NJEMAČKA 9. IV. FR: UNUTRAŠNJA DRŽAVNA PITANJA ("DOMAINE RESERVE") VIŠE NE POSTOJE

POSTOJE NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 9. IV. 1998. Kršitelji ljudskih prava - muka za pravosuđe Sredstva prisile ključan su uvjet uspjeha budućega međunarodnog kaznenog suda, upozorava Lore Maria Peschel-Gutzeit. "Strahote počinjene u Jugoslaviji i u Ruandi tek su dva primjera koje navodi Lore Maria Peschel-Gutzeit kako bi potkrijepila svoj zahtjev za osnivanjem stalnoga međunarodnoga kaznenog suda. Naime, pravosuđe se suočava s velikim problemima pri pravosudnom ispravljanju nepravda koje je nanijela država, upozorava ona. List objavljuje skraćenu verziju predavanja koje je potkraj 1997. na konferenciji za novinstvo, posvećenoj stanju u pravosuđu, održala gospođa Peschel-Gutzeit, kao zastupnica u skupštini grada Berlina zadužena za pravosuđe. Danas gospođa Peschel-Gutzeit obavlja istu dužnost u Hamburgu." "Drugi put u ovom stoljeću Njemačka je bila poprište uspona i pada sustava koji je gazio ljudska prava. Drugi se put Njemačka u svojoj ni pedesetogodišnjoj poslijeratnoj povijesti suočava s problemom suđenja ljudima koji su sudjelovali u nepravdi nanijetoj u režiji države. Pritom valja napomenuti da nitko ne uspoređuje nepravdu koju su počinili nacionalsocijalisti s nepravdom koju je počinio komunistički režim u DDR-u. No, g. 1989. na njemačkom je tlu drugi put propala država pod diktatorskim vodstvom, ostavljajući iza sebe zločince i žrtve. Proces pravosudne obrade te nepravde u posebnoj mjeri i opsegu pogađa upravo Berlin. (...) Amnestija pretpostavlja spremnost žrtava na pomirenje - ali nitko ne može prisiliti žrtve na tako nešto! Žrtve kršenja ljudskih prava neprekidno ističu da tek objava onoga što im se dogodilo može kod njih pokrenuti proces izliječenosti. Tako je južnoafrički sudac Goldstone, glavni tužitelj međunarodnog ad-hoc suda UN-a za područje bivše Jugoslavije i za Ruandu, naveo da žrtve ustraju na pravorijeku ne samo zato što žele da krivci budu kažnjeni već i radi javnog priznanja onoga što im se dogodilo. To javno priznanje može pak - po mom mišljenju - osigurati u prvom redu kazneni postupak u okviru pravne države, koji će utvrditi nepravdu, obilježiti krivce i dokumentirati tu istinu. (...) Krivnja ne pogađa sustave i time apstraktne tvorevine - odgovornost uvijek snose individualizirane osobe koje nose i obilježavaju taj sustav. (...) Utvrđivanje činjenica, ostvareno kaznenim postupkom, istodobno sprječava krivotvorenje povijesti i stvaranje legenda. Nastanak mučenika nije moguć.(...) Iako se zalažem za kaznenopravno utvrđivanje činjenica takozvane državne nepravde, jako dobro znam da kazneno pravo - kao i u ostalim slučajevima - ne može samo po sebi potaknuti neutralizaciju pogrešnih političkih odluka. Kaznenopravno utvrđivanje činjenica može biti samo težište, dakle jedno od brojnih polazišta. U tom kontekstu treba spomenuti i čitav niz drugih ravnopravnih mehanizama: pritom mislim u prvom redu na postupak rehabilitacije, na rad Gauckova povjerenstva na otvaranju komunističkih arhiva. (...) No, pritom mislim i na povijesna i politološka istraživanja i publikacije, ali i na strahovito važnu suradnju i transmisiju posredstvom medija. Nepravda pojačana sudjelovanjem države i odnos prema opsežnom vlastodržačkom kršenju ljudskih prava uistinu su prava muka za pravosudni sustav. Naime, državno kazneno pravo suočava se sa svojim granicama. Obilježje pravne države, koje ju razlikuje od države bez vladavine prava, upravo i jest činjenica da postoje granice koje prihvaćamo i ne možemo ih prijeći po uputi pojedinaca, vlade ili stranke (...) Te granice, koje su utemeljene na načelima pravne države i nitko ih ne može i ne želi prekoračivati, ipak zahtijevaju konzekvencije: treba izvući pouku za budućnost i nakon toga dosljedno postupati (...) Kad god država krši ljudska prava, posrijedi nije samo državni već i međunarodni problem. Najkasnije nakon Auschwitza međunarodna zajednica ne može više polaziti od pretpostavke da je odnos određene države prema njezinim građanima samo njezina vlastita stvar. Slučajevi u kojima država neprekidno i sustavno krši ljudska prava, tiču se međunarodne zajednice i izazov su za nju. Unutarnja pitanja, zabran pojedinih država, obilježena pojmom 'domaine reserve', više ne postoje. Stoga treba naći i prikladno međunarodno rješenje. Treba izraditi sustav koji će, uz zadržano načelo zabrane retroaktivnog djelovanja zakona, omogućiti uistinu opsežno kaznenopravno kažnjavanje povreda ljudskih prava. Taj je cilj moguće ostvariti samo osnivanjem stalnoga Međunarodnog kaznenog suda i izradom međunarodnoga kaznenog zakona. Zahvaljujući tom sudu i međunarodnom kaznenom zakonu, vlastodršci širom svijeta neće se nakon propasti svojih režima više moći uspješno pozivati na načelo zabrane retroaktivnog djelovanja zakona, a time, na kraju krajeva, i na vlastitu nepravdu. Takav sud, kojeg bi činili suci iz čitavog svijeta, bio bi imun na prigovore o pravosuđu po diktatu pobjednika. Samo međunarodni sastav sudačkog tijela jamčio bi njegovu objektivnost i osiguravao mu nužan autoritet. Doduše, prigovor o pobjedničkom diktiranju pravde, koji su bivši vlastodršci DDR-a kao stranačke države SED-a, i njima bliske političke skupine isticali u sudskim procesima, pokrenutim protiv njih, sasvim je apsurdan. (...) Naime, nije riječ o osudi radi osude same po sebi. (...) Naravno, prigovor o pobjedničkom diktiranju pravde vrlo je jeftin i stoga nije nov. Bio je jedan od glavnih prigovora na račun suđenja u Nuernbergu. Taj demagoški borbeni poklič apelira na osjećaje (manje vrijednosti) u širokim slojevima stanovništva, premještajući time suđenje na iracionalnu razinu. Na toj će razini na spomenuti poklič reagirati upravo oni ljudi koji sebe smatraju gubitnicima u procesu smjene na vlasti. Stalni međunarodni kazneni sud mogao bi suzbiti takve iracionalne tvrdnje - u svakom slučaju, bolje od bilo kojeg državnog suda režima-nasljednika. No, stalni međunarodni kazneni sud ne bi samo učinio bespredmetnim prigovor o pobjedničkom diktiranju pravde već bi mogao i preventivno-zastrašujuće utjecati na potencijalne kršitelje ljudskih prava. Svjesna sam da vlastodršci ne strahuju toliko od kasnije kazne koliko od vojnoga poraza ili kraja svoje vladavine. Usprkos tome, međunarodno kaznenopravno gonjenje omogućilo bi međunarodno kažnjavanje vlastodržaca i njihovih nedjela. Međunarodno žigosanje nepravde moglo bi potaknuti razvoj globalne pravne svijesti - i to iznad razine pojedinačnih slučajeva. Ono bi rezultiralo međunarodnom političkom izolacijom i istodobno ojačalo otpor na domaćoj pozornici. Tako bi odgovarajuća poruka stigla i do brojnih pasivnih sljedbenika bez kojih zločinački sustav ne može funkcionirati. No, takvo kažnjavanje pridonijelo bi razvoju drugačije pravne svijesti ne samo u državama u kojima su ljudska prava podvrgnuta temeljitom gaženju; ono bi utjecalo i na razvoj svijesti u državama u kojima ljudska prava imaju veliku vrijednost. Osim toga, ono bi političare tih demokratskih država daleko jače nego dosad prisililo na drugačiji nastup prema državama u kojima vlada nepravda.(...) Primjerice, pri pokretanju prigovora, ističe se prigovor da bi istodobno pokretanje međunarodnog kaznenog postupka bilo kontraproduktivno budući da su osobe koje bi trebalo kaznenopravno goniti u mnogim slučajevima pregovarački partneri, navodno nužni za stvaranje uvjeta za mirovne pregovore. U tom će pogledu sigurno biti potrebna još teža razmatranja na političkoj razini. No, ljudska prava pritom ne mogu i ne smiju ostati prikraćena! (...) (...) zahtjev za stalnim međunarodnim kaznenim sudom mora biti povezan sa zahtjevom za uistinu nezavisnim tijelom. To konkretno znači da kazneni sud ne bi smio biti ovisan o uputama Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda (...) U slučaju opravdane sumnje o počinjenom zlodjelu, državno tužiteljstvo mora moći samo pokrenuti istražni postupak i pri učvršćivanju te sumnje podići optužnicu. Sud također mora biti potpuno slobodan i ne smije biti podvrgnut nikakvim uputama pri pokretanju ili prihvaćanju sudskih procesa, kao ni pri njihovu prekidu. U protivnom će efekt zastrašivanja, jedan od ciljeva međunarodnog kaznenog gonjenja, biti osjetno ublažen i ovisit će o neprekidnim promjenama većine i interesima pojedinih država koje u Vijeću sigurnosti imaju pravo na veto. Potpuno je prirodno da razmatranja o političkoj svrsishodnosti ne mogu i ne smiju u svakom slučaju biti potpuno zanemarena. Naime, uspostava međunarodnoga kaznenog suda trebala bi zaštititi i ojačati mir u svijetu, a ne izazivati nove sukobe. Savezna Republika Njemačka također poznaje mehanizme koji pokazuju da naše pravosuđe nije potpuno neovisno o takvim političkim nužnostima. Pritom mislim na odredbu člana 153 d St.PO, po kojoj savezni tužitelj može odustati od gonjenja određenih kaznenih djela ako bi pokretanje sudskog postupka prizvalo opasnost teške štete za Saveznu Republiku Njemačku ili ako su gonjenju suprotstavljeni drugi važniji javni interesi. Ta odredba može biti aktivirana i pri osnivanju međunarodnoga kaznenog suda. Pritom bi kao referentna veličina trebala poslužiti odluka Vijeća sigurnosti UN-a. Time bi bila postignuta dva cilja: prvi je potvrđivanje istaknute funkcije koju Vijeće sigurnosti ima kao 'svjetski policajac' u procesu zaštite i održavanja mira u svjetu. Drugi je cilj jamstvo da intervencija može uslijediti samo ako je u Vijeću sigurnosti postignuta odgovarajuća suglasnost, drugim riječima ako je podupire najmanje devet članica, uključujući sve članice s pravom na veto. Taj bi mehanizam spriječio pretvaranje međunarodnoga kaznenog suda u igračku državnih interesa pojedinih članica VS UN-a s pravom na veto. Još jedna pojedinost čini osnivanje stalnog međunarodnog kaznenog suda nužnim potezom: mlade demokratske države često su još nestabilne i uopće ne mogu organizirati suđenja protiv bivših vlastodržaca. Prisjetimo se samo uzvika biskupa Tutua da južna Afrika tone u krvi i da će bez amnestije nestati u požaru. Teškom mukom uspostavljeni građanski mir s bivšim vlastodršcima suočio bi se s opasnošću ponovnog uništenja. Taj razlog sam po sebi višestruko izaziva oklijevanje pri otvaranju kaznenih postupaka protiv bivših vlastodržaca te se umjesto toga odobrava amnestija (...) Međunarodni sustav kaznenog gonjenja pružio bi osjetnu moralnu potporu mladim demokracijama, pridonoseći njihovoj stabilizaciji, a time i miru u svijetu. Štovane dame i gospodo, svi pokazatelji upućuju na zaključak da je osnivanje stalnoga međunarodnog kaznenog suda nužno. Rasprava o osnivanju takvog suda i proces izrade međunarodnoga kaznenog prava pojačani su nakon strahota, počinjenih proteklih godina u Jugoslaviji i u Ruandi. Politički pritisak i pritisak javnosti vrlo su snažni. Osnivanje ad-hoc sudova za područje bivše Jugoslavije u veljači 1993. i za Ruandu u studenom 1994. bili su snažni poticaji. Prvi put se čini da je ta međunarodna institucija na dohvat ruke i da nije izložena opasnosti ponovnog zaborava poput svih napora nakon Drugoga svjetskog rata.(...) Tek nakon otvaranja željeznoga zastora i zbivanja na području bivše Jugoslavije ponovno je pojačan rad na međunarodnom sudu, koji je odjednom postao aktualan na sasvim drugačiji način. Godine 1992. Glavna skupština Ujedinjenih naroda povjerila je Povjerenstvu za međunarodno pravo zadaću izrade nacrta statuta za stalni međunarodni kazneni sud. 22. veljače 1993. Vijeće sigurnosti UN-a odlučilo je osnovati kazneni sud za područje Jugoslavije, a 8. studenog 1994. donesena je i odgovarajuća rezolucija za Ruandu. G. 1994. Povjerenstvo UN-a za međunarodno pravo prihvatilo je na svojoj 46. sjednici nacrt statuta (Draft Statute for an International Criminal Court). Na kraju su Ujedinjeni narodi u prosincu 1996. odlučili osnovati stalni međunarodni kazneni sud. Glavna skupština imenovala je odgovarajuće pripremno povjerenstvo (Preparatory Committee), čija je zadaća priprema međunarodne konferencije, predviđene u Rimu ovoga ljeta, i izrada nacrta odgovarajućeg sporazuma. Povjerenstvo UN-a za međunarodno pravo paralelno je u srpnju 1996. na svojoj 48. sjednici prihvatilo nacrt svjetskoga kaznenog zakona (Draft Code of Crimes against the Peace and Security of Mankind). Uočivši vjerojatno da rad na svjetskom kaznenom zakonu ne napreduje istim tempom, pripremno povjerenstvo odlučilo je u budućem statutu riješiti ne samo procesno-pravna pitanja već prionuti i na izradu materijalnopravnih odredaba u nekoj vrsti općeg (...) Taj pristup zaslužuje samo pohvale. Čekanje na dovršavanje i ratifikaciju svjetskoga kaznenog zakona dodatno bi odgodilo uspostavu međunarodnoga kaznenog suda. Pripremno povjerenstvo raspravljalo je dosad o sljedećim najvažnijim materijalno-pravnim normama: postupanje po zapovijedi ne bi trebalo isključiti kaznenopravnu odgovornost; službeni položaj okrivljenika nije važan za njegovu kažnjivost. Rad pripremnog povjerenstva dokumentiran je u međuvremenu na nekoliko stotina stranica. Mnoge su pojedinosti još uvijek sporne. (...) U međuvremenu je razjašnjeno - a to je pitanje u početku bilo jako sporno - da međunarodni kazneni sud treba biti osnovan ne temelju sporazuma. Prijedlog o osnivanju kaznenog suda, poduprt odlukom Vijeća sigurnosti, utemeljenom na poglavlju br. 7 Povelje UN-a o mjerama za obnovu i održanje mira, na temelju kojeg su osnovana i dva ad-hoc suda za područje bivše Jugoslavije i za Ruandu, nije prošao. Doduše, pozitivna strana tog rješenja bilo bi izbjegavanje dugotrajnih pregovora o sporazumu i velikih kompromisa o njegovu sadržaju. No, međunarodni kazneni sud ispunit će nade, položene u njega, i neće prerasti u skup, a tup mač u borbi protiv kršitelja ljudskih prava samo ako bude opće prihvaćen, što mu je potrebno za pridobivanje što šire potpore. Već je rasprava o legitimnosti ad-hoc sudova pokazala da rješenje poduprto odlukom Vijeća sigurnosti UN-a ne može osigurati tako širok konsenzus. Ta rasprava još nije jenjala i njezin je vrhunac zahtjev da bi sudovi trebali prekinuti svoj rad nakon sklapanja mirovnog sporazuma budući da je njihovo osnivanje bilo jedino mjera, usmjerena na očuvanje mira. Takav zahtjev potkopao bi legitimitet i ugled međunarodnoga kaznenog suda. On bi jako negativno utjecao na zacrtani cilj - konkretno i na stvaranje univerzalne pravne svijesti. Prisjetimo li se da je osnivanje kaznenog suda projekt koji traje čitavo stoljeće, treba izbjegavati prebrze i prenagljene poteze. No, rješenje utemeljeno na sporazumu mora još razjasniti koliko bi visok trebao biti prag ratifikacije, dakle broj država potpisnica koje će kasnije ratificirati sporazum, da bi on mogao stupiti na snagu. (...) Naravno, bilo bi idealno kada bi međunarodni kazneni sud unaprijed imao još veću legitimacijsku osnovu. No, ako se u početku procesa njegova osnivanja okupi 'tek' mali broj država, rad bi u početku trebao biti utemeljen na toj osnovi. Nastavak rada možda će potisnuti dvojbe ostalih država; u pojedinim državama možda će se promijeniti i odnos vladajućih snaga te će procesu osnivanja spomenutog suda tijekom vremena pristupiti i druge države te će se na taj način kristalizirati još širi konsenzus. Sličnom rješenju trebalo bi težiti i u pitanju pravosudnih ovlasti, dakle u pitanju zločina koji bi trebali biti u djelokrugu tog sudskog tijela. I na toj su razini maksimalni zahtjevi besmisleni. Iako bi bilo poželjno pred međunarodnim kaznenim sudom pokretati sudske procese i protiv međunarodne trgovine drogom i oružjem, te ekoloških kaznenih djela, ne treba izgubiti osjećaj za politički ostvarive ciljeve. Što je veći katalog kaznenih djela u djelokrugu budućeg međunarodnog kaznenog suda, to je veća mjera suverenosti, koje se pojedine države odriču, i to će mnoge države manje biti spremne podvrgnuti se tom sporazumnom statutu. Stoga bi mjerodavnost suda trebala obuhvatiti samo posebno teške zločine koji su, izvan svake sumnje, već sada sastavni dio običajnoga kaznenog međunarodnog prava. Tijekom rada međunarodnoga suda katalog njegovih mjerodavnosti može biti postupno povećan. Pripremno povjerenstvo UN-a uglavnom se u međuvremenu složilo da bi katalog trebao obuhvatiti genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine koji će pojedinačno biti podrobno definirani. No, i dalje je sporno tako važno činjenično stanje agresije - i to ne samo definicija već i sama upitnost te kategorije. Nadalje, sporna je odredba o mjerodavnosti međunarodnoga kaznenog suda u odnosu na mjerodavnost državnih sudova. Treba li međunarodni kazneni sud biti jedino mjerodavan za kaznena djela, uključena u njegove pravosudne ovlasti, ili bi trebao samo konkurirati mjerodavnosti državnih sudova? Čini se da trenutačno većina u pripremnom povjerenstvu podupire načelo komplementarnosti. (...) Stalni međunarodni kazneni sud moći će uspješno raditi samo ako pojedine države, njegove sudionice, budu konstruktivno s njim surađivale. To se posebno odnosi na hvatanje i uhićenje osoba i predaju ili izručenje optuženika međunarodnom kaznenom sudu. Stoga je nužno utvrditi i odredbe o međunarodnoj pravnoj pomoći u odnosu na međunarodni kazneni sud. No, sud istodobno treba dobiti i sredstva prisile kako bi se mogao suprotstaviti državama potpisnicama sporazuma koje ne ispunjavaju preuzete obveze. Djelotvornost međunarodnoga kaznenog suda izravno ovisi o toj ovlasti", upozorila je gospođa Peschel-Gutzeit na kraju predavanja. 132315 MET apr 98