođe. Nitko nije siguran, tko je čelnik. Radi se o mješavini banda, mudžahedina koji su stigli iz arapskih zemalja, mjesnih čelnika i političkih aktivista. Snage srpske vojske i policije nadmoćne su, no budu li iskorištene u sukobu, posljedice će biti gore nego što su bile u Bosni. Nitko više ne govori o 'crvenoj crti' koju je tadašnji predsjednik George Bush povukao protiv srpskog nasilja na Kosovu, pa ipak, ona na neodređen način postoji. Koliko ljudi mora umrijeti da bi velike sile zaključile da moraju uporabiti svoje snage? Na to pitanje još nema odgovora. U međuvremenu nada da će u Srbiji doći do političke promjene nestaje. Nestala je oporba, koja je zimi 1996. - 1997. pokrenula niz demonstracija. G. Milošević, koji ju je nadmudrio lukavim strpljenjem, kosovsku krizu iskorištava za novi napad na srpska sveučilišta i ono što je preostalo od neovisnih medija. On nije čovjek kojega plaše prazne prijetnje. Bolno je ponovno proživljavati scenarij samozavaravanja, kao što je bio bosanski, u kojem zaraćene strane trebaju samo razgovarati da bi se postigao mir. Nema lakog izlaza. G. Milošević je sve to pokrenuo. On se mora povući ili ga vanjske vojske moraju istisnuti. Čekanje na 'razboritost' produžuje tragediju." Da, autonomiji za Kosovo, ali uz međunarodnu pomoć "Postoji općenita zgroženost nad srpskom okrutnošću na Kosovu. No razumljiva je nesklonost da se protiv vojske Slobodana Miloševića uporabi sila, posebice s obzirom na činjenicu da bi u tom slučaju Rusija stavila veto na bilo kakvu rezoluciju Vijeća sigurnosti koja bi odobrila takvu uporabu sile", piše profesor na jeruzalemskom sveučilištu Shlomo Avineri. "Postoji također i nesklonost podupiranju zahtjeva kosovskih Albanaca za neovisnošću. Čini se da mijenjanje međunarodnih granica na Balkanu nalikuje otvaranju Pandorine kutije. Mantra koju stalno slušamo je 'obnavljanje autonomnog statusa pokrajine' unutar Srbije, odnosno održavanje integriteta međunarodnih granica Jugoslavije. No to je prazna formula. Što god da je autonomija Kosova značila u Titovoj višenacionalnoj saveznoj Jugoslaviji, ona u sadašnjim okolnostima ne znači ništa. Kako zamisliti autonomno Kosovo unutar autokratskog Miloševićeva poretka? On nadzire policiju, vojsku i posebne snage; ima monopol nad masovnim medijima, posebice televizijskim. Manipulira izborima. Oporbene stranke jednako su izmanipulirane kombinacijom zastrašivanja, podmićivanja, nasilja i nametnutih kooptacija. G. Milošević je majstor preživljavanja. Sjetite se što je bilo s oporbenom pobjedom na izborima prije dvije godine. Ono što je izgledalo kao demokratski uzlet, sad je potpuno iščezlo. Može li se zamisliti da bi u takvoj nedemokratskoj okolini bio moguć zaista autonoman poredak na Kosovu, sa slobodnim izborima, slobodnim tiskom, ravnopravnim pristupom televiziji i nadzorom nad policijom? Tko će nadzirati posebne postrojbe koje prisiljavaju albansko pučanstvo na bijeg? Autonomija za Kosovo u nedemokratskoj Srbiji jest oksimoron. Nema značenja. Pa ipak bi autonomija, a ne potpuna neovisnost, mogla biti izlaz iz sadašnjeg začaranog kruga nasilja kad bi bila tako osmišljena da Kosovare zaštiti od srpske okrutnosti. Rješenje je strukturirati autonomiju tako da se može pokrenuti uz međunarodnu nazočnost. Takva nazočnost (koja mora imati potrebne ovlasti da bi bila djelotvorna) temeljila bi se na višenacionalnim snagama sastavljenim od članica kontaktne skupine, uključujući i Rusiju. One bi nadgledale izbore, jamčile slobodu tiska i slobodni pristup televiziji, omogućavale političkim strankama da se slobodno organiziraju te bi bile zadužene za red i zakon. To nije ono što Kosovari žele. Očito je da se radi o kompromisu. No obje bi strane taj kompromis mogle predstaviti kao pobjedu. Albance bi štitila međunarodna zajednica. Srbija bi bila pošteđena vojnog sukobljavanja sa snagama NATO-a ili UN-a. Sankcije bi se uklonile, a Kosovo bi i dalje bilo dio Srbije. Sve to ostavilo bi krajnji status Kosova u čistilištu. No sadašnje stanje još nije zrelo za pregovore o konačnom statusu. A ovo rješenje zaustavilo bi borbe. Pomoć u nuždi, koju je nedavno pružio Richard Holbrooke, osiguravši međunarodne promatrače, korak je u pravom smjeru. Nema razloga da zamišljamo da bi se Rusija protivila. Ona bi bila dio te međunarodne nazočnosti. Međunarodnim odvjetnicima možda se takav dogovor ne sviđa, budući da pitanje suvereniteta ostavlja nejasnim. No upravo je to njegova glavna vrijednost. Status republike srpske pod Daytonom i Palestine pod Oslom također su ambivalentni. Postoje vremena kad je ambivalentnost jedina strategija koja objema stranama donosi pobjedu. Ako se takvo rješenje ne nađe sada, pogoršavanje i okrutnost na posljetku će voditi, kao što je to bilo i u Bosni, mnogo dubljem vanjskom uključenju i opasnosti od eskalacija. Autonomija za Kosovo sada, i pod međunarodnom upravom, može spriječiti buduću destabilizaciju. A kad Srbija prođe kroz demokratsku transformaciju, možda će doći dan za rješavanje pitanja konačnog statusa Kosova, no u mirnijem ozračju." 16. VII. 1998. Glasači bivšeg komunističkog svijeta žele tržište "Desnica je nedavno osvojila iznenađujuću većinu u češkom parlamentu. Nedugo prije toga, desnica je osvojila parlamentarne izbore u Mađarskoj. Pa ipak se prošlog proljeća najviše govorilo o povratku komunističkih stranaka na vlast na parlamentarnim izborima u Moldaviji i Ukrajini", pišu viši suradnik u organizaciji za međunarodni mir Carnegie Anders Aslund i izvanredni profesor Instituta za tehnologiju u Massachusettsu Simon Johnson. "Zapravo, bivše komunističke stranke u demokratskim izborima prolaze mnogo gore nego što se općenito zapaža. Od 16 zemalja istočne i srednje Europe (bez zemalja bivše Jugoslavije) koje provode demokratske izbore, bivša komunistička stranka vlada samo u jednoj: Albaniji. Tamo je nesocijalistička vlada prošloga ljeta predala socijalistima vlast, nakon što je prethodno odbacila demokraciju i zemlju dovela na rub građanskog rata. Bivše komunističke stranke izgubile su u posljednje dvije godine na parlamentarnim izborima vlast u čak šest poslijekomunističkih zemalja. U Bugarskoj i Rumunjskoj, takozvane socijalističke vlade napustile su reforme i dovele gospodarstva svojih zemalja do visoke inflacije i sloma u ukupnom proizvodu 1996. i 1997. Provodilo se veoma malo reforma i glasači su te vlade kaznili. U obje zemlje, glasovi koje su osvojili socijalisti prepolovljeni su na kojih 22%, a na temelju javne potpore, nove (nesocijalističke) vlade ponudile su radikalne gospodarske reforme. Socijalističke stranke koje se nalaze na vlasti, a odbijaju provoditi reforme, osuđene su na propast. U Poljskoj, Letoniji, Mongoliji i Mađarskoj komunisti su se okrenuli u socijal-demokratskom smjeru te su provodili razmjerno uspješne tržišno-gospodarske reforme. Pa ipak su izgubili. U Letoniji, broj glasova koji je otišao komunistima pao je s 43% 1992. na jedva 10% krajem 1996. U drugim baltičkim zemljama, Estoniji i Litvi (koje su uspješno provele reforme) komunističke stranke raspale su se. Dvije bivše komunističke stranke koje najbolje prolaze na demokratskim izborima vjerojatno su Poljska (27% glasova 1997.) i Mađarska (32% u svibnju 1998.). Te dvije stranke pretvorile su se u desne socijalno-demokratske stranke; one više od nekih svojih konzervativnih takmaca brane slobodno tržište i privatizaciju. Druga skupina bivših komunističkih stranaka koje razmjerno dobro prolaze nereformirane su stranke u ne previše reformiranim zemljama. Rusija, Kazahstan, Ukrajina i Moldavija uvele su tržišna gospodarstva, ali zasad nisu uspjele postići veći rast zbog premalo provedenih reforma. Ljudi zapravo nisu glasovali protiv reforma već protiv bijede, siromaštva, korupcije i stagnacije. Pa ipak ih nije previše glasovalo za komuniste: u Moldaviji oni su osvojili 30% glasova, u Ukrajini samo 25%; u Rusiji su vrhunac doživjeli na predsjedničkim izborima u srpnju 1996., kad je komunistički kandidat Zjuganov osvojio 40% glasova u drugom krugu izbora. Izgledi komunista čine se iznenađujuće ograničeni, čak i u tim zemljama koje zaostaju. Tako kažu redovna ispitivanja javnog mnijenja koje je EU provela u 17 bivših komunističkih zemalja. Rezultati govore o velikoj težnji bržim reformama u doslovno svim zemljama koje su proučavane. Jednako tako, u područjima koja su provela najviše reforma ljudi su skloni manje glasovati za socijaliste. Katkada treba vremena i mnogo socijalističkih trikova prije nego što ljudi shvate što se događa, kao što je primjerice bilo u Bugarskoj i Rumunjskoj. No prije ili kasnije, ljudi shvate. Čak i u katastrofalnim gospodarskim uvjetima (kao u Ukrajini), komunisti se čine nesposobnima proširiti svoju privlačljivost izvan krugova svojih tradicionalnih glasača. Na ruskim predsjedničkim izborima 1996. samo je jedan od pet mladih glasača izabrao komunističkog kandidata, ali je većina umirovljenika glasovala za komuniste. Transformacija u socijalno-demokratsku stranku zapadnoeuropskoga tipa čini se prirodnim putem za bivše komunističke stranke. No u tome su uspjele samo poljska, mađarska i slovačka partija. One su također privukle i znatnu potporu. Jedina nova socijalno-demokratska stranka koja je nastala nalazi se u Republici Češkoj; ona je na parlamentarnim izborima osvojila 32%. No čak i uz potporu komunista, to joj nije dovoljno da sastavi vladu. Stoga se može reći da samo zemlje srednje Europe (koje su najbliže zapadnoj Europi) imaju socijalno-demokratske stranke. Što se ostalih tiče, stare komunističke stranke suočavaju se s raspadom kao u Baltiku, ili s ideološkom stagnacijom i zastojem u privlačenju izbornog tijela, kao u Rusiji i Ukrajini. Jednostavna istina jest da većina glasača u području želi brže i radikalnije gospodarske reforme, dok su najbolji lijek protiv komunističkih prijetnja i dalje demokratsko glasovanje i radikalne tržišne reforme." NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 18. VII. 1998. Daleki rat tako blizu "U zemlji tutnji rat, a nitko ga ne gleda. Malobrojni koji brinu, sami su sa svojim strahom. 'Samo želim biti sigurna da je mojem sinu dobro', kaže Gordana D. gotovo se ispričavajući. Svakoga dana s jednom skupinom žena ide pred vojarnu na rubu Niša. Govoriti o prosvjedu bilo bi pretjerano. Više od dvadesetak nikada ih nije bilo u Nišu. Žene su se prije nekoliko tjedana slučajno susrele u vijećnici pred vratima gradonačelnika. Niš, drugi grad u zemlji po veličini, još je pod upravom oporbe. Gradonačenik je dakako izjavio da nije mjerodavan za brige majka i uputio ih je na zapovjedništvo mjesne vojarne. Tek kad je lokalna televizija nešto nanjušila o prosvjedu žena, vojničke su majke dobile malo publiciteta. A jedna je mala skupina mirovnih aktivista dala 'logističku potporu'. 'Neću pušku, hoću posao', ili 'Neću rat, hoću dijalog', napisali su aktivisti na plakate koje su dali ženama. Gordana, medicinska sestra u mjesnoj bolnici, od početka je s njima. Majke vojnika žele obavijesti o boravištu svojih sinova. Njezin je sin u ožujku morao kao novak u jednogodišnju službu. Iako je oženjen i otac jednog djeteta, nije mogao izbjeći vojnu službu. Jer to je pretpostavka da budući elektrotehničar uopće dobije priliku za posao. Posao je roba koja nedostaje u propalom industrijskom gradu, 200 kilometara južno od Beograda. Niš je nekoć živio od dvije velike tvornice u kojima je radilo 55 tisuća ljudi. Sada još u najboljem slučaju petina od njih ima redoviti posao i bijednu plaću od, preračunato, 150 maraka mjesečno. Najprije je 22-godišnji Goran bio na sjeveru, u Vojvodini, na vojnoj obuci. No zatim je premješten na Kosovo. Otad njegova majka živi u velikom strahu. Iz beogradskih medija stalno čuje da albanski 'teroristi' napadaju srpske policajce i vojnike: 'Na Kosovu vlada rat, a znam da rat donosi samo smrt, invalidnost i strah', kaže. Gordana se nikada nije bavila politikom. Ni njezin se sin nikada nije zanimao za politiku. No ipak se slaže sa susjedima i prijateljima da Kosovo pripada Srbiji. I njezin sin tako misli. Drži da je ispravno što vlada u Beogradu ne popušta želji Albanaca da budu neovisni. Vojnikova majka ne želi biti nedomoljub. Beograd mora braniti Kosovo, 'povijesnu kolijevku Srba', od zahtjeva Albanaca, kaže i glas joj odmah postaje odlučniji. No bilo bi joj draže da tamo u akciju ne šalju mlade novake nego starije, iskusne vojnike. Općenito bi joj bilo najdraže da se sukob riješi dijalogom. Gordana vjeruje da i albanske majke tako misle: 'No one ipak imaju po 20 djece, a ja imam samo dva sina.' Predrasude opet imaju konjunkturu. Kosovo je uvijek i domoljubno test-pitanje. I Gordana govori o 'tisućljetnoj povijesti' Srba na Kosovu i bogatom povijesnom naslijeđu koje treba braniti. No kao ni mnogi, ne može se sjetiti kad je zadnji put bila na Kosovu ili posjetila jedan od srednjovjekovnih samostana. Nitko ne želi dati Kosovo, no samo malobrojni žele platiti cijenu politike jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića. Proturječje od kojeg boluje i oporba. Rat kojega beogradski režim vodi protiv većinskog albanskog stanovništva na Kosovu, među Srbima nije popularan. Točan broj nije poznat, no zamalo u svakom selu na Kosovu znaju priču o dezerteru koji je odbacio oružje i Albance zamolio za pomoć u bijegu. Osobito je slaba motivacija vojnika iz manje sestrinske republike Crne Gore. Parlament u Podgorici prije nekoliko je tjedana prihvatio rezoluciju kojom se traži povlačenje crnogorskih novaka. A ministarstvo unutarnjih poslova u Beogradu navodno je otpustilo najmanje 300 policajaca koji su odbili službu na Kosovu. Drugi javljaju da su bolesni, jer nitko ne želi umrijeti na Kosovu za mršavu policijsku plaću. U državnim se medijima uvelike izbjegava eskalacija na jugu. Čak se i u Nišu, po veličini drugom gradu Srbije, Kosovo čini jako daleko. A glavni grad Priština udaljen je jedva nešto više od 100 kilometara. Na ulicama plakati proturatnog centra nestaju među reklamama za razne potrošačke artikle. Uzbunjeni su samo oni koji su izravno pogođeni, koji imaju rođake na Kosovu. I u Beogradu, Kragujevcu ili Subotici okupljaju se vojničke majke gotovo svakodnevno ispred mjesnih vojarna i traže obavijesti. No više od nekoliko desetaka koji javno pokazuju strah, nema ni u glavnome gradu. Gordana je u međuvremenu doznala da je njezin sin na zapadu Kosova u jednoj vojnoj bazi. Za nju je prosvjed ispred vojarne bio uspješan. Dobila je telefonski broj na koji je jedanput već dobila svojeg sina. A Gordana Dinkić želi vjerovati sinu da do sada nije morao izići iz sigurne vojne baze na području na kojem se vode borbe" - piše Stephan Israel. FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 18. VII. 1998. Istina i pomirba "'Godinama su prešućivani strašni zločini, ali istina se mora reći'. U govoru predsjednika Jeljcina na pokopu carske obitelji u Petrogradu ta rečenica ima najveću težinu. Desetljećima je moskovska vlast prešućivala ubojstvo u Jekaterinburgu i sprječavala razgovor o tomu. No još je hermetičnije bilo prikrivanje masovnih ubojstava sovjetske države u kasnijim desetljećima. Jeljcin je u svojem životu dugo sudjelovao u potiskivanju istine. Dok je bio partijski sekretar u Sverdlovsku, kako se Jekaterinburg zvao pod komunistima, dao je sravniti sa zemljom posljednje boravište cara i njegove obitelji. Netko tko je poput Jeljcina sjedio u politbirou, pridonosio je tomu da krvava nedjela boljševika ostanu u zapovijeđenom zaboravu. Ruski se Predsjednik ne skriva iza drugih, on snosi odgovornost za ono što je nekad činio i dopuštao. Svojim pristajenjem uz istinu i priznanjem krivnje daje primjer svojoj državi u kojoj stotine tisuća govore i rade kao da u sovjetsko doba nikome nije nanesena nepravda - osim možda komunista poput Buharina i Zinovjeva - a milijuni kao da je nepotrebno vraćati se na nekadašnju nepravdu. No i izvan Rusije državne vlade danas još uvijek poriču čudovišne državne zločine, umanjuju ih ili ih groteskno pokušavaju opravdati. Jeljcinov glas u petak morao bi prodrijeti i izvan granica njegove države. Ruski narod tek jedno desetljeće živi pod nekrvavom vlašću. Nikada u svojoj povijesti Rusija nije doživjela tako duboku promjenu kao kasnih osamdesetih i devedestih godina. Gorbačovljev udjel u tomu je nezaboravan, no novo će doba nositi Jeljcinovo ime. Predsjednik utjelovljuje novu Rusiju, ali po ponečem dobrom i staru. Koliko je ruski bio njegov govor u Petrogradu. Potraga za istinom i pravdom, za pomirbom i ljubavlju - to su temeljni motivi velike ruske književnosti prošlog stoljeća. Nekoć je jedan car, bio je to Aleksandar I., želio ujediniti narode Europe u duhu pravednosti, ljubavi i mira. Stvarnost je, njegova također, bila protiv toga. No te se duhovne tradicionalne crte Rusija ne treba sramiti" - piše u uvodniku komentator lista Rm. SLOVENIJA DELO 18. VII. 1998. Dobri i loši dečki Gorazd Bohte za subotnji prilog lista razgovarao je s prof. dr. Bruceom Newmanom, ponajboljim američkim stručnjakom političkog marketinga, neko vrijeme i savjetnikom u Clintonovu stožeru. Prvo pitanje odnosi se na političke programe i politički image. = Radi se o mješavini jednoga i drugoga. Sposobnost da se 'proda' politički program uvelike je ovisna o imageu što ga ima političar. Velika većina Amerikanaca, naime, nije srela predsjednika Clintona a i neće ga nikada sresti. Mišljenje o njemu mogu stvoriti samo preko medija, poglavito televizije i tiska. Vrhovi obiju stranaka, demokratske i republikanske, jako se trude pridobiti ljude za svoje političke programe. Tim ljudima politika je kao religija. Na stvari gledaju crno-bijelo. Postojimo mi i postoje oni, dobri i loši dečki. U američkoj politici je politički program još uvijek bitan, ali uspjeh njegova prenošenja masi ovisan je o političkom marketingu. (...) Tu mediji imaju jako važnu ulogu. - Nije li se razlika u političkim programima dviju stranaka jako smanjila? = Donekle uistinu jest, ali ne tako jako kao što misli američka javnost. Između programa republikanske i demokratske stranke još se osjećaju sadržajne razlike.(...) - Što je zapravo politički marketing? Što vi uopće radite i kako? = Politički marketing je aplikacija marketinških metoda i tehnike na politički proces, i to na dvije razine. Na razini političke kampanje kad treba 'prodati' političara kao proizvod i osigurati njegov izbor, te na vladinoj razini kad treba osigurati dobar prijam vladinih programa i odluka. Radi se o sličnom procesu kao u komercijalnom marketingu kad treba provoditi istraživanja tržišta, utvrditi njegove potrebe i na toj osnovi razviti najprikladnije programe. S toga gledišta nema velike razlike između predsjednika i koka kole. - Koja su najvažnija pravila političkog marketinga? = Prvo pravilo je potražiti pravi marketinški koncept koji uzima u obzir potrebe tržišta i tek tada razviti proizvod. Pravilo se ne može uvijek primijeniti jer u politici katkad treba prihvaćati i odluke protiv struje, protiv javnom mišljenju. Drugo je pravilo da se političar mora okružiti s dobrim savjetnicima koji razumiju marketing i njegove zakonitosti. Treće je pravilo da je vrlo važna konzistentnost, kako političara tako i programa. Potrošač uvijek traži konzistentnost, pa radilo se o koka koli ili o politici. Političar mora izvršiti obećanja, sagraditi o sebi konzistentan image i ne smije od njega odstupiti. (...) - U kojoj mjeri je Clinton stvarno zaslužan za dobre gospodarske rezultate? = Pogledajte objektivne mjerljive činjenice. Burzovni indeks raste već godinama, nezaposlenost je niska, inflacija također. Predsjednik je za gospodarske rezultate zapravo objektivno odgovoran. Može si pripisati zaslugu za dobre ili je kriv za slabe. Clinton si može pripisati zaslugu za dobre. Dobri su i rezultati na području zdravstva, školstva i borbe protiv kriminala. - Na vanjskopolitičkom su području rezultati slabiji, ne čini li vam se? = Ne bih rekao, mislim da upravi ide sasvim dobro. Mislim da će se Clintonov posjet Kini pokazati jednim od prijelomnih događaja, koji će okrenuti tijek kineske povijesti. - A što mislite da će se dogoditi u Kini? Valjda ne očekujete da će ondje tek tako uvesti demokraciju po zapadnom uzoru ili početi poštovati ljudska prava, onako kako ih mi shvaćamo? = Mislim da će kapitalizam početi prodirati u sve pore kineskoga života... - Ali kapitalizam već imaju. = Tek su sada počeli privatizirati velika državna poduzeća. Mentalitet se mijenja. Ubrzo će umjesto jednog para traperica htjeti imati dva, a jednako tako neće im biti dovoljan jedan televizor u boji, htjet će još jednoga. Kinesko vodstvo neće imati drugog izbora nego da globalizira gospodarstvo. - Azija ima poprilično iskustva s državama koje su udruživale kapitalizam i diktaturu. Iskustvo pokazuje da je manevarski prostor za razvoj ograničen. Neko vrijeme ide, a onda se zaustavi. Jedina država koja je doista dosegnula zapadni standard, Japan, je demokracija. = Govorimo o dvije stvari, kapitalizmu i demokraciji. Mislim da nije nužno da idu ruku pod ruku. Mislim da će Clintonov posjet poslati Kinu na polaki put u demokraciju, a na brzi put u kapitalizam. (...) - U vašoj zadnjoj knjizi, koja još nije izišla, brinete se za sudbinu demokracije u SAD. Kakva joj pogibelj prijeti? = Mogao bi se pojaviti netko tko je potpuno nepoznat i s novcem, upotrebom suvremene tehnologije i vrhunskom mjerom demagogije postati predsjednik. To je ta opasnost. - Točno, no bude li radio gluposti, ljudi će ga nakon četiri godine maknuti s vlasti. = Četiri godine je dugo razdoblje i u tom vremenu moguće je napraviti veliku štetu. Predsjednik ima velike, jako velike ovlasti. Problem je u odluci vrhovnog suda iz g. 1976. koja je povezala novac sa slobodom govora i izražavanja. Od tada nije moguće ograničiti količine novca koje se mogu upotrijebiti za uspjeh na izborima. Danas je za izbor u senat potrebno 7 milijuna dolara, za izbor u predstavnički dom najmanje pola milijuna dolara. Predsjednički kandidat mora u godini prije izbora skupiti najmanje 25 milijuna dolara ako hoće imati mogućnost za uspjeh. Sustav je pobjegao nadzoru, u svoj knjizi nudim rješenje kako ga iznova postaviti na normalne tračnice. - Kako? = Neću odati tajne knjige, počekat ću da iziđe. (...)" SRBIJA VEČERNJE NOVOSTI 17. VII. 1998. Povijest po narudžbi "(...)- sva ta senzacionalna otkrića novih dokumenata praktično su u funkciji tekuće hrvatske politike. I nije slučajno što se baš sada pronalaze izvori koji 'potvrđuju' ono što su već odavno rekli oni koji nastoje osporiti istinu da je Jasenovac bio ustaška tvornica smrti. Suđenje Dinku Šakiću, zloglasnom upravniku tog stratišta, samo je jedan od dodatnih motiva da se istina o stravičnom zločinu krije i prekraja' rekao je Miodrag Zečević (Savez boraca)..." DANAS 18./19. VII. 1998. Nije bilo novca "U ovdašnjoj javnosti pojavila su se različita tumačenja činjenice da Aleksandar II. Karađorđević neće prisustvovati pokopu posmrtnih ostataka zadnjega ruskog cara Nikolaja II. i članova carske obitelji(...) Prema dobro obaviještenim izvorima bliskim porodici Karađorđević, nitko od njezinih članova, pa ni prijestolonasljednik Aleksandar II., u Sankt Petersburg nije otputovao zbog - nedostatka novca. Naime, samo smještaj u hotelu u Sankt Petersburgu, koji je rezerviran za članove kraljevskih kuća, staje oko 1.000 dolara po osobi na noć, ne računajući povelike izdatke za vijence koji također moraju biti 'kraljevski'. Kuća Karađorđević za sve to očito nema sredstava." Aleksandar Karađorđević - interview "- Režim u Beogradu jedino je zainteresiran kako da se održi na vlasti po svaku cijenu. Na kraju krajeva, sadašnji režim je produžetak komunističke ere i on mora dijeliti odgovornost za tragediju na Kosovu, zajedno sa svima onima koji su iskorištavali negativan nacionalizam i negativnu religiju za postizanje vlastitih ciljeva. Režim je podržavao etničko čišćenje, a Albanci terorističke frakcije. I jedno i drugo će odvesti u dalju nesreću.(..)Ukoliko želimo da nađemo trajno rješenje za naše probleme - a njih ima na pretek, uključujući i Kosovo, i mnogo što drugo - režim se mora zauvijek povuči..." BLIC 18./19. VII. 1998. Duško Kovačević, dramski pisac - interview "(...) Ustanovio sam da sam, nažalost, proveo pola vijeka u jednoj vrsti kultiviranog zatvora. Srbija je praktično 50 godina pod okupacijom, i to je ono što je najpogubnije u mom privatnom osjećaju. I danas kad, recimo, na nekoliko dana odlazim iz Srbije, izlazim iz zatvora sa spoznajom da je Slobodan Milošević vlasnik privatnog zatvora koji se zove Srbija. To je apsolutno izvan svakog kodeksa u kojemu možete pričati o tome što su slobode u jednoj državi. Tako imamo situaciju da stari ljudi šetaju u krug zato što ne dobivaju redovito obrok i prosvjeduju protiv loših zatvorskih uvjeta, a oni mlađi i vitalniji preskaču zid i odlaze. Srbija danas živi između roditelja koji su nezadovoljni krajem života, jer ono sve što su radili ne vrijedi, i djece koja neće da dožive sudbinu roditelja..." NAŠA BORBA 18./19. VII. 1998. Portret Ljubiše Ristića "(...) Drug Ristić, za razliku od većine kolega i suboraca, nikad nije izigravao gospodina. (...) On je, sve do danas, živi dokaz da je naša šezdesetosma bila nešto drugo od pariške i ostalih, odnosno da je težila samo boljem komunizmu, a ne njegovu rušenju, samo usavršavanju vladavine nad ljudima, a ne njihovu oslobađanju..." NT PLUS 18. VII. 1998. Razgovor Vlasi - Fila "(...)- Jedino tebe nema u Haagu - rekao je Toma Fila svom kolegi odvjetniku. Vlasi je uzvratio: - Ja ću doći na kraju, da branim Miloševića. Mi smo stari drugovi, ja ga najbolje poznajem od svih vas odvjetnika i za pet milijuna dolara sigurno ću ga dobro braniti. Toma Fila je odgovorio: - Nećeš moći. Svi oni koji su potpisali Daytonski sporazum zaštićeni su od Haaga. NIN 17. VII. 1998. Mi propadamo, predsjednik opstaje Dragoslav Rančić u svojoj stalnoj kolumni 'Štap i mrkva' piše: "Navršila se godina otkako se Slobodan Milošević nalazi na dužnosti predsjednika Jugoslavije. Godišnja bilanca šokantna je: u povijesti Jugoslavije nije, na međunarodnom planu, bilo neuspješnije vladavine. Za godinu dana predsjednik je tri puta boravio u inozemstvu: na skupu balkanskih lidera na Kreti, u službenom posjetu Kini i, nedavno, u radnom posjetu Rusiji. Od dogovora na Kreti naša pozicija na Balkanu nije se poboljšala, a pokušaj Miloševića da preko albanskog premijera Fatosa Nanoa neutralizira ili makar umanji snažan pritisak kosovskih Albanaca, pokazao se jalovim: na Kosovu je izbio rat. Nade u Kinu, osobito one na gospodarskom planu, sve su manje, jer naša roba, kojom treba plaćati kinesku naftu, nije na kineskom tržištu konkurentna. Razgovor s Jeljcinom o Kosovu pomogao je Miloševiću u kupnji nešto vremena. Rusi su donekle ublažili neke radikalne zahtjeve Zapada. Ali to još nije dostatno da se rasprše zle slutnje. Ako je u prvoj godini svoga predsjednikovanja uspio otuđiti republiku srpsku i pridonijeti da se Bosna nađe pod međunarodnim protektoratom, Milošević bi u sljedećoj godini mandata mogao izgubiti Kosovo. Točno je da Milošević upravlja Jugoslavijom u vrijeme koje je najteže i najtragičnije u njezinoj povijesti. Ali točno je i to da je on, načinom svog vladanja, dao veliki osobni doprinos našoj tragediji. Do prije godinu dana još smo mogli imati iluzija da će nam se, poslije Daytonskog sporazuma, poboljšati međunarodni položaj pa je naša službena promidžba obasipala Miloševića hvalospjevima kao najznačajnijeg mirotvorca na Balkanu. Sada opet imamo rat, ali ne više u Bosni, nego na jugoslavenskom tlu. Golema odgovornost za to pada na prvog čovjeka Jugoslavije, čak i ako se ne prihvate tvrdnje zapadnih velikih sila da je on i glavni krivac za rat na Kosovu.(...)" Tajkun na 'prijelomu' Beogradski tjednik u tekstu svoje stalne izvjestiteljice Zorice Stanivuković piše o "hrvatskoj medijskoj pozornici": (...)"Vlasnici i glavni urednici najnakladnijih medija u Hrvatskoj ovih dana sa strepnjom iščekuju rezultate velike političke čistke na Pantovčaku. U relativno kratkom vremenu iz fotelje prvog čovjeka državne televizije ispao je bivši direktor Ivica Mudrinić, a vladajući HDZ traži zamjenu i za dugogodišnjega glavnog urednika nakladnog zagrebačkog 'Večernjeg lista' Branka Tuđena. Na čelo splitske 'Slobodne Dalmacije' već je stigla njezina zagrebačka dopisnica Olga Ramljak, a promjene neće mimoići ni privatne dnevnike, tjednike i tabloide čiji novinari još ne znaju tko im zapravo puni platne vrećice. Sve neobjavljene informacije o ovoj vrućoj temi domaćih žurnalističkih krugova gurnute su pod debele tepihe Tuđmanove predsjedničke rezidencije na Pantovčaku. Savjetnici za medije i unutarnju politiku bivše 'Vile Zagorje' pribojavaju se, međutim, da kloferom ne zamahuje predsjednik Republike, nego njegov odmetnuti medijski tajkun Miroslav Kutle. (...) Zasloni Hrvatske televizije zapravo su postali borbeni poligoni za dvorske okršaje Tuđmanovih savjetnika i prijeteće sukobe frakcija vladajućeg HDZ-a. Poput pretencioznog režimskog 'Vjesnika' koji se, na rubu ironije, reklamira kao "novine velikog formata", i HTV zapravo kontrolira stranačka desnica HDZ-a, a tvrdokorni Miroslav Kutle u njoj nije samo politički epizodist. Ova žalosna bilanca hrvatskoga medijskog prostora ujedno je i najbolja slika domaćeg političkog suparništva." (...) 200341 MET jul 98