23. VI. ŠPANJOLSKI EL PAIS - CARLOS TAIBO O CRNOJ KNJIZI KOMUNIZMA

ŠPANJOLSKA EL PAIS 23. VI. 1998. Toliko crno da ostavlja crni trag Crnu knjigu komunizma komentira Carlos Taibo, profesor političkih znanosti i voditelj programa studija ruskog jezika i civilizacije na madridskom Universidad Autonoma. "Iako je neizbježno da se pri kraju ovoga stoljeća važe sve što je u njemu bilo dobro, a što loše, gotovo obvezatno je da predmet jedne od takvih procjena bude i sovjetski pokus, a i ostali koji imaju nekakve sličnosti s njime. Izgleda da ne postoji nikakva sumnja da Crna knjiga komunizma - zbirka mudrih studija i zlobne promidžbe - sigurno nije napisana zato da konačno zatvori rasprave o toj temi. Ali sve do danas, na žalost, jedva da je pobudila neku raspravu u kojoj do izražaja ne bi došlo opće divljenje aritmetičkim čudima - izračunavanju broja žrtava i zločina. Crna knjiga komunizma, osim toga, grubo izvrće mentalno nasilje koje je u očima mnogih ljudi vladalo desetljećima. Kako izgleda, mnogi su intelektualci zavedeni benignom i hvale vrijednom teorijom koja im je savjetovala da ne obraćaju pažnju na činjenično stanje u koje se pretvarala. A sada, naprotiv, nas zanimaju samo činjenice i djela, neka od njih, a to je opcija koja olakšava i zadatak utvrđivanja tko su bili i tko su danas komunisti. Prepoznat ćete ih, kažu nam, prema njihovim zločinima. Ako nema ničega novog kad je riječ o onome što se dogodilo nekada, još je manja novost ovo ponavljanje ad nauseam starih poznatih općih mjesta o tome da su intelektualci Staljinovi suučesnici, kao da nisu na sva zvona razglašavani i kao da nisu podijeljeni deseci monografija s tom temom i kao da barem dva desetljeća stvarnost nije bila sasvim suprotna: nekritično prekoravanje komunizma i, na drugoj strani, sramotno prihvaćanje uspostavljenog poretka. Ta knjiga, čiji popis autora počinje sa Stephaneom Courtoisom, svojom jednostavnošću čini medvjeđu uslugu ontološkim ogovarateljima komunizma. Ali činjenica da su je upravo mnogi među njima, unatoč tome, prihvatili kao neku dobru novost, tjera nas da razotkrijemo neke od njezinih smicalica i nedostataka. Kad je o tome riječ, recimo najprije da se na tisuću stranica o kojima je riječ ne nalazi ama baš ništa o samim komunističkim konceptima. Vjerujte mi da je i sam smjer u kojemu se knjiga kreće vrlo pogibeljan. Iako se u njoj ne spominje sukob premještanja ideje iz XIX. stoljeća u praksu u XX. stoljeću, u njoj se nalazi i više nego diskutabilna i drska pretpostavka da je Lenjin, nekim čudom, izvršitelj Marxove intelektualne oporuke i vrlo znakovito zaboravljanje na činjenicu da je ovaj posljednji bio na čelu samo jedne od desetak inačica komunizma. Ako to nije dovoljno, dodajmo da se ni u jednom od izmotavanja kojih je ta knjiga puna, ne razmatra ono što nekima od nas izgleda najvažnije: golemi utjecaj koji su tradicionalni kapitalistički elementi - hijerarhizacija, nejednaka raspodjela bogatstava, idolatrija razvoja proizvodnih snaga - imali na stvaranje sustava kao što je bio onaj sovjetski. Pred problemima takve vrste, Courtois i njegovi radije računaju na blagonaklono gledanje zbunjenog čitatelja koji ne očekuje neke stvarno velike domete. No, ta knjiga namjerno zaboravlja na komunističke kritike sustava sovjetskog tipa i njegovih izdanaka na drugim mjestima. Na njezinim se stranicama ne mogu pronaći imena kao što su Kropotkin i Luxemburg, Korsch i Pannekoek, Bordiga i Gramsci, Volin i Goldmann, Mattick i Rocker. Mnogo od onoga što neki od nas vjerujemo da znamo o tim sustavima naučili su nas, s visine stražarnice radikalne i nemilosrdne kritike, upravo ti mislioci, koji su nam, osim toga, rekli i da je komunizam nešto sasvim drugo. Nije teško razumjeti zašto Crna knjiga komunizma radije izbjegava takve nezgodne vizije. Isto je svojedobno učinila i većina socijaldemokrata koji nisu bili nimalo skloni biranju nekakvog trećeg puta. Ne bi imala dovoljno jasnoće i argumenata za zaključke koji su bili prije određeni promidžbenim sitom nego namjerom da se ispravno prouči kakvo je bilo stvarno stanje. Treće, način pisanja te knjige nije ništa drugo do sustavno odbijanje kontekstualizacije. Iako se ti zločini nikako ne mogu opravdati, bilo bi zgodno, kako da ne, pokazati da se nijedan od njih nije pojavio samo tako i da je pri svakom od tih zločina postojala i velika vanjska agresija. Kad se to zaboravlja, naglašava se, i to vrlo snažno, uvjerenje da je nasilje bilo glavni i neizbježni atribut samih komunističkih ideja. Komunizam je Pol Pot i ništa drugo osim Pola Pota, a u tom je slučaju lako ustvrditi, što se uglavnom i radi u mnogim poglavljima Crne knjige komunizma, da su svi analizirani režimi bili jednaki i da se svi oni nisu mijenjali kako su prolazile godine. Kako bi se to najbolje vidjelo, u najopscenijem obliku, najbolje je baciti pogled na vješto napisane stranice posvećen Nikaragvi, a napisao ih je, kako izgleda, jednako vjerodostojan autor kakav bi bio i neki 'novinar specijaliziran za područje Latinske Amerike', jer, nigdje se ne spominje izvor nekakvih dokumenata. Na tim se stranicama kao zdravo za gotovo uzima da je sandinistički režim bio komunistički, izbjegava se bilo kakva rasprava o tom pokretu u kojemu je bilo marksističkih, nacionalističkih i kršćanskih elemenata, a najgore je to što se velika pozornost posvećuje Somozi i kontrašima, a ništa se ne govori o zločinačkom ratu slabog intenziteta koji je tu vodio SAD. U inačici Crne knjige komunizma, 'država se pobunila protiv sandinista', a građanski rat koji je nastupio umetnut je u okvire sukoba Istoka i Zapada kao rezultat... kubanske potpore sandinističkom režimu. A SAD se spominje samo jednom, i to kad se kaže da je američka vlada odlučila uvesti embargo 1985. godine. Na kraju, dodajmo i da se među piscima Crne knjige komunizma mogu primijetiti vrlo mudri pokušaji uspoređivanja s nacizmom, i to u toj mjeri da se on uspoređuje s komunizmom, bez obzira na rezultate, a ne s kapitalizmom. Tako da kapitalizam ostaje bez ikakve odgovornosti, a sve to kako bi se, možemo samo pretpostaviti, prihvatile beskonačne gnoseološke sumnje koje, naravno, vode prema šutnji. No, ipak je zanimljivo, naravno, da su oni koji izvode to prikrivanje upravo oni isti koji su drage volje prihvatili opis prema kojemu se događaji u drugoj polovici XX. stoljeća prikazuju kao sukob kapitalizma i komunizma. Mogli bismo se zamisliti zašto, unatoč svemu tome, kod nas istu medijsku pozornost nije dobila nekakva crna knjiga kapitalizma koja bi prebrojavala žrtve dvaju svjetskih ratova, stalnog pljačkanja država Trećeg svijeta, Španjolskoga građanskog rata i sličnih sukoba (naravno da bi neki sve to brzo pripisali nacionalizmu). Postupak koji je iskorišten ne može biti jednostavniji. Kad se komunizam optužuje za nešto što nije njegova krivica, potiče se suptilno hvaljenje kapitalizma, valjda zato da bi se potakla predrasuda da je taj sustav prirodan, ili da je on proizvod demokracije i slobodnog izbora. Očito je da je uspoređivanje kapitalizma i komunizma problematično. Ali se nikako ne može reći da će se naše poznavanje stanja stvari poboljšati ako budemo bježali od tog uspoređivanja. Sumnjam da je namjera autora knjige i mnogih suradnika, koliko god ona bila marginalna, bila dokrajčiti ostatke tradicionalnog komunističkog pokreta. Jer, i kad bi to bio njezin cilj, ako se uzme u obzir uzaludnost tog napora, teško da bi ta knjiga mogla postići takav rezultat. Iskreno govoreći, i nakon bezbrojnih priča onih koji i danas brane bezbrojne zločine, mislim da je gotovo nemoguće opravdati ih. Ali u ovome slučaju, kao i u mnogim sličnima, svi oni imaju pravo podsjetiti na ono što su Courtois i većina njegovih suradnika zaboravili: da su ogovaratelji komunizma često isto toliko perverzni koliko su to i njegovi branitelji. I da se u samom tkivu onoga što Crna knjiga smatra komunizmom mogu vidjeti mnoga zla kapitalizma čiji zločini, na žalost, nisu zanimljivi komentatorima s ovog kraja stoljeća. Na kraju, ne znam nije li traka koja se nalazi na francuskom izdanju knjige, i na kojoj je napisano '85 milijuna žrtava', zapravo podsvjesna želja da ta knjiga dobije isti broj čitatelja koji će joj 'podleći', a nadam se da ih neće biti toliko." 240034 MET jun 98