ŠPANJOLSKI - 11. VI. EL PAIS - GABRIEL JACKSON O CRNOJ KNJIZI KOMUNIZMA

ŠPANJOLSKA EL PAIS 11. VI. 1998. Nacizam, staljinizam i "asimetrija oprosta" "Tijekom posljednjih pedeset godina, a posebno poslije nestanka SSSR-a, intelektualci u zapadnoj Europi i u anglosaksonskome svijetu raspravljali su o tome treba li se najgorim očitovanjem zla u nemirnom XX. stoljeću smatrati nacizam ili staljinizam. U načelu, velika većina njih zaključila je da je nacistički holokaust, u kojemu je ubijeno između pet i šest milijuna ljudi, i to samo zato što su bili Židovi, bez obzira na njihove ideje ili djela, najgori primjer zla koje može počiniti ljudsko biće. No, u Crnoj knjizi komunizma, o kojoj je u Francuskoj bilo dosta rasprava od trenutka njezina objavljivanja, prošle godine, i o kojoj je u El Paisu već pisao Timothy Garton (u broju od 17. svibnja), spominju se brojni dokumenti koji potvrđuju činjenicu da je u lenjinističko- staljinističkom 'klasnom genocidu', koji je proveden u SSSR-u, istočnoj Europi (pod sovjetskim nadzorom), u Maovoj Kini, Sjevernoj Koreji, Sjevernom Vijetnamu i Kambodži Pola Pota, umrlo od 85 do 95 milijuna ljudi. Komunističke čistke provođene su u više navrata, od 1918. do 1980. godine, a nacistička vladavina u Europi trajala je samo dvanaest godina. Prema tome, može se tvrditi da je, u apsolutnim brojevima, komunistički teror bio gori od nacističkoga. Isto tako, u mnogim se slučajevima, poput deportiranja ukrajinskih seljaka tridesetih godina, krimskih Tatara za vrijeme Drugoga svjetskog rata i luđačkih pokolja 'klasnih neprijatelja' koje je izvodio Pol Pot, može reći da su Staljin i njegovi oponašatelji isto tako ubili milijune ljudi samo zato što su bili to što su bili. Autori Crne knjige težnje tolikih zapadnih intelektualaca da jače osude nacizam nego staljinizam pripisuju velikom utjecaju marksizma i, posebno, naivnoj pretpostavci da su humanistički ideali Marxa i Engelsa u Sovjetskom Savezu provođeni u praksu. Ti su intelektualci bili svjesni nacističke okrutnosti, rasizma i primitivizma od trenutka kad je Hitler došao na vlast, 1933. godine. Budući da su boljševici bili njihovi kolege intelektualci, i kako nisu znali ništa o tome što se događa malo dalje od hotela Metropola u Moskvi, zapadni komunisti i veliki dio njihovih saveznika iz Narodne fronte mogli su filozofski razmišljati o činjenici da se 'ne može napraviti omlet, a da se prije toga ne razbiju jaja' (Staljin dixit). U ovome bih članku želio analizirati razne čimbenike koji su u Crnoj knjizi samo spomenuti. Možda je najvažniji od njih endemični protuamerički stav većine ljevičarskih intelektualaca tijekom prvih desetljeća razdoblja hladnog rada. Kao student u Toulouseu i u Parizu, od 1950. do 1952. godine, bio sam savršeno svjestan toga do koje su se mjere komunistički usmjereni studenti, a većina njih dolazila je iz dobro stojećih obitelji srednje klase, osjećali nadmoćnima u odnosu na one u SAD-u i u SSSR-u. No, budući da je SAD bio tvrđava (zlobna) kapitalističkog imperijalizma, govorilo se da SSSR, na neizbježno okrutan način, stvara neku vrstu socijalističkog društva koje bi Francuska stvorila bez suđenja zbog izdaje i bez stvaranja 'logora za preodgoj'. Naravno, bilo je i jačih razloga od običnog i naivnog kulturnog snobizma u tom protuameričkom stavu. SAD je nacističke znanstvenike zaposlio na razvoju svojih raketnih programa, a nacističke dužnosnike i suce postavio je u vladu okupirane Njemačke. Uz Vatikan i Francov režim, sigurno je da je i SAD omogućio - da ne kažemo i olakšao - bijeg stotina nacističkih ratnih zločinaca prema Iberskom poluotoku i u Latinsku Ameriku. I Sovjeti su uključili njemačke znanstvenike u svoje programe naoružavanja, a mnoge preobraćene nacističke političare postavili su u diktatorsku vladu 'demokratske' republike u istočnoj Njemačkoj. Ali u tisku, pod jakim nadzorom SSSR-a, nikada se o tome nije pisalo, dok se, naprotiv, američko prljavo rublje stalno povlačilo po novinama. Osim toga, komunističke stranke država na zapadnoj strani željezne zavjese povezivale su se s mnogim zaista naprednim stvarima: uništavanjem nacizma, borbom za poboljšanje socijalne zaštite siromašnih, sindikalnim udruživanjem, nuklearnim razoružavanjem, vodećom ulogom oporbe u represivnim režimima u Španjolskoj, Portugalu, Grčkoj i Turskoj te suradnjom s postkolonijalnim vladama u Africi i Aziji. Mnogi su zaboravili svoje sumnje u vezi sa staljinističkim zločinima zato što su vjerovali da su komunističke stranke pozitivna snaga u njihovim vlastitim državama. Nikakvo objašnjenje asimetrije oprosta ne može biti potpuno bez uzimanja u obzir tih čimbenika, s istom ozbiljnošću kojom i Crna knjiga piše o teroru i o gulagu. Vratimo se opet protuameričkom stavu. Tijekom razdoblja hladnog rata, američka vanjska politika više je voljela fašističke režime nego komunističke, tamo gdje se nije mogla uspostaviti kapitalistička demokracija. Drugim riječima, praktično u cijeloj Americi (Južnoj i Srednjoj), Africi i Aziji. Kao reakcija na brojnost takvih režima, dogodilo se da je zapadna ljevica prednost davala komunizmu, umjesto fašizmu, i sukladno tome, osuđivala je mnogo više i energičnije nacističke nego staljinističke zločine. Osim toga, sve do danas nitko nije mogao sa sigurnošću reći da li bi sporazumi o razoružanju, potpisani između 1945. i 1960. godine, zaista bili potpisani da u SAD-u nisu sovjetske prijedloge unaprijed ocijenili kao dio obične promidžbe. Sasvim je sigurno da je takav stav pojačao protuameričke osjećaje kod ljevičara na Zapadu. Iako se Crna knjiga poziva na istočnu Europu, Aziju i Treći svijet, njezina intelektualna podloga i tumačenje uglavnom su zapadnjački. No, za većinu ljudi s europskog istoka, i za manji dio sovjetskih disidenata, dvojba je bila drugačije prirode od one na koju su nailazili na Zapadu. Oni su bili svjedoci nacističkog pokolja Židova, Roma i sovjetskih ratnih zarobljenika u razbodlju od 1941. do 1945. godine. Zatim su četrdeset godina morali u tišini podnositi (ili glasno ponavljajući staljinističke promidžbene slogane, kao papige) krvave čistke s kraja četrdesetih godina, ukidanje svih intelektualnih i političkih sloboda, a i gospodarsko izrabljivanje i ekološke katastrofe kojih bi se stidjeli i mnogi kapitalistički poduzetnici. Mnogi od tih ljudi s istoka bili su gorko razočarani kad SAD nije htio pomoći Mađarskoj 1956., Čehoslovačkoj 1968. i Poljskoj 1981. godine. U svojoj tihoj patnji idealizirali su SAD onako kako je zapadna ljevica idealizirala Sovjetski Savez. Njihova osobna iskustva i primjedbe nisu davale nikakav povod za pretpostavku da je komunističko tlačenje bilo manje okrutno od onoga nacističkoga. Nije bilo naprednih ideja s kojima bi se mogle povezivati komunističke stranke tih država. Prema tome, u istočnoj je Europi bilo vrlo malo te asimetrije oprosta. Nacizam i staljinizam bili su jednako odvratni, i bilo bi gotovo besmisleno raspravljati o tome koji je od tih dvaju režima bio gori", piše povjesničar Gabriel Jackson. 120022 MET jun 98