DIE WELT-NE BIH BIO DOSTOJAN...-11. VII.

NJEMAČKA DIE WELT 11. VII. 1998. 'Bio bih nedostojan da ne osjećam s Hrvatima' "Kad je Jugoslavija početkom četrdesetih godina bila uvučena u partizanski rat između komunista i fašističkih ustaša, Alojzije Stepinac bio je uzor Hrvatima - otada slovi kao nacionalni svetac. Sada je kardinal priznati mučenik; u listopadu će ga Papa u svetištu Mariji Bistrici kraj Zagreba proglasiti blaženim. Srbi dakako i dalje napadaju Stepinca: ovoga je tjedna u listu 'Politika' osumnjičen za 'suupućenost u ratne zločine'. Njegov grob u zagrebačkoj prvostolnici još je pod komunističkom vladavinom postao mjestom hodočašća. Još tada su tamo bezbrojni ljudi klečali, palili svijeće, posmrtna je maska stalno bila uokvirena cvijećem. Mučeništvo kardinala Stepinca, seljačkoga sina po rođenju, među Hrvatima je i danas svenazočno. U procesu koji je očito bio nadahnut staljinističkim uzorima, maršal Tito, komunistički diktator Jugoslavije, dao je 1946. osuditi Alojzija Stepinca na dugogodišnji zatvor. Obrazloženje: da je svećenik izdao komunističku Jugoslaviju, surađivao s 'fašistima' i 'okupatorima' i zagovarao hrvatski 'separatizam'. Stepinac je morao biti obilježen kao ratni zločinac - a s njim i cijela Katolička crkva. 1952, u znaku stanovitog približavanja Titove Jugoslavije, tada ugrožene od strane Sovjeta, Stepinac je nakon osmogodišnjeg izdržavanja zatvorske kazne 'prognan' u župni dvor svojeg rodnog mjesta Krašića pod policijskim nadzorom. Tamo je živio u kućnom zatvoru, opskrbljen samo najnužnijim. Milicija je pazila da ga osim stanovnika sela gotovo nitko ne posjećuje. Alojzije Stepinac umro je 10. veljače 1960. Tvrdnja puštena u svijet od komunističke, djelomično i velikosrpske strane da je odobravao politiku ustaške države povezane s Hitlerom i u njoj čak aktivno sudjelovao, nije izdržala povijesna ispitivanja. Još prije raspada monarhističke Jugoslavije zagrebački je nadbiskup pomogao tisućama političkih izbjeglica, među njima i mnogobrojnim poljskim časnicima koji su se sklonili pred Nijemcima. Kad se jugoslavenska država vođena iz Beograda raspala nakon njemačke i talijanske invazije 1941., Stepinac je pozdravio ponovno zadobivanje hrvatske nezavisnosti - iako nije imao nikakvih iluzija glede Hitlera i ustaškog vođe Ante Pavelića koji se vratio iz talijanskog izbjeglištva. Jednom se hrvatskom sugovorniku u ljetu 1942. povjerio riječima: 'Nalazim se u moru patnje kojoj su izloženi milijuni ljudskih bića oko mene. Pomažem i podupirem sve kojima mogu pomoći, bili oni Srbi, Židovi, Slovenci ili Hrvati.' Nadbiskup je osobno skrivao u crkvenim ustanovama i samostanima bezbroj protivnika režima i ugroženih. Stepinac tada: 'Sada izravno samo o meni ovisi sudbina 7000 ljudi, većina njih su srpska djeca bez roditelja. Ako odstupim s visokog položaja na kojem se sada nalazim, bila bi zapečačena sudbina tih Božjih stvorenja'. Bilo je rano ljeto 1942. i Hitler je pobjeđivao na svim frontama, kad je Stepinac rekao: 'Ništa mi ne bi bilo lakše nego oštro osuditi vlastodršce u Hrvatskoj i okupacijske snage Njemačku i Italiju. Ne bojim se za svoj život. No tada bi oni (Hitler i Pavelić) u Vatikanu uložili prosvjed i Sveta bi Stolica bila prisiljena poslati me u samostan. Smijem li i mogu li 7000 Božjih stvorova prepustiti strašnoj sudbini samo da bi se u svijetu čuo moj glas?' Stepinčeve propovijedi u zagrebačkoj prvostolnici pred stotinama i tisućama vjernika i pred cijelom javnošću bile su obilježene neobičnom hrabrošću. Tako je na Duhove 1953., zbog sve većeg nacionalsocijalističkog rasnog ludila, obznanio 'da su svi ljudi djeca Božja'. Nadbiskup je doslovno propovijedao: 'Istina je da na zemlji postoji obilje jezika i naroda. No niti jedan čovjek zdravog razuma ne može poreći da čovječanstvo predstavlja jednu jedinstvenu cjelinu. Svi su ljudi bez razlike, stvoreni jednaki, ma živjeli na Sjevernom ili Južnom polu, ma bili crne ili bijele boje kože, ma bili arijci ili nearijci, ma bili visoko obrazovani ili nepismeni: svi imaju jedno tijelo i jednu besmrtnu dušu. Po riječima apostola Pavla ljudski je rod jedna velika obitelj.' Još u prigodi svečanosti Krista Kralja 25. studenog 1942. godine nadbiskup je grmio sa svoje zagrebačke propovjedaonice: 'Što su pred Bogom rase ili narodi na zemlji? Prvo što tvrdimo jest da su svi narodi bez iznimke ništa pred Bogom. Drugo što tvrdimo jest da svi narodi i rase potječu od Boga. U stvari postoji samo jedna rasa - i to Božja rasa. Njezino se podrijetlo nalazi u povijesti nastanka. I treće što tvrdimo jest: svaki narod i svaka rasa ima pravo na život dostojan čovjeka. Svi bez razlike imaju pravo, bez obzira jesu li rođeni kao Cigani, Crnci ili kao ugledni Europljani, radi li se o omraženim Židovima ili ponosnim arijcima. Ako im je Bog dao to pravo, koja im ga zemaljska sila može oduzeti?' Na kraju propovijedi Stepinac je izgovorio ključnu rečenicu koja je presudna za razumijevanje njegove osobe i njegova životnog djela: 'Stoga je Katolička crkva uvijek osuđivala - i osuđuje još i danas - sve nepravde i nasilja koja se čine u ime klasno-borbenih, rasnih ili nacionalnih teorija'. Nedopustivo je zbrisati inteligenciju s lica zemlje samo zato što bi to možda koristilo radničkoj klasi, kako je to poučavao i provodio boljševizam: 'Nedopustivo je iskorijeniti Cigane ili Židove samo stoga što ih drže manje vrijednom rasom.' Ni hrvatski diktator Pavelić ni političke instancije Njemačke nisu se usuđivale poduzeti nešto protiv Stepinca. I komunisti su, koji su u svibnju 1945. - 7. svibnja, dan prije kraja rata - ušli u Zagreb s Titovom partizanskom vojskom, doduše privremeno uhitili protukomunista Stepinca, ali su ga opet oslobodili. U rujnu 1945. čak je došlo do susreta Tita i katoličkog nadbiskupa. Kad je Tito od vrhovnog pastira tražio da sudjeluje u 'izgradnji socijalizma', ovaj mu je neustrašivo odgovorio da bi komunisti najprije morali prestati s progonima, masovnim uhićenjima i ubijanjima - a hrvatskom bi narodu trebali dati više slobode. Ponudu komunista da se osnuje 'hrvatska narodna crkva' odvojena od Rima i Vatikana, Stepinac je odbio. Time je njegova sudbina bila zapečaćena: doveden je pred 'narodni sud' i tamo ustvrdio: 'Narodnooslobodilački pokret pobio je 260 svećenika'. Pred sudom čiji tužitelj danas kao starac živi u Zagrebu i uživa mirovinu, optuženi se Stepinac izjasnio za hrvatsku državnu zamisao, i to jednako neustrašivo kako je ranije istupao protiv nacizma i nacionalsocijalističkog masovnog uništavanja. 'Hrvatski narod plebiscitarno se izjasnio za hrvatsku državu', rekao je, 'a ja bih bio nedostojan kad ne bih osjećao s hrvatskim narodom koji je u bivšoj Jugoslaviji bio rob. Ono što sam rekao o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, apsolutno se slaže s temeljnim načelima saveznika i atlantske povelje.' Alojzije Stepinac, tako drži Milovan Đilas, kasnije Titov odmetnuti bivši glavni ideolog i partizanski vođa, bio je 'integralan čovjek, čvrst značaj, kojega nitko nije mogao slomiti'. Jedan drugi visoki funkcionar KP-a svojedobno je sa žaljenjem rekao: 'Da je Stepinac popustio samo u jednoj stvari, danas bi bio slobodan. Njegov hrvatski nacionalizam ne bi nam smetao. Da je proglasio hrvatsku crkvu neovisnu o Rimu, uzdigli bismo ga do neba.' Po jednom izvješću katoličkog lista 'Glas koncila' iz 1996., razudba posmrtnih ostataka od strane hrvatskih vlasti 1993. godine, pokazala je da je leš Alojzija Stepinca pokopan bez srca. Iz toga su hrvatski crkveni krugovi zaključili da je kardinal otrovan i da su vlasti htjele uništiti tragove. Tu je tezu zastupao i zahtjev za proglašenje blaženim" - piše Carl Gustaf Stroehm. 130217 MET jul 98