RFI-LOVRIĆ-24-5

FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 24. V. 1998. Teškoće povratka srpskih izbjeglica u Hrvatsku "'Povratak u 1990. godinu', tako službena propaganda predstavlja zahtjev međunarodne zajednice da se izbjeglim hrvatskim Srbima omogući povratak u Hrvatsku. Tvrdi se, bilo bi to obnavljanje one situacije u kojoj je bila moguća srpska pobuna. Dokazuje se da bi povratak Srba poništio domovinski rat, da bi mogao ugroziti mukom stečeni nacionalni suverenitet, čak da bi mogao dovesti u pitanje opstanak hrvatske države. Činjenice ne daju nikakve osnove za takva strahovanja. U Hrvatskoj, Srbi su danas u ratu poražena strana. Iako točan broj pripadnika nekadašnjeg naroda, a danas nacionalne manjine nitko pouzdano ne zna, smatra se da su svedeni na trećinu od prethodnog broja, na negdje oko 150 000 duša. Po Ustavu, položaj im je identičan statusu drugih manjina. Pod pritiscima međunarodne zajednice svojedobno je za nekad većinske srpske kotareve, Knin i Glina, određen specijalni položaj, ali je nakon oslobađanja tog područja ta odredba suspendirana. Erdutskim sporazumom podunavski su Srbi dobili instituciju nazvanu Zajedničko vijeće općina, ali zakonski ona još nije priznata. Teritorijalno i politički, Srbi su podijeljeni na po tri grupacije koje imaju ne samo objektivno različite interese, nego su i subjektivno u konfrontiranim odnosima. Teritorijalno, Srbi su disperzirani od nekadašnje krajine, gdje su nekad bili većina, do istočne Slavonije, gdje su danas većina u otjecanju. Posebnu grupaciju čine tzv. urbani Srbi, koji žive po hrvatskim gradovima. Interesi sve tri skupine značajno se razlikuju. Politički funkcioniraju tri međusobno teško zavađene frakcije. Predstavljaju ih tri predstavnika srpske zajednice u Zastupničkom domu Sabora. Milorad Pupovac, idejni je autor i predsjednik Srpskog narodnog vijeća (SNV), koje je zamišljeno kao srpski parlament u Hrvatskoj. To tijelo bez konkretnih ovlasti trebalo je artikulirati interese svih Srba u Hrvatskoj, ali se Pupovac uspio povezati samo s podunavskim Srbima. Zajedno s njihovim liderom Vojislavom Stanimirovićem ta grupacija izbjegava izrazito kritiziranje hrvatske vlasti, dapače, ponekad se čini da je prilično benevolentna. Vjerojatno zato jer im je savršeno jasan realan odnos snaga, a i zato što su svjesni da kao manjina moraju razgovarati i pokušati surađivati sa svakom legitimnom vlašću. Suprotno toj grupaciji, koja ponekad pokazuje da je spremna na suradnju po svaku cijenu, Milan Đukić, lider Srpske narodne stranke, čini se, nije spreman na suradnju ni po koju cijenu. On je, zapravo, prevrnuo ćurak. Dok je slovio kao prvi Srbin u Hrvatskoj i bio potpredsjednik Sabora, nije pokazivao današnju kritičnost. Nakon 'Oluje', ili je to možda bilo zbog Tuđmanova izdizanja Pupavca, Đukić ne prestaje prozivati hrvatskog Predsjednika zbog etničkog čišćenja, progona Srba i onemogućavanja njihova povratka, dogovora s Miloševićem o podjeli Bosne. Za treću grupaciju, oko donedavno utjecajnog, a sada marginaliziranog Veselina Pejnovića, teško je reći što im je politički program. Za sve tri skupine zajedničko je to da su, ipak, u boljim odnosima s hrvatskom vlašću nego međusobno. Pupovac tvrdi da je Đukićevu stranku osnovala policija i da on ima zadatak prikazati Srbe kao ekstremiste i četnike koji se nikad neće pomiriti sa suverenom hrvatskom državom. Đukić za Pupovca izjavljuje da je Tuđmanov Srbin. Upućeni tvrde da u svim tim međusobnim optužbama ima zrno istine, ali nezavisni se analitičari čude kako to da se predstavnici Srba u Hrvatskoj ne mogu sjetiti jednostavne mudrosti - zajedno smo jači. Sigurno je da hrvatskoj vlasti odgovara srpska podijeljenost koju ona, evidetno, i potiče. Pritisak međunarodne zajednice, usmjeren na to da Zagreb dozvoli povratak svim Srbima koji to žele, poslužio je za masovno obnavljanje strahova od srpske opasnosti. Službena je propaganda u tome bila vrlo uspješna. Danas u Hrvatskoj oko toga postoji gotovo općenacionalni konsenzus vladajuće stranke, velikog dijela oporbe i velikog dijela javnosti. Najglasnije su ultradesne pravaške stranke, koje ionako funkcioniraju kao megafon vladajućih. Sve što HDZ iz različitih razloga, ponajviše zbog međunarodne zajednice, ne smije otvoreno zagovarati, oni će plasirati. Oni tvrde da bi masovan povratak Srba izazvao nerede i nasilje, pozivaju da se o tome odluči na referendumu, dokazuju da su za Hrvatsku i sankcije manje zlo od povratka onih koje smatraju remetilačkim faktorom. Te stavove u potpunosti dijeli i vlast - Tuđman je više puta izjavljivao da nikad neće dozvoliti povratak Srba jer bi to destabiliziralo Hrvatsku. Povremeno je, pritisnut izvana, davao i drukčija obećanja, ali ih nije realizirao. Jedan od njegovih najbližih suradnika, novi ministar obrane Andrija Hebrang, nedavno se rezolutno izjasnio protiv povratka Srba, bez obzira na cijenu koju će Hrvatska za to platiti. Tzv. umjereno, ili proeuropsko krilo vladajućeg HDZ-a daje nešto mekše izjave. Oni su uspjeli prevaliti preko usta da Hrvatska ne može dovoditi u pitanje povratak svojih građana, ali to načelno pravo i oni uvjetuju na mnogo načina. Vrlo su rijetki oporbeni lideri koji su se otvoreno i jasno izjasnili za povratak Srba. U tome je u posljednje vrijeme iskoračio čelnik HSLS-a Dražen Budiša tvrdeći da se, citiram, 'nismo borili za etnički čistu državu'. On dokazuje da Srbi za Hrvatsku više nisu opasnost, ali sankcije jesu. 'Pod sankcijama više bi Hrvata napustilo Hrvatsku nego što će se Srba vratiti', rekao je Budiša nedavno. Tako su Srbi u Hrvatskoj opet postali prvorazredna politička tema. Iako tzv. srpska opasnost u Hrvatskoj više ne postoji, podgrijavanje straha od Srba hrvatskoj je vlasti prijeko potrebno. Tuđman neće Srbe, ali hoće da Hrvati strahuju od njihova povratka. Na toj, sada fingiranoj opasnosti, najlakše je postići nacionalno homogeniziranje. Za sadašnju vlast to je, čini se, uvjet opstanka", ocjenjuje Jelena Lovrić. 250117 MET may 98