DELO-SVJETSKI POLICAJAC NA SILU-27. VI.

SLOVENIJA DELO 27. VI. 1998. Svjetski policajac na silu "U doba hladnoga rata nekadašnja se SFRJ, nesvrstana država, stisnuta između NATO-a i Varšavskoga pakta, ponekad osjećala ugroženom od oba. Iako je opasnost s istoka bila stvarnija, u Beogradu se ponajprije u vojnim i obavještajnim krugovima na veliko razmatrala i mogućnost napada sa zapada. Kad je poslije proglašenja slovenske nezavisnosti tadašnja jugovojska odlučila zaposjesti granične prijelaze, vojnike je, uglavnom neiskusne novake od osamnaest, devetnaest godina, nasamarila da ih je napao NATO. Nije čudno što su svi bili zbunjeni, ipak je jedan od lucidnijih nezaboravno zaključio: 'Slovenci hoće da se kao otcepe, a mi im kao ne damo'. Danas NATO Jugoslaviji zbog nasilja na Kosovu doista prijeti vojnim napadom, a razlika je očita. Velike Jugoslavije, umjetne tvorevine koja je nastala na kraju Prvog svjetskog rata kao rezultat propasti Austro-Ugarske, više nema; sada je smanjena na Srbiju i Crnu Goru. Područje bivše SFRJ je - s iznimkom Slovenije - uz Sovjetski Savez najnestabilniji dio Europe. Mi Slovenci nismo više u Jugoslaviji, sada smo saveznici NATO-a. Rado bismo postali i njegovim članom. Zato i jesmo spremni pomoći NATO-u u njegovim akcijama. Iako se nadamo da barem u jugoslavenskom slučaju to neće biti potrebno. Jer Srbi nas ionako ne vole i zamjeraju nam. Savez NATO je krajem četrdesetih godina bio odgovor SAD-a i zapadne Europe na sovjetsku vojnu opasnost. Od Staljinovih se tenkova kapitalistički dio Europe ne bi mogao sam braniti. Zato je trebao američku zaštitu, a i atomski kišobran. Tako je nastalo 'najuspješnije vojno savezništvo u povijesti', čija je premisa bila 'držati Amerikance unutra (u Europi), Ruse vani, a Nijemce dolje'. Osim zadržavanja vanjske, komunističke opasnosti, NATO je imao blagotvoran utjecaj i na odnose između država članica. Grčko- turski prijepor i ciparsko pitanje, istina, nije uspio riješiti, ali je vjerojatno presudno pridonio da se Grčka i Turska nisu ozbiljnije pobile. Poslije pada Berlinskoga zida NATO je krenuo putem transformacije, putem za koji nitko ne zna kamo vodi. Europljani bi s jedne strane željeli zadržati američku zaštitu, a s druge bi se strane vojno rado postavili na svoje noge. A što bi s NATO-om, ne znaju točno. Amerikanci bi htjeli zadržati vodeću ulogu u svijetu, ali samo ako ne pogine ni jedan američki vojnik. Što bi s NATO-om, nisu baš sasma sigurni. Zbog okolnosti, NATO se pretvorio u neku vrstu svjetskog policajca i obavlja funkciju koju bi morao UN, ali za to nije sposoban. Samo je NATO, naime, zbog američke vojne, političke i gospodarske moći, onaj čimbenik koji izaziva strah i poštovanje. Da se fakinima koji se vole igrati lopova i žandara fućka za UN, pokazalo se u Bosni kad su Srbi plave kacige uzeli kao taoce i privezali ih za stabla. Budući da nova uloga NATO-a nije jasno određena, pojavljuju se i izjave dužnosnika NATO-a i državnika država članica. Kao primjerice, da širenje NATO-a nije usmjereno protiv Rusije. A protiv koga je onda? Ili da je širenje otvoren proces i da će sigurno doći do drugog kruga širenja. Možda zbilja hoće, a možda neće. Za sada izgledi ne obećavaju. A Europljani u svemu skupa igraju samo uloge statista. Osim Francuza koji se već neko vrijeme s NATO-om igraju slijepoga miša i Nijemaca koji još ne znaju koliko se važnima usuđuju biti. NATO je ipak sasma američka stvar. Američka vanjska politika katkad djeluje tako nelogično da neki zlobnici govore da je uopće nema. Zapravo postoji više američkih vanjskih politika, a stvarna crta je povremeno ne baš sretan skup postojećih. Na prvi se pogled može dobiti osjećaj da je zadnjih godina ponajprije sinteza nezainteresirane administracije i izolacionistički nastrojenog kongresa. No prvi pogled vara, kao što je pogrješan i klišej da se u SAD-u vanjskom politikom nitko ne bavi jer se Amerikanci zanimaju u prvom redu za sebe. U SAD-u je uistinu puno foruma u kojima se govori o međunarodnim odnosima. Od raznih vijeća i udruga do brojnih istraživačkih instituta. Problem je samo u tomu što se u vijećima i udrugama okupljaju ostarjeli i isluženi specijalisti koji se bave ponajprije ispravnim tituliranjem i ispravnom mjerom uzajamne pohvale, a za nešto drugo ubrzo im ponestane snage. Na drugoj su pak strani istraživački instituti puni mladih i ambicioznih ljudi koji kipe od energije. I od ekstremnih stajališta, kao da se međusobno natječu tko će biti provokativniji. Europa nas u biti uopće ne zanima, zanima nas Azija. Širenje NATO-a je velika pogrješka koja će nas skupo stajati. Rusiju nipošto ne bismo smjeli dražiti. Rusiji ne smijemo vjerovati, zato protiv nje moramo mobilizirati sve snage. Takva i slična stajališta izjavljuju samodopadljivi američki istraživači koji na veliko proizvode papire u kojima sve vrvi od faktičnih pogrješaka i dvojbenih ocjena. U takvim okolnostima administracija i kongres zato su čak glas razuma. U takvim okolnostima pogled iz slovenskog motrišta da je administracija napravila pogrješku što lani nije u savez pozvala i Sloveniju, gubi težinu. Zapravo je već čudo da je progurala Mađarsku, Češku i Poljsku. Da je rasprava o širenju NATO-a bila šira i produbljenija, vjerojatno ih ne bi. Zato za američku vanjsku politiku - još je dobro da je takva, kakva jest. A i NATO - dobro da je takav, kakav jest. Iako se ne treba bojati da bi se uskoro mogao naći i da bi se glede njega prestalo bacati prašinu u oči. Ali NATO je nedvojbeno jedini koji nasilje na Kosovu može zaustaviti i protiv volje Beograda, gdje se jamačno opet naveliko razmatra mogućnost napada sa zapada" - piše Gorazd Bohte. 290058 MET jun 98