US WASH. POST 5. VII. ĐILAS

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 5. VII. 1998. Kritika komunizma Tad Shulc, bivši dopisnik 'The New York Timesa' iz istočne Europe, prikazuje knjigu Milovana Đilasa 'Pad nove klase: povijest samouništenja komunizma' u prijevodu Johna Louda. "Ove se godine obilježava stota obljetnica pojavljivanja 'Komunističkog manifesta' Karla Marxa i Friedricha Engelsa. Ove se godine pojavio i prijevod zadnje knjige pokojnoga jugoslavenskog teoretičara i praktičara marksizma, koji je postao jednim od prvih ogorčenih kritičara te ideologije. Prikladno naslovljen, ovaj se uradak približava pogrebnom govoru na odru komunizma. To je Đilasov zaključak i optužnica: 'Komunizam je sam sebe zbacio. Komunizam se slomio na najjadniji, sramotan i neopoziv način.' Đilas, koji je umro 1995. (nadživjevši za 15 godina maršala Tita, svog druga po oružju, s kojim je imao odnos ljubavi i mržnje) završio je ovu knjigu eseja dosta nakon pada komunizma u Europi. Ne mogu se sjetiti nikoga prikladnijeg - od tog tvrdoglavog i hrabrog marksističkog intelektualca sa snažnim liberalnim instinktima - za sastavljanje osmrtnice najvećem revolucionarnom pokretu u posljednjem stoljeću i pol. Ako ništa drugo, Đilas (koji je izravno kontaktirao sa Staljinom i svim drugim glavnim osobama prijeratnog i poslijeratnog komunizma) imao je jedinstveno viđenje toga kako je marksizam i lenjinizam uspio sam sebe likvidirati u Jugoslaviji, Sovjetskom Savezu i u ostatku Europe. Đilasova impresivna kritika povijesno je važna jer je on od ranog odraslog doba bio komunistički 'insider', pa čak i kad ga je Tito zatvorio na devet godina zbog 'zastranjenja' i otvorenih kritika. On nije bio profesionalni antikomunist s ideološkim interesima. Ukratko, Đilasova studija smrti komunizma izniman je doprinos rekonstrukciji marksističke povijesti našeg doba. Iznenađujuća činjenica o Đilasu jest da on nikad nije dopustio da osjećaji, ili čak iskušenje za osvećivanjem dugih godina u zatvoru, utječu na njegovu hladnu procjenu stvarnosti marksizma. Divlje kritičan prema Staljinu, Tita nikad nije napao riječima ni u tisku, pokazujući staromodnu lojalnost prema starom prijatelju i partizanskom suborcu. Sjećam se kako sam bio iznenađen njegovim hladnim i sabranim vladanjem dok je iznosio greške i zločine komunizma kad sam ga prvi put intervjuirao u njegovu tamnom beogradskom stanu u Palmotićevoj ulici 8., u blizini saveznog parlamenta kojim je nekad predsjedao. U to vrijeme, kasnih šezdesetih, Đilas je bio najglasovitija 'persona non grata' u Beogradu. Zapadni novinari, kao i mladi jugoslavenski obožavatelji, gorljivo su pokušavali doći do njega. Nakon što je u Titovoj Jugoslaviji imao veliku moć, postao je prvi marksistički disident u poslijeratnoj Europi. On je to i ostao četiri desetljeća, uz neprocjenjiv vlastiti rizik, no nikad nije postao stvarni antimarksist, vjerojatno stoga što je bio čovjek od intelektualnog inegriteta, a ne oportunist. Stoga u 'Padu nove klase' primjećuje da 'Marx nesumjivo spada među najveće društvene i moralne mislioce devetnaestog stoljeća', dodajući da 'je zbog svoje kritike ranog kapitalizma Marx možda neoprostivo pogriješio u svojoj procjeni duljine trajanja kapitalizma'. No on također primjećuje da se 'slični kapitalizam sad rađa na ruševinama komunizma, no novog Marxa nema na vidiku.' 'Pad nove klase' (njegova sedamnaesta knjiga) kompilacija je ranijih Đilasovih uradaka, uglavnom novinskih članaka, i polufikcije koja dirljivo simbolizira njegovu životnu želju da bude 'pravi pisac'. U Đilasovoj analizi, lud i krvožedni Staljin izdao je i uništio marksizam, a 'nova klasa' nepopravljivo je korumpirala poslijeratni komunizam. To je razlog zbog kojeg je, tvrdi on, komunizam na kraju 'sam sebe zbacio'. 'Nova klasa' naslov je najpoznatije Đilasove knjige: frontalnog napadanja privilegija komunističkih vladara. Knjiga je objavljena 1957. na Zapadu, nakon što ju je jedan američki novinar prokrijumčario iz Jugoslavije. U to je vrijeme Đilas bio u zatvoru zbog kritiziranja neutralnog stajališta koji je beogradski poredak zauzeo prema krvavom sovjetskom gušenju antikomunističke pobune u Mađarskoj godinu dana prije. Tito je 1948. raskinuo s Moskvom zbog sovjetskih pokušaja miješanja u jugoslavenske poslove. Đilas je mislio da nije moralno da Jugoslavija šuti dok se ubijaju tisuće Mađara. Što se sadašnje drame Jugoslavije tiče, Đilas je Zapad smatrao glavnim krivcem. U 'Padu nove klase' on piše: 'Zapadu se činilo da se sve to događa u nekom udaljenom svijetu kojeg uopće ne naseljavaju ljudska bića. Zapad je nedjelotvoran, zbunjen, neujedinjen... On je okrenuo leđa zamislima i vrijednostima za koje se zalagao kad se suprotstavio komunističkoj tiraniji i sovjetskom imperijalizmu.' To je napisano, naravno, prije nego je NATO intervenirao da zaustavi rat, no sumnjam da bi Đilas na današnje stanje gledao dobrodušnije. Posljednji dio 'Pada nove klase' dovršen je nakon raspada Sovjetskog Saveza, i najzanimljiviju ocjenu Đilas daje Mihaelu Gorbačovu. 'Da ispuni svoj grandiozni pothvat, svoj plemenit plan da Sovjetski Savez iz istočnog despotizma pretvori u demokratsku državu i moderno društvo, Gorbačev je morao posjedovati božanske moći da izbjegne greške', piše Đilas. 'Međutim, u politici takve moći ne postoje. Gorbačov je bio nadaren i veoma oštrouman političar koji gotovo nikad nije griješio, osim što nije na vrijeme prepoznao srž sovjetskog poretka. To je bez sumnje velika greška.' Đilas također komentira da je 's krajem Gorbačova započelo novo razdoblje za sve narode Sovjetskog Saveza ' te da su 'tu revoluciju pokrenule gorbačovljeve reforme... revoluciju koja je tamo započela, ali neće završiti uništenjem monopolističke moći komunističke stranke.' On je bio uvjeren da 'novi problemi, uključujući i nove sukobe, čekaju' jer su 'Rusi ljudi koje je teško pokrenuti, ali kad se pokrenu to je kao da se sama golema Rusija kreće zajedno s njima, rušeći sve što joj stoji na putu prije nego što se smiri.' Očito da njegova predviđanja i danas vrijede. Komunizam je, po Đilasovoj prosudbi, počinio samoubojstvo jer su se njegove pristaše od trenutka kad su preuzele vlast pretvorile u 'novu klasu vlasnika i izrabljivača', s 'imovinom koja pripada novoj klasi sveobuhvatnije nego što je bio slučaj u Egiptu u vrijeme faraona'. On nastavlja: 'Junačko razdoblje komunizma prošlo je; stvorena je nova klasa. Ona je bila na vrhuncu svoje moći i bogatstva, ali nije imala novih zamisli. Više ništa nova nije mogla reći svijetu. ... Živjela je u kraljevstvu tame i leda.' Đilas svoju zadnju poruku upućuje zemljama u kojima još vlada komunizam, poput Kine: 'One prije svega u samima sebi moraju naći snagu... a naći će je, iako izdvajanjem svog vlastitog puta te zemlje (a i drugi također) mogu biti namamljeni u monstruozne političke dogovore i opasne, nedokučive odnose.' I zaista, 'Pad nove klase' bio bi najpoučnije štivo posljednjem kineskom vodstvu, a o Fidelu Castru i Sjevernoj Koreji da i ne govorimo." 060058 MET jul 98