FAZ-SMRTNA KAZNA ZA MALOLJETNIKE-6. V.

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 6. V. 1998. Amerika i ljudska prava "Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, kao i američka konvencija o ljudskim pravima zabranjuju osuđivanje na smrt mladih zločinaca. Ipak je u Teksasu nad jednim Amerikancem obavljena smrtna kazna zbog ubojstva kojeg je počinio 1977. u dobi od 17 godina. Dakako, Sjedinjene Države koje se prema van jako angažiraju za poštivanje međunarodnoga prava i ljudskih prava, redovito su izbjegavale poštivati međunarodne obveze kojima bi posljedica bila promjena njihova naslijeđenog pravnog poretka i dalekosežni nadzor. Tako toga do danas nema u američkoj konvenciji o ljudskim pravima koja u povjerenstvu i sudu za ljudska prava ima dva djelotvorna organa za razjašnjavanje, istragu i osudu kršenja ljudskih prava. Zanimljivo je da državljani Sjedinjenih Država mogu sudjelovati u oba gremija, a sama država nije obvezna konvenciji. Jer Interameričko povjerenstvo za ljudska prava koje se sastoji od sedam neovisnih osoba, organ je Organizacije američkih država (OAD); mogu biti izabrani svi pripadnici svih država članica te organizacije - u koju pripadaju i Sjedinjene Države - a ne samo države koje su ratificirale Američku konvenciju o ljudskim pravima. Iako Interamerički sud za ljudska prava nije dio OAD-a, i tu je odlučeno da suci mogu biti iz svih država organizacije. Sjedinjene su Države naprotiv ratificirale Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima - doduše tek 1992., 26 godina nakon što je Glavna skupština UN-a prihvatila pakt i 16 godina poslije njegova stupanja na snagu. Taj je korak prije njih učinilo više od sto država. A Sjedinjene Države nisu se kolebale samo vremenski nego i glede sadržajnih obveza. Nizom ograničenja i izjava ograničile su svoje obveze iz pakta, odnosno utvrdile vlastita tumačenja pojedinih odredaba. Sjedinjene su Države među ostalim zadržale pravo da u skladu sa svojim zakonima i dalje kažnjavaju smrću mlade ispod 18 godina. Njemačka i neke druge zapadne zemlje to su pravo odbile kao nedopušteno. Jer se dopušta izuzeće odredbe koja prema tekstu pakta ni pod kojim uvjetima ne može biti izuzeta. Koje će pravne posljedice proizići iz tog ograničenja, ne može se lako odgovoriti. U prvom se redu država koja se želi obvezati samo pod nekim određenim ali nedopuštenim uvjetom, uopće ne može obvezati sporazumom. To u opisanom slučaju očito nitko ne pretpostavlja: zemlje koje se protive ograničenju Sjedinjenih Država izričito su naglasile da ne žele dovesti u pitanje obvezanost Washingtona sporazumu; a Ujedinjeni narodi drže Sjedinjene Države ugovornom stranom koja je u skladu s tim predala svoje izvješće o ljudskim pravima, kako to pakt zahtijeva. U drugome redu, nedopustivo bi se pravo moglo smatrati ništavnim i time ga ne uzeti u obzir. Sjedinjene Države bi prema tome bile u potpunosti obvezane paktom, kao da ograničenje ni ne postoji. No time bi se dopustilo nastajanje obveza protiv volje države što zadire u temelje međunarodnoga prava. Ta dosljednost sprječava - posredno - treće rješenje. Ona želi ostaviti nepromijenjenom odredbu sporazuma na koju se odnosi nedopustivo ograničenje. To bi u konkretnom slučaju značilo da Ameriku ne bi pogodila zabrana smrtne kazne nad mladima i da bi time postigla cilj svojega ograničenja. Možda je nezadovoljavajuće držati tu nedopustivost djelotvornom, ali je u skladu s odredbom međunarodnoga prava po kojoj si države same snagom svoje suverene volje nameću obveze. Čini se da iznimka ima smisla samo ako ograničenje ostavlja otvorenima opcije djelovanja koje nisu u suprotnosti samo s ciljem i svrhom nekog sporazuma nego i s cjelokupnim međunarodnim pravom. To su tu može pretpostaviti. Ipak se smrtna kazna za općenito najteže zločine još drži prihvatljivom. Težnje za njezinim ukidanjem, što je u posljednjih 15 godina došlo do izražaja u više sporazuma, ništa nisu mogle izmijeniti. Općenita zabrana smrtne kazne vrijedi samo za one - mnogobrojne - države koje su ratificirale te posebne sporazume. S druge strane razni sporazumi o ljudskim pravima pokazuju da kazna mora biti primjerena zločinu, ali da se težina kazne ne mjeri prema težini djela nego uključuje sposobnosti spoznaje i kontrole postupaka. Kod malodobnika je to slabo izraženo, zbog čega u kaznenom pravu imaju poseban postupak. Zabrana smrtne kazne ispod 18 godina je tada samo poseban izričaj tog općevažećeg načela čija je primjena u Sjedinjenim Državama očuvana i bez toga i bez obzira na pakt o građanskim i političkim pravima. Ograničenje je tada bilo prazno i bez pravnih učinaka; uvođenjem smrtne kazne za maloljetnike Sjedinjene su Države prekršile svoje ljudskopravne obveze" - zaključuje prof. dr. Ulrich Fastenrath. 110232 MET may 98