NJEMAČKA 25. IV. SZ: UGREŠIĆ OBJAVILA KNJIGU "MUZEJ BEZUVJETNE KAPITULACIJE"

NJEMAČKA SÜDDEUTSCHE ZEITUNG 25. IV. 1998. Gospodari rata, gospodari snova Izdavačka kuća "Suhrkamp" objavila je novu knjigu Dubravke Ugrešić pod naslovom "Muzej bezuvjetne kapitulacije", izvješćuje Beatrix Langner. "Muzej bezuvjetne kapitulacije, ogranak ruske ustanove, osnovane u svibnju 1945., nalazio se do 1994. u sastavu sovjetskoga vojnog naselja u Berlin-Karlshorstu. Sovjetsko je carstvo obilovalo ratnim muzejima i vojnim kabinetima - imao ih je gotovo svaki gradić. Njihovi raspršeni izlošci povremeno se pojavljuju na berlinskim sajmovima (...) Obiteljski muzej najmanji je muzej na svijetu. Poetika albuma uzdiže biografski fragment na razinu ideje. U nedostatku pravodobnih određenja, bezimeni subjekt gubi se u kolektivnom zaboravu. Album kao enciklopedija postmodernog izgubljenog identiteta, posljednje utočište povijesti koja tetura kroz univerzum bez subjekta, lijepa je metafora za fragmentarizaciju pojedinačnih života nakon sloma istočnoeuropskog totalitarizma. Hrvatska književnica u egzilu Dubravka Ugrešić poredala je citatne i muzealne fragmente propale epohe u autobiografskom obiteljskom albumu koji nedvojbeno ispunjava obećanje, dano u naslovu: 'Muzej bezuvjetne kapitulacije' tužna je knjiga. Bezuvjetno objašnjava kapitulaciju biografskog načela pred povijesnim, nestanak pojedinca u premoćnim strukturama poretka. Izvan Hrvatske Dubravka Ugrešić stekla je ugled knjigama i člancima, čije teme - kulturno posredovanje između zapadnog (postmodernog) i istočnog (posttotalitarnog) načina razmišljanja - obrađuje sa subjektivnom notom i zamjetnim pripovjedačkim talentom. Za vrijeme rata na području bivše Jugoslavije neki članci gospođe Ugrešić koji su - valja posebno naglasiti - objavljeni u inozemstvu i kritizirali su 'intelektualni neofašizam' i ružni nacionalizam novih malenih balkanskih država, izazvali su hrvatsku novinsku kampanju. U okviru te kampanje gospođa Ugrešić javno je žigosana kao nepoželjna osoba i kao 'jugonostalgičarka'. Izgubila je svoje radno mjesto na zagrebačkom sveučilištu te danas živi kao emigrantica u Berlinu (...) Egzil kao fragmentarizirani način života diktira novoj knjizi i nadređeno značenje njezine forme. Podijeljena je na sedam dijelova, dijelovi na poglavlja, a poglavlja na popise i nizove motiva kojima odgovara po jedna određena metaforična referenca na krug motiva muzej-arhiv-album. Život se pojavljuje u obliku sata čije kazaljke asinkrono komadaju vrijeme. Opora numerička konstrukcija, sastavljena od anegdota, glosa, kazala, literarnih citata, dnevnika, oduzima tekstu njegovu zrcaleću funkciju, ostavljajući mu samo sjaj stilističkih nalazaka. Čas proplamsava žestoki pripovjedački temperament kada je riječ o autentičnim sjećanjima na majku, oca, baku ili prijateljice u Zagrebu (gospođa Ugrešić vatreno opisuje kulinarsko uživanje u umacima i ružičastim šećernim ukrasima!); čas britka esejistica briljira u dodjeli širokih atributa gradu njezina egzila Berlinu, proglašavajući ga 'moržem koji je progutao previše neprobavljivih predmeta', 'svjetskom metropolom otpada' ili multietničkim 'gradom- mutantom'. Čas hirovit slučaj ide pripovjedačici na ruku materijalom (sjećanja) koji i jest gradivo romana; čas joj budan intelekt u vidu citiranih literarnih autoriteta otima posljednju utjehu, najpotrebniju upravo svakom literarnom emigrantu: neposrednost i neponovljivost vlastitog iskustva egzila okružene su brojnim drugim - možda gorkim - sudbinama u egzilu. 'Egzil je u prvom redu jezični čin', napisao je jedan od pisaca u egzilu - Joseph Brodsky. Pripovjedačica komponira dnevničke bilješke svoje majke s citatima Brodskog, Györgyja Konrada, Borgesa, Handkea, Meše Selimovića, Isaaka Babelja, uvodi nekoliko osoba za koje se ne može ništa više reći nego da nejasno podsjećaju na druge osobe - iz povijesti književnosti. Književnost pametuje neprekidnim komentarima, miješajući se s katalogiziranim banalnostima svakodnevice jednog političkog izbjeglice. Upravo je ta savršena artikulacija svakodnevice, čiji je motor 'oštra i jasna samoća', problematična sastavnica knjige. Bilo da je posrijedi intelektualni roman o krhkosti posttotalitarnih biografija, nostalgična slika prvih godina jugoslavenskoga blagostanja ili esej o 'zajedničkoj istočnoeuropskoj traumi', egzistencije koja je izgubila korijenje u dvostrukom smislu te riječi - knjiga prisiljava čitatelja da svladava prilično velike visinske razlike sve dok se iscrpljen ne sruši u gustišu metaboličnih stilskih figura. Odnosno dok možda ne shvati da se čitavo vrijeme zajedno s pripovjedačicom kretao kroz virtualnu stvarnost riječi, u kojoj su sve postaje u životu pisca u egzilu - književne konferencije, stipendije, docenture na sveučilištu - očito samo izlike, natuknice za estetizaciju vlastite 'drame biografije'. Lisabon, Zagreb, Berlin, Cambridge, New York ili Moskva: metaforizacija stvarnosti uvijek je korak ispred njezine percepcije. Načelo autobiografije (Roland Barthes definira ga kao topografiju slučaja) namjerno se nasukava na idiosinkrazijama svijesti zarobljene u jeziku. 'Čovjek u egzilu stječe dojam da njegovo stanje ima strukturu sna. Iznenada mu se ukazuju osobe koje je zaboravio ili ih možda nikada nije ni upoznao; prostorije koje sigurno vidi prvi put, ali misli da ih je negdje već vidio. (...) Čini mu se da je njegova biografija odavno napisana - prije nego što se ispunila - te da stoga egzil nije rezultat vanjskih okolnosti, odnosno odluke, već rezultat zbrkanih koordinati koji je sudbina odavno predvidjela za njega'. Čovjek izbjegao iz posttotalitarne zemlje izgubio je ne samo poznatu svakodnevicu, zaštitnu ljusku biografskog identiteta, sačinjenu od brbljanja i obiteljskih fotografija - on nužno čitav svijet doživljava kao golemu 'transmedijalnu (auto)biografiju trivijalnosti'. Od prvih godina titoističke Jugoslavije do ratne stvarnosti, od 1991. do 1994. godine, Dubravka Ugrešić skicira fragmente jugoslavenskog identiteta, s onu stranu ideoloških pojmova, koji se iz njezine perspektive sastojao u prvom redu od proživljene multikulturalnosti. Autorica smatra da joj je ta multikulturalnost oduzeta, a postmoderni kozmopolitizam ne nudi joj odgovarajući nadomjestak. Pritom je gospođa Ugrešić izabrala formu koja uzdiže irealnost u status estetskog načela otpora jer ona zna: snovi srpskih i hrvatskih političara zasad su prevladali nad snovima pisaca. 'Ratne poglavice vole riječ 'SAN' i njezine izvedenice. Oni nemaju vlastite snove, oni ostvaruju 'TISUĆLJETNE SNOVE' svojih naroda. Zar narodi uistinu sanjaju? Da, kažu ljudi, o tome smo sanjali tisuću godina. Naš je san postao stvarnost. Možda narodi za svoje vladare biraju tumače snova koji im objašnjavaju što su tako dugo sanjali. Gdje su zapravo granice između sanjanog i stvarnog svijeta? Možda i ne postoje, možda su oba svijeta stvarna, samo što je sanjana stvarnost opasnija zato što se još nije dogodila?' U Berlinu trenutačno živi 39 tisuća bosanskih, hrvatskih, makedonskih, slovenskih izbjeglica iz građanskog rata. Ti se ljudi subotom sastaju na berlinskim sajmovima - razvrstani po svojim selima i gradovima, pripovijeda Dubravka Ugrešić" na kraju osvrta Beatrix Langner. 262341 MET apr 98