AUSTRIJA 28. V. DER STANDARD: ZAPAD MORA PROVESTI SANKCIJE PROTIV BEOGRADA

AUSTRIJA DER STANDARD 28. V. 1998. Moć gospodina Miloševića proizlazi iz nedosljednosti Zapada čije prijetnje nisu ozbiljne Milošević se osjeća tako jakim da ratuje na nekoliko fronta istodobno, naglašava Josef Kirchengast. "U svim zbivanjima u poslijeratnoj Jugoslaviji (ali već i za vrijeme partizanskoga rata) ključno je uvijek bilo pitanje moći. Tim je riječima Milovan Đilas, umro 1995., suho rezimirao Titovu državu. Josip Broz zatvorio je svog bivšeg suboraca nakon što je ovaj postao ideološki neprimjeren, a kasnije ga je pomilovao. Đilasova analiza ne znači ništa drugo nego da je Tito jugoslavenski samoupravni socijalizam - dugo hvaljen kao 'treći put' - rabio samo kao instrument za očuvanje multinacionalne države. Kada su nacionalne suprotnosti postale veće, pokušao je Ustavom iz 1974. utvrditi federativnu ideju kao dodatno načelo zajedništva. Prekasno, kao što danas znamo. Mnogi Srbi još nisu oprostili Titu što je te godine od Srbije odsjekao autonomne pokrajine Kosovo i Vojvodinu kako bi prigušio srpske hegemonističke težnje. Netko će možda u tome vidjeti jedan od uzroka ponovnog razbuktavanja srpskog nacionalizma. No, to ni u kom slučaju ne može biti isprika za ono što je Slobodan Milošević potaknuo u Bosni i Hercegovini i kasnije na Kosovu. Đilasove riječi odnose se na isti način i na sadašnjeg jugoslavenskog predsjednika. Što je 'jugoslavenstvo' bilo Titu, to je 'srpstvo' danas Miloševiću: sredstvo za očuvanje vlasti. Sve dok srpski mit služi toj svrsi, Milošević će se njime koristiti. Stoga je naivno vjerovati da ga je prijetnjama moguće potaknuti na pregovorno rješenje sukoba na Kosovu. Jugoslavenski Predsjednik upravo je još jednom demonstrirao što podrazumijeva pod pojmom 'pregovora': praktički istodobno početku razgovora između kosovskih Albanaca i beogradskog vodstva srpske 'sigurnosne snage' započele su novu ofenzivu protiv 'terorista' na Kosovu. Kao da se rugaju žrtvama, ministri vanjskih poslova EU potom su u ponedjeljak odlučili u znak priznanja spremnosti Beograda na razgovor privremeno odustati od zabrane ulaganja u Jugoslaviju. Miloševićeva je taktika očigledna: u sjeni prividnih pregovora jugoslavenski Predsjednik želi Kosovo pretvoriti u tabulu rasu. Pri tome je očito prekoračio zadnju granicu stida i prvi put angažira postrojbe savezne jugoslavenske vojske. Ako su odgovarajuće vijesti točne, taj potez označava jasno kršenje Ustava, po kojemu savezna vojska može biti angažirana samo u obrani vanjskih granica. Ironična je pojedinost da Milošević time zapravo jača položaj vođe kosovskih Albanaca Ibrahima Rugove. On tvrdi da Kosovo više nije sastavni dio Jugoslavije jer Jugoslavija više ne postoji nakon što su Slovenija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina proglasile nezavisnost. Stoga su pregovori mogući samo na temelju nezavisnog Kosova, tvrdi Rugova. Budući da čak i Sjedinjene Države isključuju tu mogućnost, Rugovina je pozicija vjerojatno tek maksimalistički zahtjev, koji diktiraju taktička razmatranja. No, kosovski Albanci znaju da nemaju što izgubiti. Miloševićevo istodobno ratovanje na nekoliko fronta pokazuje da se jugoslavenski Predsjednik trenutačno osjeća vrlo jakim. U Srbiji su visoke škole - izvorišta višemjesečnih prosvjeda 1996./1997. g. - stavljene pod tutorstvo politike. Mala jugoslavenska republika Crna Gora trebala bi pak biti iscrpljena prijetnjama o upotrebi sile i signalima očitovanja moći kako bi skupštinski izbori, sazvani za 31. svibnja, donijeli tražene rezultate. Političar Milošević, orijentiran samo na širenje vlastite moći, razumije samo jezik sile. Budući da je vojna intervencija na Kosovu do daljnjeg nerealna, EU i SAD moraju bar ostvariti - a ne razvodnjavati - svoje prijetnje sankcijama. To, doduše, još nije novi 'europski sigurnosni sustav' ali je bolje nego ništa", zaključuje Josef Kirchengast. 290023 MET may 98