NJEMAČKA 18. IV. FAZ: MANJINE ČINE ČETVRTINU STANOVNIŠTVA JUGOIST. EUROPE

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 18. IV. 1998. Zbunjujuća raznovrsnost u susjedstvu Zapada Stanje u gospodarstvu jedan je od bitnih činitelja u odnosu većine i manjine u određenoj državi, naglašava Oliver Hoischen. "Kroz istočnu Europu proteže se jaz. Dok se Poljska, Češka i Mađarska pripremaju za članstvo u NATO-u, a svi govore o euru i Schengenu, balkanske države očito nikako ne uspijevaju stati na vlastite noge. Nakon preokreta iz 1989. ministri vanjskih poslova zapadnih država zabrinuto prate zbivanja u toj regiji. Govori se o balkanskoj bačvi baruta. Ona se zaista zapalila: deseci tisuća ljudi poginuli su kada su Srbi g. 1991. napali Hrvate a zatim i Bošnjake, a stotine tisuća protjerane su iz svojih domova. Iako su europske države bile nemoćne, neobaviještene i nejedinstvene, rat je bio previše blizu da bi ga jednostavno pratile prekriženih ruku. Izbjeglice su od njih tražile (i traže još uvijek) da ih prime. 320 tisuća Bosanaca zatražilo je privremeno utočište samo u Njemačkoj; 120 tisuća kosovskih Albanaca još su kod nas. Uskoro su Ujedinjeni narodi poslali u Bosnu plave kacige koje pak nisu mogle postići veće rezultate; jednom su ih prilikom Srbi čak iskoristili kao žive štitove. Pokolj u Srebrenici postao je sinonimom neuspjeha međunarodne zajednice. U malenoj Bosni, tek nešto većoj od savezne njemačke pokrajine Donje Saske (Niedersachsen), 35 tisuća vojnika pod zapovjedništvom NATO- a svakodnevno odvraća sukobljene Srbe, Hrvate i Bošnjake od međusobnoga klanja. U hrvatskoj regiji istočnoj Slavoniji mandat postrojba UN istekao je u siječnu ove godine. Nije poznato koliko će dugo plave kacige morati ostati u Makedoniji. Kada su u proljeće prošle godine u Albaniji izbili oružani sukobi, ponovno su upravo inozemni vojnici, ponajprije Talijani, pokušali uspostaviti red i mir. Zajedno s međunarodnim organizacijama i angažiranim građanima, Zapad novčano podupire mir na Balkanu: treba obnoviti kuće, zasnovati policijske postrojbe, savjetovati vlade. Još nije moguće utvrditi kada će Europljani napokon s čela obrisati graške znoja, izazvane strahom: kosovski Albanci, kojoj je srpska vlada u Beogradu oduzela sva prava, zahtijevaju samostalnu državu. Prolijevanje krvi gotovo je svakodnevna pojava. Što bi se dogodilo kada bi im u pomoć pritekla brojna albanska manjina u susjednoj Makedoniji? Kada bi u sukobe intervenirali Bugari i Grci, kojima se makedonska država ne mili od samog njezina osnivanja? Kada bi Turci poduprli svoju braću po vjeri u njihovoj borbi protiv pravoslavaca? Kada bi se potom u zbivanja upleli Rusi? Kriza na prostoru između Dunava i Sredozemlja nije novost. Za vrijeme komunističkog ledenog doba bila je samo zamrznuta. Već prije Prvoga svjetskog rata, koji je započeo atentatom na austrijskog prijestolonasljednika u Sarajevu, vođena su dva balkanska rata. Osmansko i habsburško carstvo raspalo se, navodne tamnice naroda otvorene su, na parketima ministarstava vanjskih poslova europskih sila vladala je živost. Narodi i njihovi različiti jezici i vjere, suprotstavljena rimska i bizantinska obilježja, ponovno su se našli na okupu u novostvorenim državama. Jedan od uzroka neprekidnih sukoba jest i činjenica da političke granice na Balkanu do danas ne obuhvaćaju bezuvjetno prostore, nastanjene određenom etničkom skupinom. Primjerice, na Balkanu na vrlo malom prostoru i dijelom snažno izmiješani žive katolički Hrvati, (muslimanski) Bošnjaci i pravoslavni Srbi, koji su redom Slaveni, govore u osnovi isti jezik, ali rabe dva pisma - njihove sasvim različite tradicije više nego jasno očitavaju taj detalj. Osim toga, tu su i muslimanski, katolički i pravoslavni Albanci, koji - baš kao i pravoslavni Rumunji - ne govore slavenskim jezikom. Doduše, slavenskim jezikom govore Bugari i Makedonci. Osim toga, u Srbiji i u Rumunjskoj živi brojna mađarska manjina. Nakon protjerivanja i iseljavanja, Nijemci su danas vrlo malobrojni. U pojedinim gradovima u regiji, katoličke, protestantske i pravoslavne crkve još uvijek složno djeluju pored džamija i sinagoga. Raznovrsnost je tako zbunjujuća da su mnogi zapadni političari već prošloga stoljeća u Balkanu vidjeli samo 'močvaru' i govorili o 'orijentalnim čirevima'. Manjine čine četvrtinu stanovništva jugoistočne Europe. U većini su - takozvane - nacionalne države, u kojima manjine čine velik dio stanovništva. Primjerice, samo polovica od ukupno šest milijuna Albanaca živi u vlastitoj državi - ostali su nastanjeni na Kosovu, sastavnom dijelu Srbije (gotovo dva milijuna), u Makedoniji i u Crnoj Gori - ili u inozemnim zapadnim državama. Nude se dva moguća načina suočavanja s tom balkanskom značajkom. Prvi je promjena granica kako bi se kompaktno naseljene etničke skupine mogle priključiti svojoj matičnoj zemlji odnosno kako bi mogle postati nezavisne; drugi je način dodjela opsežnih prava manjinama - uključujući i teritorijalnu autonomiju. Prva mogućnost rezultirala bi strašnim krvoprolićem. Osim toga, pomicanje granica preraslo bi u proces bez kraja i konca: bude li osnivanje vlastite države ili priključenje Albaniji dopušteno kosovskim Albancima, ne bi li istu želju trebalo ispuniti i Srbima i Hrvatima u Bosni ili Muslimanima na Sandžaku? Stoga međunarodna zajednica bira drugu mogućnost, krpajući u Bosni tri naroda u zajedničku državu i prisiljavajući kosovske Albance da i dalje žive pod kontrolom Beograda. Ako većina zna što hoće, organizirat će se po pravilima demokracije; ako pak pouzdano računa na razvoj svoga gospodarstva, bit će joj lakše da manjinu ne smatra prijetnjom. Nakon pada diktatora Ceausescua, Rumunjima su gotovo sedam godina vladali postkomunisti. Tek g. 1996. izabrali su vladu koja se počela reformirati po zapadnim uzorima - mireći se usput sa susjedima. Odnosi između Rumunjske i Mađarske, obilježeni teškim teretom povijesti, nikad nisu bili bolji nego danas; Mađari čak sudjeluju u rumunjskoj vladi. Tko bi se stoga čudio što Rumunji žele biti smatrani uzorom stabilnosti u regiji? Prošle godine Rumunji su se suočili s bolnom spoznajom da su nakon 1989. izgubili puno vremena kako bi zajedno s Mađarskom, Poljskom i Češkom uskočili u vlak za Europu. To se odnosi i na Bugarsku, drugi primjer u regiji koji budi velike nade. Nova vlada u Sofiji nastoji svim snagama stvoriti pretpostavke za prijam u zapadnoeuropski vrijednosni, gospodarski i sigurnosni sustav. Iako su zakašnjela, postignuća Sofije i Bukurešta, njihova spremnost na promjene i činjenica mirne smjene vlasti zaslužuju priznanje. Proces prevladavanja starih struktura posebno je težak za narode na Balkanu. Korupcija i zločin prate njihovu svakodnevicu poput zloćudnih izraslina. Proces stvaranja stranaka još nije dovršen: mnoge od njih imaju karakter heterogenih pokreta, u kojima su se okupili predstavnici najrazličitijih interesa. U mnogim slučajevima politički dijalog između vlade i oporbe nema dugu tradiciju; ta dva politička bloka često se međusobno optužuju za laži. Mafija se bori za očuvanje vlasti - i u novonastalim poduzećima i u kabinetu. Dok nekoliko lukavaca spretno izvlači korist iz promjena, ostali - umirovljenici, djeca - prisiljeni su živjeti u velikom siromaštvu. Mnogo će još vode proteći Dunavom prije nego što jaz, koji prolazi kroz istočnu Europu, bude premošćen i prije nego što zapadni diplomati ponovno budu mogli mirno spavati", zaključuje Oliver Hoischen. 200008 MET apr 98