NJEMAČKA 3. VI. FR: MILOŠEVIĆEV JE SUVERENITET NARUŠEN

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 3. VI. 1998. Jugoslavenski preokret Srpski oporbeni političari smatraju da je pobuna vladajuće stranke protiv Miloševića najrealnija prigoda za slom njegove vlasti, prenosi Rolf Paasch. "Prvi je put nakon raspada Jugoslavije i potonjih ratova većina građana te bivše države na izborima za crnogorsku skupštinu glasovala za suvremenu opciju: za multietnički model, a ne za populističku podjelu; za gospodarske reforme, a ne za novu raspodjelu bogatstva staroj nomenklaturi; za uključivanje u Europu, a ne za izolaciju na Balkanu. Prvi je put otkad je Slobodan Milošević prije jednog desetljeća preuzeo vodstvo u Srbiji, jedan od njegovih gojenaca - crnogorski predsjednik Milo Đukanović - pokazao kakva može biti demokracija. Milošević će morati reagirati. No, jugoslavenski Predsjednik neće više moći neutralizirati demokratsku opasnost uz pomoć savezne jugoslavenske vojske. Generali i časnici koje je Milošević zanemario u korist svoje posebne policije neće više ratovati za njega. Posebno ne protiv Crnogoraca koji se većinom smatraju Srbima. Milošević će otežano manipulirati i dosad poslušnim institucijama kad novi crnogorski zastupnici u paritetno sastavljenom gornjem domu savezne skupštine počnu blokirati njegove taktičke manevre. Izazivač Đukanović neće Miloševiću dopustiti planirani prijenos vlasti s razine republika na saveznu razinu. Ostatak Jugoslavije kreće u susret napetim političkim vremenima. Jugoslavenski Predsjednik moći će, naravno, živjeti i s pooštrenom ustavnom krizom između dvije jugoslavenske republike jer sama gospodarska moć 10 milijuna Srba u odnosu na 600 tisuća Crnogoraca pokazuje disciplinirajući učinak. Osim toga, sve dok srpska oporba radije govori o dalekom Đukanoviću nego o domaćim vođama koji su prošle zime doživjeli fijasko, Milošević ostaje jedinom srpskom alternativom. Usprkos tome, pojedina zbivanja u zemlji najavljuju kraj Miloševićeva suvereniteta. Činjenica da je čitava socijalistička stranačka elita bila prisiljena početak tradicionalne ljetne sezone slaviti u Požarevcu pred diskotekom Predsjednikova sina Marka, ozloglašenog pilota i junaka na pištoljima, te da je Predsjednikova supruga Mira Marković, poznata po svojim pustolovnim intelektualnim sposobnostima, imenovana sveučilišnom rektoricom beogradskih studenata, snažno podsjeća na posljednje dane Ceausescuova klana u Rumunjskoj. Stoga popriličan broj srpskih oporbenih političara smatra da je pobuna vladajuće stranke protiv obitelji Milošević najrealnija prigoda za smjenu vlasti u Srbiji. Demokratski preokret u Crnoj Gori, stagnacija popraćena obilježjima raspada u Srbiji i rat na Kosovu čine promijenjeni kontekst kojemu se Milošević mora prilagoditi. Tako bi se ponovno mogao naći na bojnom polju, na kojemu je na Vidovdan 1989. pokrenuo raspad Jugoslavije. Na mjestu srpskog poraza 1389. okupili su se - kao u nekoj epskoj drami - svi sukobi, mitovi i karakteri prošlih vremena. Na Kosovu albansko pitanje dodiruje njegovu raščupanu glavu, preuveličana srpska povijest sudara se s tvrdim činjenicama albanske demografije, Zapad se muči s proturječnošću između prava naroda na samoodređenje i nepovredivosti granica. Milošević će se znati poslužiti toponimom i figurama; pitanje je samo kakav će biti pristup međunarodne zajednice prema tom započetom ratu na rubu Europe. Hoće li Miloševića i dalje tretirati kao jamca stabilnosti - i oprostiti mu sve ostale grijehe? Ili će nasjesti na emocionalne tvrdnje kosovskih Albanaca da njihovo pravo na samoodređenje automatski podrazumijeva nezavisnost? Ili će očajnički ustrajati u politici prekriženih ruku? Moguće su mnoge diplomatske grješke, teren je težak, a perspektiva iskrivljena. Naime, ono što izvana izgleda kao podijeljenost albansko-kosovskog bloka, prouzrokovana srpskom represijom, Srbi na Kosovu sigurno smatraju nečuvenom dvostrukom strategijom: dok blagi albanski vođa Ibrahim Rugova u europskim prijestolnicama pokazuje nenasilno lice otpora, okrutni pobunjenici OVK-a čiste sela od srpske manjine. Ono, pak, što Zapad smatra prihvatljivom autonomijom, kosovski Albanci tumače kao puko prazno obećanje u totalitarnoj državi. Već je uočljivo sljedeće: Kosovo je u prvom redu demokratski, a manje etnički problem. Stoga njegovo rješavanje neće biti moguće sve dok je na vlasti Slobodan Milošević. Pokaže li se da je izborna pobjeda demokrata Đukanovića u Crnoj Gori uistinu označila početak jugoslavenskog preokreta, sličan proces morat će uslijediti i na Kosovu. Hoće li on poprimiti obilježja potpunog razaranja ostatka Jugoslavije ili početka nove demokratske federacije - odlučit će na kraju Slobodan Milošević", zaključuje Rolf Paasch. 040150 MET jun 98