NJEMAČKA 27. V. RDW: SVE NASLJEDNICE YU BORE SE S NACIONALIZMOM

NJEMAČKA DEUTSCHE WELLE 27. V. 1998. Nemir na potezu od Ljubljane do Skoplja Heribert Korfmacher smatra da nacionalizam na Balkanu nije iscrpljen. "Nacionalistički tonovi izazivaju uznemirenost u svim državama nasljednicama bivše Jugoslavije. Trzavice se javljaju na potezu od Ljubljane do Skopja. Slovenci se suočavaju s glavnim državnim odvjetnikom koji javno pokazuje razumijevanje za odnose između određenih slovenskih krugova i Hitlerova Reicha. Time je Anton Drobnič, po mišljenju nekih stranaka, doveo u pitanje zrelost zemlje na južnom rubu Alpa za Europu i za status pravne države. Traži se njegova ostavka. Političke figure poput njega mogu ugroziti teškom mukom izboreno pomirenje s Italijom, tvrde neki glasovi u javnosti. Takvo veličanje prošlosti zasigurno ne godi ni uhu sjevernoga susjeda Austrije. U Zagrebu je prizivanje nacionalističke prošlosti i sadašnjosti odavno postalo sastavnim dijelom bontona. To je za američkog i britanskog veleposlanika u Hrvatskoj ponovno bio povod za poticanje predsjednika Franje Tuđmana na poštivanje preuzetih obveza glede povratka srpskih izbjeglica u istočnu Slavoniju i u krajinu. Naime, u tom se procesu javljaju velike teškoće. No, Tuđman trenutačno ima drugih briga. Korupcija i nepotizam dominantne su pojave a Predsjednik danas sjedi između svih stolaca. Smrt njegova najbližeg pouzdanika, ministra obrane Gojka Šuška, više je nego jasno očitovala loše stanje u vladajućoj Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Desno krilo stranke ne želi se odreći svog dominantnog utjecaja. Liberalnije krilo opominje pak da je hitno potrebna promjena politike. Tuđman smatra da je njegova dosadašnja apsolutistička vladavina u stranci i državi ugrožena. Utjecajni predstojnik njegova kabineta Hrvoje Šarinić najavio je ostavku. Bivši premijer Nikica Valentić, tretiran kao jedan od mogućih Tuđmanovih nasljednika, sasvim otvoreno zahtijeva od Tuđmana da se odvoji od ljudi koji samo nastoje izvući korist iz njegove stranke i politike. Skandal oko Dubrovačke banke bio je posljednja kap u čaši liberalnog krila HDZ-a. Naime, pet poznatih članova HDZ-a željelo je tajnim dogovorima prisvojiti Dubrovačku banku. Potom se direktor banke, jedan od sudionika dogovora, uplašio. Tajni dogovori doprli su u javnost. No, imenovana su samo četiri sudionika afere. Peti, čije je ime iz političkih razloga i zbog njegova osjetljivog položaja zadržano u tajnosti, trebao je od ostale četvorice dobiti po 10 posto. Po istraživanjima tjednika 'Nacional', koji se ne prilagođava Tuđmanovim stajalištima, posrijedi je bio Tuđmanov savjetnik za unutarpolitička pitanja (...) U Beogradu Slobodan Milošević nimalo ne krije svoju sklonost isključivoj vladavini vlastite stranke, bivših komunista, ali od prošlih izbora mora dijeliti vlast s drugima. Osim krize na Kosovu, u kojoj zbog međunarodnog pritiska bar mora stvarati dojam da ozbiljno razgovara o autonomiji albanskog stanovništva, Milošević se mora boriti i s buntovnicima u vlastitoj zemlji. Nakon što mu je prozapadno orijentiran antikaradžićevski dvopreg Plavšić-Dodik već oteo plijen u republici bosanskih Srba, glasovi pobune počeli su se javljati i u jugoslavenskoj republici Crnoj Gori. Novi predsjednik Milo Đukanović zaprijetio je čak odcjepljenjem Crne Gore ako Milošević ustraje na svom antidemokratskom stilu vodstva. Doduše, 600 tisuća stanovnika Crne Gore (...) etnički su Srbi, ali su u duljim povijesnim razdobljima imali državnu samostalnost. To ih čini posebno samosvjesnima. Kako bi vratio izgubljeni teren u Crnoj Gori, Milošević je odlučio izrežirati imenovanje svog tamošnjeg namjesnika Momira Bulatovića, poraženog na izborima, novim jugoslavenskim premijerom. Bulatovićev izbor jača Saveznu Republiku Jugoslaviju, objavio je vladin list 'Politika'. Uz njegovu pomoć Milošević može čak u Crnoj Gori objaviti izvanredno stanje bude li Đukanović i dalje pokazivao sklonost otklanjanju od njegove nacionalističke politike. U pitanju Kosova crnogorski predsjednik to je već učinio. Naime, Đukanović je opetovano zahtijevao od Beograda da popusti zahtjevima Albanaca za opsežnijom autonomijom. U Skopju pak nakon izbijanja građanskoga rata u Bosni mir na makedonsko-srpskoj i posebno na makedonsko-kosovskoj granici osiguravaju postrojbe Ujedinjenih naroda, koje će tamo i ostati zbog krize na Kosovu, a po potrebi bit će i ojačane. I u Makedoniji nemir i razdor izazivaju upravo zahtjevi Albanaca. Oni čine 25 posto stanovništva te zemlje. Njihove nacionalističke težnje nailaze na podjednako žestoke osjećaje nacionalnog samoodređenja kod Makedonaca, koji smatraju da je njihova državna samostalnost ugrožena. Naime, Makedonija je tek za vrijeme Tita priznata kao jugoslavenska republika, a Makedonci kao nacionalna skupina. Jednom su Makedonci bili izloženi pretenzijama Bugara, Srba, Grka i Albanaca. Makedonija se nalazila u središtu balkanskih ratova na početku ovog stoljeća. Albanci se danas ponovno pojačano zalažu za odvajanje od Skopja, iako su im, za razliku od Srbije, ustavno zajamčena sva kulturna prava nacionalne manjine. Osim toga, i u Makedoniji se naziru mafijaške strukture, koje pretežno nadziru matičnu Albaniju. Klica nacionalizma još nije zatrta ni u Sarajevu, ozbiljno ometajući uspostavu mira. Političke vođe muslimanskih Bosanaca čine sve kako bi pokazale Hrvatima da u bosansko-hrvatskoj federaciji ne mogu svirati prvu violinu. Bosanski Hrvati, posebno Hercegovci, uzvraćaju udarac uz pomoć svog zaštitnika iz dalekog Zagreba Franje Tuđmana. Tuđman čini sve kako bi potkopao autoritet Sarajeva. To se očituje u pokušaju uključivanja Sarajeva u poseban hrvatsko-bosanski odnos, u kojem bi Hrvatska trebala preuzeti vodeću ulogu. Dalji je cilj očigledno vezivanje muslimansko- hrvatskih dijelova Bosne za Hrvatsku, a u najmanju ruku priključivanje zapadnog dijela Bosne, na potezu od Bihaća do Mostara. Bosansko vodstvo, okupljeno oko Alije Izetbegovića, bori se protiv tih nastojanja pojačanom islamizacijom. Ta težnja utječe pak na politiku povratka i naseljavanja, koja bi, primjerice, Sarajevo trebala pretvoriti u čisto muslimanski grad. Bosanski Hrvati pale kuće muslimanskih susjeda i ne zaziru od ubojstva kako bi spriječili njihov povratak. Isto se događa i na drugoj strani. Muslimansko je vodstvo očiglednoj islamizaciji podvrgnulo i dosad zajednički jezik Srba, Hrvata i Bosanaca. Sve naslonjenice i riječi koje su u lokalnim dijalektima preživjele na selu još iz vremena tursko-islamske vladavine na Balkanu, dobivaju status službenih riječi kako bi se razlikovale od hrvatsko-srpskog govornog jezika. (...) Nacionalistički sukobi na Balkanu ni izdaleka nisu završili", smatra Heribert Korfmacher. 280136 MET may 98