NJEM 18. IV. FAZ: TURSKA NIJE ZAŠTITNICA MUSLIMANA

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 18. IV. 1998. Osmansko naslijeđe još određuje sudbine na Balkanu Budući da nemaju silu zaštitnicu, Bošnjaci se - razumljivo - zalažu za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, smatra Wolfgang Günter Lerch. "Što povezuje pokojnoga germanofonog pisca i nobelovca Eliasa Canettija i sadašnjega turskog ministra vanjskih poslova Ismaila Cema? Preci obojice živjeli su u Osmanskom Carstvu. Canetti je bio potomak Sefarda iz grada Rustschuka u Bugarskoj, koji je do 1878. bio sastavni dio turskoga carstva. Cemova pak obitelj - židovski konvertiti na islam (...) - također potječe s Balkana, iz Salonikija, koji je pod imenom Selanik do 1912. bio pod osmanskom vlašću. Ništa ne bi moglo bolje oslikati multietničku i multireligioznu raznolikost Balkana od istog podrijetla, a sasvim različitih životnih putova dvojice muškaraca. Ta raznolikost proizlazi, između ostalog, iz više od pet stoljeća osmanske vladavine, koja je rezultirala činjenicom da danas u balkanskim zemljama živi devet do deset milijuna muslimana. Turska je potpuno svjesna tih veza, ali nastupa suzdržano jer strogi kemalisti u vodećem sloju zemlje još zaziru od osmanske prošlosti. Nitko zapravo ne želi imati nikakve veze s tom prošlošću. Zagovornici osmanske nostalgije naginju pak često fanatizmu s islamskim predznakom, koji bi - kada bi došao do izražaja - izazvao katastrofalne političke posljedice. U svakom slučaju, Zapad se suočio s tom problematikom tek pod pritiskom rata u Bosni. Osmanska ekspanzija na Balkanu, pokrenuta u XIV. stoljeću pod vodstvom sultana Orhana, dosegla je vrhunac za vrijeme sultana Sulejmana Veličanstvenog, dakle sredinom XVI. stoljeća. Turci su nakon bitke na Mohačkom polju 1526. zavladali čak i većinom Ugarske i ta je njihova vladavina potrajala gotovo dva stoljeća. Nakon poraza pred Bečom 1683. i vojne katastrofe pri suočavanju s princom Eugenom, bili su u defenzivi, a dio Balkana pod njihovim nadzorom postupno se smanjio na crtu koja je taj poluotok presjekla gotovo po sredini i zadržala se - uz određene promjene - uglavnom do Berlinskog kongresa 1878. Samo su Grci već prije uspjeli zauvijek osloboditi veliki dio svoga teritorija. Konačna propast Osmanskog Carstva nakon Prvoga svjetskog rata rezultirala je sasvim novim ustrojstvom zajednice naroda na Balkanu, utemeljenim na načelu nacionalne države, koja je zamijenila vjersko-univerzalističko carstvo. Iako su muslimani u velikim valovima bježali s Balkana u 'ostatak Turske', veliki broj muslimana neturskog podrijetla ostao je na poluotoku. Sve balkanske države imaju muslimansku manjinu - iako je ona u zemljama poput Hrvatske ili Rumunjske (Tatari) gotovo zanemariva. Nakon osmanskog osvajanja, gornji društveni slojevi prešli su u nekim dijelovima Balkana na islam - između ostalog i zato da izbjegnu veće porezne namete. Tako je bilo u Bosni, a nakon dugotrajnog otpora i u Albaniji. Tim domaćim elitama koje su prešle na islam pridružili su se i doseljenici iz same Turske, iz male Azije, ukorijenjeni na Balkanu. Glavnu snagu među balkanskim muslimanima čine danas Bošnjaci, bosanskohercegovački Slaveni, koji su prešli na islam, te Albanci. U malenoj Crnoj Gori koja broji 700 tisuća stanovnika, živi 100 tisuća muslimana: Slavena, Albanaca i Turaka. Više od 90 posto od oko dva milijuna kosovskih Albanaca čine muslimani ortodoksno-sunitske vjeroispovijesti odnosno pripadnici pokreta Bektaşi, heterodoksno-šijitskog ogranka islama, podrijetlom iz središnje Anatolije. 50 tisuća kosovskih Albanaca su kršćani. Na Kosovu još živi i 13 tisuća muslimana turske narodnosti. Prisutna je i vrlo malobrojna manjina Srba koji su prešli na islam, dok ostali tamošnji Srbi i Crnogorci pripadaju pravoslavnoj vjeri. Muslimani također čine većinu stanovništva na novopazarskom Sandžaku, smještenom na sjevernoj granici Kosova. Doduše, nije moguće navesti točne brojčane podatke zbog sve snažnijeg iseljavanja, zabilježenog proteklih godina. U samoj Albaniji teško je dobiti pouzdane statistike budući da je komunizam vjeru smatrao ukinutom. Prije toga, 70 posto stanovništva smatrano je muslimanima (ortodoksno-sunitskim ili pripadnicima pokreta Bektaşi), a ostalih 30 posto raspodijeljeno je na pravoslavlje - posebno na jugu zemlje - i na katoličanstvo, na sjeveru. Neposredno nakon oslobođenja i pada komunističkog sustava pod vodstvom Envera Hoxhe, a potom Ramiza Alie, religija bilježi procvat u Albaniji - počela je gradnja brojnih džamija, iako se tvrdi da Albanci općenito nisu pretjerano pobožni. Jedan od uzroka slabe pobožnosti jest i činjenica da je vjera za taj narod, koji do 1912. nije imao vlastitu državu, uvijek bila popraćena opasnošću podjele. Albanci u nezavisnoj Makedoniji, nastanjeni uglavnom na zapadu te zemlje, u okolici Tetova, ali i u glavnom gradu Skopju, uglavnom su muslimani. Procjene o broju muslimana u Makedoniji kreću se između četvrtine i 40 posto, s tendencijom rasta, budući da se kod Albanaca bilježi veća stopa nataliteta nego kod slavenskog stanovništva. I u Grčkoj, koja bilježi najmanje četiri stoljeća turske vladavine, udio muslimana na području zapadne Trakije obuhvaća više od 100 tisuća ljudi. Riječ je o Turcima, odnosno o Pomacima, slavenskom ali islamiziranom narodu, koji govori dijalektom bugarskog jezika. Središta toga muslimanskog stanovništva su gradovi Alexandroupolis (Dedeagaç), Komotini (Gümülcine) i Xanthe (Eyice). Godine 1922. Turska i Grčka razmijenile su većinu pripadnika svojih manjina. Pomaci čine - uz potomke turske manjine - i dio muslimana koji žive u Bugarskoj. Procijenjeno je da ih ima 1,2 milijuna - više od 10 posto ukupnog stanovništva Bugarske. Nastanjeni su u Rodopskom gorju (Pomaci) i na sjeveroistoku Bugarske (turska manjina). Osamdesetih godina tadašnji šef komunističke partije Živkov proveo je kampanju prisilne slavenizacije, koja je rezultirala privremenim egzodusom bugarskih muslimana. Taj se odnos u međuvremenu normalizirao. No, s obzirom na pritisak poradi iseljavanja, kojem su muslimani bili izloženi od 1878., udio islama u Bugarskoj ostao je začuđujuće visok. Milijuni Bošnjaka bili su i ostali srž muslimanskoga stanovništva na Balkanu. Za razliku od bosanskohercegovačkih Hrvata i Srba, oni nemaju svoju silu zaštitnicu. Stoga je njihovo zalaganje za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu sasvim razumljivo. Prije početka rata u Bosni, muslimanski Bosanci činili su 40 posto stanovništva te zemlje, a time i najbrojniju etničku skupinu - brojniju od Srba i Hrvata. Još nema pouzdanih brojaka o sadašnjoj situaciji. Mnogi su Bošnjaci iselili u Njemačku ili ih se može naći u Istanbulu, a to se odnosi i na Albance i sandžačke Muslimane. Na Velikom bazaru u Istanbulu, u sjeni Sulejmanove džamije, Osmansko Carstvo doživljava tajno uskrsnuće u mješavini naroda i jezika", zaključuje Wolfgang Guenter Lerch. 200008 MET apr 98