AUST 23. VI. DIE PRESSE: NOGOMET I NACIONALIZAM

AUSTRIJA DIE PRESSE 23. VI. 1998. O gladijatorima, nogometašima i ostalim nacionalnim junacima Na Svjetskom nogometnom prvenstvu nacionalističke osjećaje ne očituju samo mlade zemlje na jugoistoku Europe već i takozvane "zrele demokracije", ističe Andreas Mölzer. "Domoljublje ili čak nacionalni patos obično su zanimljivi samo despotima Trećeg svijeta ili francuskim političarima tijekom predizborne kampanje. No, ovih su dana širom svijeta nogometni stadioni i dnevne sobe u kojima gledatelji sjede pred televizorom zapljusnuti valom spomenutih domoljubnih, pa čak i nacionalističkih osjećaja. Svjetsko nogometno prvenstvo dominira raspravama u njemačkim i austrijskim gostionicama, baš kao i onima u nigerijanskim slumovima, londonskim pubovima i dunavskim krčmama u Beogradu. Na stadionima su istaknute zastave s nacionalnim bojama, lica navijača našminkana su istim bojama, orkestri sviraju himne, a gladijatori ih po dužnosti pjevuše. Što je posrijedi ako ne veselo uskrsnuće nacionalizma? Iako mu prijeti opasnost da ga pristaše nogometa kamenuju, autor ovog teksta mora ironično napomenuti da sve opisano sumnjivo smrdi na starorimski motto 'panem et circenses'. Dakle, masama treba dati kruha i igara kako bi njihova pozornost bila skrenuta s pravih nevolja. Taj mehanizam funkcionira od početka povijesti i podjednako je dobro služio starorimskim vlastodršcima i današnjim vladama zemalja poput Nigerije ili Kameruna, čiji će nogometaši u slučaju dobrog plasmana nesumnjivo na nekoliko tjedana 'umiriti' stanovništvo. No, promatrač zbivanja na Svjetskom nogometnom prvenstvu zapanjeno uočava da širom svijeta čovjek, pa i cijeli narodi u velikoj mjeri žele iživjeti potrebu za identitetom - drugim riječima, nacionalne osjećaje. Šovinistička euforija ne obilježava samo slavlje kojim uspjehe svojih momčadi na francuskim stadionima prate mlade nacije jugoistočne Europe. I takozvane 'zrele demokracije' zapljusnute su valom domovinske omame, kličući nogometašima kao nacionalnim junacima. Pritom valja upozoriti na neobičnu pojedinost da upravo one države, koje u političkoj sferi i ne postoje, odjednom mogu nesmetano voditi svoje bitke na nogometnom igralištu - primjer su Škoti. Promatrač bi bio sklon zaključiti da je lijepo što narodi više ne vode svoje bitke smrtonosnim arsenalom na krvlju natopljenom bojištu već samo posredstvom 22 nogometaša na strogo ograničenom travnjaku, u jurnjavi za loptom. Je li moguće da je rat kao 'otac svih stvari' pripitomljen na razinu športskog natjecanja? Da nacionalni junak naših dana više nije odličjima okićen ratni junak već akrobat s loptom? Kako lijepo, kako nekrvavo, kako miroljubivo... Doduše, navedeni su navještaji ipak pomalo iluzorni. Primjerice, Austrijanci Toni Polster i Andi Herzog spremni su nakratko igrati ulogu nacionalnih junaka austrijskih domoljuba, ako tako odrede Bog i športska sreća te ako to bude koristilo austrijskoj momčadi (...) No, oni i njihove kolege zapravo su gladijatori, profesionalni borci za loptu, odlično plaćeni, tretirani poput trkaćih konja i - zamjenjivi. Upravo ta zamjenjivost igrača u multikulturalnom društvu razotkriva nogometno domoljublje kao puki privid i masku. Na nogometnom travnjaku već se odavno ne suočavaju nacije i države već u određenoj mjeri ergele. Jamajčanin koji igra za Englesku, Tamil u nizozemskoj momčadi, tamoputi Afrikanci koji napadaju za Francusku - svi oni pokazuju da je riječ o najskupljim i najboljim gladijatorima, zvijezdama u globalnoj predstavi. O gladijatorima za čije su uspone i padove domovinski osjećaji potpuno neprimjereni. Svijet želi biti prevaren i želi zabavu, a svjetsko je nogometno prvenstvo nedvojbeno zabavno (...)", zaključuje Andreas Mölzer. 240031 MET jun 98