RDW 29.V. GOSPODARSKA PANORAMA O HRVATSKOJ

NJEMAČKI RADIO - RDW 29. V. 1998. Gospodarska panorama - Najskuplja roba u Hrvatskoj jest novac Hrvatska još nije uspjela svoj brutto nacionalni proizvod vratiti na razinu iz prijeratnog razdoblja. Proizvodni pogoni većine velikih tvornica su zastarjeli, poslovni odnosi s europskim trgovinskim partnerima prekinuti. U gospodarskoj se obnovi velike nade polažu u mala i srednja privatna poduzeća, koji s manje kapitala uspijevaju pokrenuti proizvodnju i stvoriti nova radna mjesta. Prilog Stephani Streloke: "U ovome je trenutku u Hrvatskoj teško dobiti čak i početni kapital manji od stotinu tisuća maraka, a kamate su uglavnom previsoke. Iskusio je to i Petar Žarković, kada se nakon 25 godina života i rada u Njemačkoj vratio u Hrvatsku. Petar se Žarković specijalizirao za oblaganje ravnih krovova, bazena za plivanje i sličnog novim materijalima. O svojim naporima za dobivanje nekog kredita kaže: "Kad sam se vratio, 1994. godine, tada je praktično bilo nemoguće u Hrvatskoj dobiti kredit, jer se u to vrijeme promijenila valuta, s hrvatskog dinara u kune. Deutsche Ausgleichsbank, skraćeno DtA, zajedno je s Hrvatskom bankom za obnovu i razvoj ponudila program kreditiranja za osnivanje malih i srednjih poduzeća u Hrvatskoj. U početku su krediti bili namijenjeni hrvatskim državljanima koji su još prije rata kao gastarbajteri radili u Njemačkoj i sada namjeravaju osnovati neko poduzeće. Prošle je godine program proširen na sve hrvatske državljane. Kamate za taj program trenutno su sedam posto. Za jedan drugi program kreditiranja njemačka je kreditna banka za obnovu, KfW, u suradnji s Europskom unijom stavila na raspolaganje 30 milijuna maraka. Pravo na kredit iz ovog fonda imaju izbjeglice - osobe koje su proteklih godina u Njemačkoj imale radnu dozvolu, a koje su još prije rata u Hrvatskoj radile kao samostalni poduzetnici, pod uvjetom da se vraćaju u domovinu. Za one Hrvate koji su tijekom rata morali napustiti domove, ali koji nisu ostali u Hrvatskoj ili koji u Njemačkoj nisu imali dopuštenje za rad, Hrvatska banka za obnovu i razvitak, HBOR, ima vlastiti program kreditiranja koji bi prema riječima direktorice kreditnog sektora ove banke Branke Ivančić trebao započeti ove godine: "Ovaj kreditni program HBOR-a za područje od posebne državne skrbi de facto se odnosi na prognanike s tih područja, one ljude koji su zbog ratnih događanja morali napustiti to područje. Program je osmišljen upravo za povratak tih ljudi svojim domovima. Taj program je različit u odnosu na programe koje radimo s njemačkim bankama, utoliko što kod našeg programa za povratak ne obuhvaćamo neke kategorije ljudi koji su obuhvaćeni u programima DtA ili KfW." Poduzeće za pakiranje "Japak" u Zagrebu, primjerice, dobilo je kredit preko programa KfW-banke. Novac osiguran ovim kreditom tvrtka je uložila u kupnju suvremenih strojeva za pakiranje koji u samo deset minuta napune dvije tisuće vrećica sa šećerom, kakve kasnije dobijete u kafićima. Sve je potpuno automatizirano. Novi strojevi tvrtki "Japak" omogućavaju golemu prednost u odnosu na konkurenciju - u međuvremenu su brojni veliki komitenti pakiranje svojih proizvoda povjerili ovom poduzeću. Time su kredit i investicija u nove proizvodne strojeve uz ostalo doveli do toga da je stalni posao dobilo devet radnika. Nevenka Mišković u Japaku radi već pet godina. Je li u početku mogla zamisliti da će se ovo malo poduzeće tako brzo razviti? "Jesam očekivala, ali ne ovakvim tempom. Kada sam došla u ovo poduzeće, u pogonu sam bila sama. Bio je samo jedan stroj. A vidite sad: imamo već devet strojeva i sada nas je već devet zaposlenih." U "Japaku" se sada razmišlja o još jednom kreditu, što je prema riječima Branke Ivančić iz HBOR-a i predviđeno različitim kreditnim programima: "Međutim, imamo malo zahtjeva gdje poduzetnici traže dopunske kredite za proširenje svoje djelatnosti. To je zanemariv broj u odnosu na broj ukupno odobrenih kredita." Ovom malom krugu onih poduzeća koja su zatražila dopunske kredite pripada i pekara Gabrijele Jakovac iz Osijeka. Njezin suprug i direktor poduzeća Josip Jakovac priča do kakvih je promjena došlo s prvim kreditom prije dvije godine: "U svom smo lokalu prije držali alkohol, jer nam je to nekad bio jedini način da preživimo. U međuvremenu smo alkohol potpuno izbacili - s tim programom orijentiramo se isključivo prema djeci. Od kada smo od HBOR-a dobili kredit s kojim smo kupili opremu i otvorili ovu vrstu mini-pekare, imamo mogućnost proizvoditi više vrsta peciva. Imamo dobru ponudu, dolaze nam zaposleni građani na doručak, odnose za druge. Svaki dan imamo svježe pecivo i kruh. Ni jedan proizvod nam ne ostaje više od dva-tri sata." Na ideju s pekarom bračni je par Jakovac došao kada su vidjeli koliko puno učenika svakoga dana u Tvrđi kupuje užinu. Sa starim zanimanjem Gabrijele Jakovac, elektrotehnikom, ova pekara nema ništa zajedničkog. U ovom se slučaju odvažnost isplatila: mala pekara i dopunski kafić imaju dobar promet. U međuvremenu je zaposleno već šest osoba. Novim bi se kreditom stvorila mogućnost za još četiri nova radna mjesta. Ali ne ide uvijek sve baš toliko glatko, ističe direktor kreditnog sektora Gradske banke u Osijeku Ilija Nedić: "Najčešće se, kada se kreće u realizaciju kredita, tvrdi kako je potrebno priskrbiti jako puno papira, da je to prekomplicirano, da je nemoguće i tako dalje. Međutim, obično to nije tako. Sam poslovni plan, koji je najčešće zapreka, poduzetnici ne prave zbog poslovne banke, HBOR-a ili zbog DtA-banke, već zbog sebe. On je potreban njima kako bi testirali svoj projekt, to je mogućnost da i s druge, stručne strane, uz pomoć ljudi koji su za to osposobljeni, vide ima li uopće smisla ulaziti u takvo nešto. Jer, nije problem dati ili dobiti kredit, bit je da se krediti mogu i vratiti, da sve strane budu zadovoljne." Kako bi netko imao dobre izglede za odobravanje kredita, valjalo bi ulagati u proizvodna postrojenja, a ne u nekretnine koje ne mogu stvarati dobit: u tom je slučaju bankama rizik previsok i manji su izgledi da će kredit biti pravodobno vraćen. Osim toga, ne treba planirati sve odjednom, već projekt valja provoditi postupno, malim koracima. Time je i potreban iznos kredita niži i lakše ga je dobiti. Sve to je stvar iskustva, naglasava Nedić, a hrvatske ga banke tek moraju steći: "Ni poslovne banke nisu znale što i kako. Ni u Zagrebu nisu imali formirane ekipe. Međutim, danas je to sasvim druga priča. Danas, na temelju svakodnevnog iskustva mogu tvrditi da se procedura odobravanja kredita, uvjeti kreditiranja pojednostavljuju, smanjuju, od kako postoje kreditne linije. Smanjuju se kamatne stope, duži su rokovi otplate, što je dobar razvitak." Primjetno je da mnogi sanjaju o tome da s kreditom kupe nekakav hotelčić i onda sasvim jednostavno žive od prihoda. Puki je to san, upozorava Ilija Nedić iz Gradske banke: "Stvari nisu toliko jednostavne. Morate imati i restoran te sve dodatne sadržaje kako bi se investicija isplatila, za to pak su potrebna neka iskustva i znanja iz tog područja." I Gabrijela Jakovac naglašava kako plaća visoku cijenu za to što je sama svoj šef. "Pitate me za radno vrijeme. Mogu vam reći, ono je neograničeno. Svatko tko želi uspjeti mora biti uključen u posao od jutra do mraka. Najjednostavnije je primiti radnu snagu i uživati, međutim to je nemoguće." Krediti dakle nisu sve: tko se dakle zanima za kreditne programe ostvarene uz pomoć njemačke strane, njega ne očekuje samo novac pod povoljnim uvjetima, već i dosta rada i vlastite inicijative. (RDW) 010234 MET jun 98