RUSIJA-NEZAVISIMAJA GAZETA OD 4.4.98. TERZIĆ

RUSIJA NEZAVISIMAJA GAZETA 4. IV. 1998. Srbija, Rusija i stanje na Balkanu List donosi napis Slavenka Terzića, doktora povijesnih znanosti i direktora Povijesnog instituta Srpske akademije znanosti i umjetnosti o povijesno-ideološkim korijenima potiskivanja srpskog i ruskog utjecaja na Balkanu. U napisu, među ostalim, piše: "Srpsko pitanje koje danas stoji pred Europom kao otvoren politički problem, ponajprije je posljedica sukoba geopolitičkih i strateških interesa velikih država u jugoistočnoj Europi tijekom XIX. i XX. stoljeća. Područje na kojemu žive Srbi, oduvijek je važno strateško raskrižje puteva iz srednje Europe k Egejskom moru i Bliskom istoku, a na istoku - k Jadranskoj obali. U XIX. st. najočitije je bilo austrougarsko-rusko i englesko-rusko rivalstvo, a u XX. st. prevladava rivalstvo između zapadnog saveza, koji predvodi SAD, i Sovjetskog Saveza. Bitan čimbenik položaja Srba u jugoistočnoj Europi krije se u duboko ukorijenjenim stereotipima o utjecajnim političkim i kulturnim krugovima na Zapadu. Prema njima, Srbi su najudaljenija točka bizantskog kulturnog i geopolitičkog prostora i, samim time, mogući čimbenik političkog i kulturnog utjecaja Rusije u jugoistočnoj Europi. Nacionalni identitet Srba primjer je onoga što se danas naziva višekulturalnim identitetom. Ta činjenica da se srpski identitet stvarao pod utjecajem različitih kultura - bizantske, sredozemne, istočne, ruske, srednjoeuropske i zapadnoeuropske - očitovala se u svestranosti srpskog nacionalnog obilježja i nacionalne kulture. Odatle i cijeli niz poteškoća u procesu nacionalne integracije, odatle i pogodno tlo za daljnja razgraničenja. Već nakon izbijanja srpskog ustanka 1804. očitovala se težnja zapadnih sila da spriječe ujedinjenje Srba i osnutak moćnije srpske države, jer su u njoj vidjeli potporu mogućem jačanju ruskog utjecaja na Balkanu. Govorom u bečkom državnom vijeću, austrijski je nadvojvoda Karlo 1808. istaknuo opasnost od stvaranja neovisne Srbije i predložio da se austrijska vlast proširi na Srbiju i Bosnu i Hercegovinu. Uoči Prvoga svjetskog rata u srednjoj je Europi (u Beču i Berlinu) već bila jasno izražena strategija prema kojoj Rusiju, kako po povijesnoj važnosti, tako i teritorijalno, treba svesti na Rusiju prije Petra Velikog, jer sve do tada ona nije bila europska sila, a Europi je pripadala samo zemljopisno. Sličnu je misao, ali u suvremenijoj inačici, zadnjih godina više puta ponovio bivši američki savjetnik za nacionalnu sigurnost Zbigniew Brzezinski. Danas stanje, svakako, izgleda drugačije nego u prvoj polovici stoljeća koje se završava. Danas Amerika, koristeći vakuum nastao nakon raspada Sovjetskog Saveza, daje Njemačkoj mandat političke i vojne organizacije na prostorima stare sfere njemačkih utjecaja. Postaje očito da se SAD, kada je riječ o Balkanu, upravljaju danas glavnim postavkama austro-ugarske politike i ideološkog naslijeđa. Stvar je u tome da treba razbiti srpski etnički prostor i stvoriti sustav malenih država-satelita pod okriljem zapadnog saveza. Zanimljivo je da su velik dio tog naslijeđa u početku preuzeli jugoslavenski komunisti na čelu s Josipom Brozom Titom, a onda i tzv. međunarodna zajednica koja je priznala sve stečevine državne politike Komunističke partije Jugoslavije. To samo na prvi pogled izgleda besmisleno. Nakon Drugoga svjetskog rata tvorci državne koncepcije ustroja savezne Jugoslavije bili su hrvatski i slovenski komunisti koje su na Zapadu smatrali nosiocima zapadne kulture. Jedan od najvećih engleskih stručnjaka za južnoslavenska pitanja Robert Sinton Watson istaknuo je pred Prvi svjetski rat da bi u rješenju jugoslavenskog pitanja 'pobjeda srpske ideje značila pobjedu istočne kulture nad zapadnom, što bi zadalo smrtonosan udarac napretku i suvremenom razvitku'. Nerijetko su se stajališta zapadnoeuropske i srednjoeuropske koncepcije glede organizacije područja srednje i jugoistočne Europe podudarala. Na srpski se čimbenik računalo samo kao na sredstvo sprječavanja njemačkoga prodora na jugoistok ili, povremeno, kada se mislilo da upravo on može pomoći očuvanju stabilnosti u jugoslavenskoj državi koja je morala biti dovoljno snažna da se odupre njemačkoj ili sovjetskoj hegemoniji na Balkanu. Kada je srušena jugoslavenska država, javili su se novi prijedlozi za okupljanje bivših jugoslavenskih republika tobože radi učvršćenja europskih integracijskih procesa i sprječavanja pravoslavno-slavenske i islamske solidarnosti. Jedan od njih je i 'prijedlog Euroslavije'. Njega su prije dvije godine iznijeli urednici talijanskog geopolitičkog časopisa 'Limes' Lucio Caraciolo i Michele Corinman. Oni ističu: 'Ako prestanemo dizati nove zidove na Balkanu, nećemo Srbiji dopustiti da neprimjetno prijeđe u ruski tabor. Zapadna bi Europa bila nedalekovidna kada bi Moskvi dopustila da stvara svoja uporišta u najvećoj državi na tome području'. Amerikanci idu danas na Balkan bez jasne koncepcije. No očito je da se u Europi traži nova granica između istoka i zapada, novi 'berlinski zid', što je posljedica razmišljanja o budućoj novoj Rusiji. Sve što su međunarodna zajednica i NATO zadnjih godina poduzimali u svezi sa Srbima u republici srpskoj krajini (Hrvatska), u BiH, a zatim i u bosanskoj republici srpskoj i šire u svezi sa sadašnjom jugoslavenskom državom, ima svoje ideološke razloge u gore navedenim stajalištima. Ta se politika provodi po načelu 'korak po korak'. Stoga samo kod neupućenih mogu izazvati divljenje dvostruka mjerila i nedostatak bilo kakve solidarnosti sa Srbima u doba etničkog čišćenja u Hrvatskoj i bombardiranja Srba u republici srpskoj. Ne treba se čuditi ni uvođenju embarga i sankcija prema sadašnjoj jugoslavenskoj državi kao nekom suvremenom genocidu nad narodom." 070207 MET apr 98