8. VII. FRANCUSKI LIBERATION - T. HOFNUNG O HRVATSKOM NOGOMETU I HRVATSKOJ

FRANCUSKA LIBERATION 8. VII. 1998. Mala je država postala nogometna velesila "Ove srijede ujutro seljaci iz zadruge kod Gline, sela kraj rijeke Save, poslali su svoju vršilicu u hangar. A u Zagrebu su konobarice otmjene kavane Top Model nokte obojile u crveno-bijelu šahovnicu. Većina kazališta ne radi. Ove će se večeri, za vrijeme utakmice, 200 do 300 tisuća mladih, većina njih u crveno-bijelim bojama, okupiti na Trgu francuske republike. Ulice će biti prazne, a barovi će biti puni. Televizori će se bukom nadmetati s mobitelima. Večeras će Hrvati gledati nogomet i piti s istom predanošću kao i Francuzi. Već od subote sve novine slave uspjeh hrvatske momčadi u susretu s Njemačkom, ali ne s većim pretjerivanjem nego što to čine francuske novine nakon francuske pobjede nad Italijom. Televizijski kanali napajaju gledatelje reportažama s Mondiala, ali mnogo manje nego njihovi francuski kolege. Nema puno širenja zastava (toga je prije bilo i previše), nema verbalnih ispada. Političari i nacionalistički HDZ na vlasti, koji je ipak stavio nogometni savez pod svoj nadzor, a i velike nogometne klubove, još od 1991. godine, odlikuju se diskretnim praćenjem u posljednja tri tjedna. Jedina prava politička rasprava, dan uoči susreta s Njemačkom, vrti se oko nezapažene pojave predsjednika Tuđmana na počasnoj tribini Velodromea, kojega kamere francuske televizije nisu snimile (snimale su samo Helmuta Kohla). Mišljenja se razlikuju. Tako npr. Zlatko Bilić, radnik u jednoj rafineriji, kaže: 'Ignorirate našeg Predsjednika zato što se osjećate krivima, zato što ste prodali toliko oružja Srbima'. A ima ih koji su, poput profesorice Gorane, 'sigurni da kamermani nisu prikazali Tuđmana zato što nisu ni znali tko je on'. S one strane tih diplomatskih sumnja, pojačanih paranoičnim osjećajima čim je riječ o Francuskoj ('prijateljici onih drugih'), nikakve osvetničke aluzije ne mogu se primijetiti u kavanskim razgovorima. Političari, novinari i obični građani, koji misle da ih svuda prisluškuju, dobro paze što će reći. Iako je alkoholni šovinizam uzrokovao dvije smrti (djevojka ubijena euforičnim pucanjem iz kalašnjikova i prolaznik ubijen bombom u Vukovaru), to nije bio plod napada na nekoga. Oni koji su u Hrvatsku došli vidjeti ustaške duhove oslobođene nogometnom groznicom, jako su iznenađeni. Hrvatski establishment, koji jako brine o svojem poslijeratnom imageu, sada želi izgledati moderno i skromno. Ljudi se smatraju Europljanima i u svojoj pobjedi uživaju na pravi, iako katkad i zloban način ('Hrvatskih građana ima manje od njemačkih nogometaša, a ipak smo ih pobijedili'). No, čak ako večeras Šukerovi kolege i izgube od Francuza, svi će izići na ulice, svi će veselo trubiti i piti. I upravo tu je ona razlika između Hrvata i nas, na ovome Svjetskom prvenstvu. U Petrinji, na šezdeset kilometara od glavnog grada, Ljerka Radojčić već od nedjelje priprema zakusku za večerašnju utakmicu. Televizor će postaviti u vrt, doći će susjedi s francuskim šampanjcem, a posebno za tu prigodu kući će se vratiti i djeca, studenti u Zagrebu. Ljerka, koja radi u gradskom vijeću, objašnjava: 'Svake godine u Petrinji se slavi nacionalni praznik, na vrlo služben način. Slavimo i Sv. Lovru, vrlo pobožan dan. Ali, od Titovih vremena, nikada nije bilo tako sretnog dana kakav je današnji. Čak se ni 6. kolovoza 1995. godine, kad su Hrvati oslobodili grad iz srpskih ruku, nije toliko slavilo, zato što su ljudi još bili pod djelovanjem ratnih šokova'. Ljerka Radojčić je jedna od rijetkih službenika koji nisu članovi Tuđmanovog HDZ-a, ali se ona ne boji lošeg učinka hrvatske pobjede. 'U Petrinju se nije vratila trećina prijeratnih stanovnika. Oštećena je četvrtina kuća. Tvornica Gavrilović sporo obnavlja proizvodnju. Na sve to zaboravljamo zahvaljujući nogometu. Ali, bez brige, već mjesec dana poslije finala, problemi će se opet pojaviti na površini', kaže ona. 'No, ovo je prvi put da se ljudi vesele, a da pri tome ne slušaju upute političara ili svećenika'. Šljivovica. Malo niže nalazi se rijeka Kupa i Caffe Gol, okružen prekrasnom zelenom terasom, a na njoj se svake večeri sastaju navijači lokalnog nogometnog kluba, nekadašnji pripadnici ZNG-a. Pravi fanatici nogometa, nacionalizma i šljivovice. Poslije pobjede protiv Njemačke, tjedan dana se nisu trijeznili, i to sve u krugu obitelji i oko golemih roštilja. I predviđaju da će tako biti i ove večeri, pa sve do finala. Perso, bivši zapovjednik posebne postrojbe, danas vozač Slavijatransa, objašnjava: 'Ova hrvatska momčad nam zaista pruža veliko zadovoljstvo. Muškarcima, ženama i djeci. Igra jako solidarno, i bez straha. Ona Hrvatskoj daje sportski image, zbog nje Srbi plaču u svojim špiljama, zbog nje nam dolaze turisti. Čak i ako Francuzi dobiju utakmicu zbog sučeve odluke, pit ćemo tako dugo dok budemo mogli'. U želji da preduhitri novo pitanje, dodaje: 'A ako postanemo svjetski prvaci, nećemo zbog toga opet ratovati. Istina, bilo bi posve drugačije kad bismo u finalu pobijedili Jugoslaviju, to se ne može ni uspoređivati. Ali tko joj je kriv što je ispala prije...'" 090137 MET jul 98