US IHT 4. V. HOAGLAND NATO-KOSOVO

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 4. V. 1998. Prošireni NATO ne rješava kosovsku krizu "(...) Gotovo u isto vrijeme kad je američki Senat poslušno radio na ratifikaciji plana Clintonove vlade za proširenje NATO-a, Rusija se odlučno ograđivala od američkog vodstva na Balkanu", piše Jim Hoagland. "Jedan događaj nije izravno vodio drugom. Povijesne i etničke veze Moskve s Beogradom imaju u svakom slučaju veliku važnost pri Jeljcinovu odbijanju da se pridruži Washingtonu i četirima europskim saveznicama u novim prijetnjama Srbiji financijskim i vojnim pritiskom, a radi zaustavljanja krvoprolića na Kosovu. No radi se o povezanosti na dubljoj, manje uočljivoj razini oportunitetnih troškova i pogrešnih fokusa. U stvarnom svijetu, u kojem se kosovska kriza događa, apstraktne koristi od proširenja NATO-a sporedna su predstava namijenjena odvraćanju pažnje. Rasprava o proširenju NATO-a u Washingtonu završila je dostojanstveno. 19 senatora, koji su odbili slijediti gomilu te su glasovali protiv ratifikacije, jasno su ocrtali pogrešno vrijeme i nedopečeno strateško razmišljanje uključeno u prihvaćanje Republike Češke, Poljske i Mađarske u Atlantski savez. Amerika Johnu Warneru iz Virginije, Danielu Patricku Moynihanu iz New Yorka te drugima duguje glas zahvalnosti za hrabrost i intelektualnu čestitost. Sada tu strateški zbrkanu vladu treba natjerati da održi svoja obećanja da će proširenje saveza biti vojno nevažno za budućnost Europe; da će troškovi američkih poreznih obveznika iznositi samo desetke milijuna dolara godišnje još dugo u budućnosti te da će ruska javnost i dalje biti neuznemirena zbog postavljanja savezničke, odjednom neodređene, istočne granice. Nastupa Kosovo, srpska pokrajina s 90% albanskih žitelja, jedna od mnogih mogućih sitnih okolnosti koje kvare sav užitak koji obećavaju klintonovci. Kosovo je gurnuto na rub građanskoga rata tako što su Miloševićevi razbojnici na izolirane napade kosovskih neregularnih snaga odgovorili oštrom kolektivnom kaznom, uništavanjem sela i radikaliziranjem civilnoga stanovništva. Clintonova je vlada mjesecima lovila diplomatsku lutajuću svjetlost, tako što je savez s Britanijom, Francuskom, Njemačkom, Italijom i Rusijom učinila osnovom ponašanja prema g. Miloševiću u vezi s Kosovom. To je bio pokušaj da se ponovi kontaktna skupina koja je omogućila diplomatsko pokriće Daytonskom mirovnom dogovoru. Umjesto toga, za pitanje Kosova kontaktna je skupina ponovila podjele i zbrku prvih godina savezničkih pokušaja u Bosni. (...) Na posljetku, Njemačka, Francuska i Italija pridružile su se Sjedinjenim Državama i Britaniji u prijetnji zamrzavanjem srpske imovine u inozemstvu te zabranjivanjem novih ulaganja ako g. Milošević smjesta ne započne ozbiljne mirovne pregovore s Kosovarima. To za Europljane nije bila velika žrtva. Riječ je o simboličkim potezima koji neće imati praktičnog učinka i koje će g. Milošević ignorirati. Ipak, Rusi se ne žele pridružiti prijetnjama te su još jednom jasno pokazali da se suprotstavljaju svakom pokušaju vojnog pritiska na g. Miloševića, što se tiče ovog 'unutrašnjeg pitanja'. (...) Sjedinjene će Države razmatrati pitanje Kosova i u savezničkim raspravama o postrojavanjima ili manevrima u susjednoj Makedoniji i/ili Albaniji. Vijeće NATO-a i Rusije, stvoreno djelomično da bi se Rusima nadoknadilo to što su se pomirili s proširenjem saveza, zatim će ponoviti mrtvu točku dosegnutu u Rimu. Nema vjerodostojne američke ili savezničke vojne opcije koja bi jamčila ciljeve koje je Clintonova vlada postavila za Kosovo, a to su prisiliti g. Miloševića da Kosovarima pruži velik stupanj autonomije, istovremeno prisiljavajući Kosovare da odustanu od svojih zahtjeva za neovisnošću. Strateško bombardiranje nije instrument za promicanje autonomije. Niti je to unilateralno postrojavanje velike mirotvorne snage koja će biti potrebna da se Kosovo održi, kako mirnim, tako i dijelom krnje jugoslavenske države koju sada čine Srbija i Crna Gora. Javnim prihvaćanjem zahtjeva g. Miloševića za poštivanjem teritorijalnog integriteta njegove države, Washington se slaže s tim da je to unutarnje pitanje te se odriče svog utjecaja. Kosovo tako nije ponovno odigravanje Bosne, gdje je vanjska sila bila djelotvorna u podupiranju međunarodno priznatih granica. Kosovo je ponavljanje Čečenije, s Miloševićem kao Jeljcinom, koji se priprema sravniti sa zemljom svoju pobunjeničku pokrajinu prije dodjeljivanja autonomije preostalom pepelu. Sjedinjene Države ne bi se smjele zavaravati razmišljanjem da imaju dobru vojnu opciju u kosovskom građanskom ratu. Nemaju. Jedina vanjska sila koja je u stanju utjecati na g. Miloševića vjerojatno je Rusija - kojoj iz nekih razloga nije mrsko gledati kako se Kosovo pretvara u veću krizu, krizu s potencijalom da podijeli NATO te potkopa američko vodstvo u Europi koje je g. Jeljcin jednom podupirao bez zadrške. (...)" 060040 MET may 98