VOA O SIMPOZIJU O HAAŠKOM SUDU

GLAS AMERIKE - VOA 5. IV. 1998. Danas se u Washingtonu održao simpozij pod nazivom 'Sudovi za ratne zločine - prošlost i perspektive'. Organizator, pravni fakultet sveučilišta American, za tu je priliku okupio doista eminentne sudionike. Predsjednicu suda, američku sutkinju Gabrielle Kirk McDonald, glavnu tužiteljicu suda Louise Arbour, tužitelje i branitelje u slučaju Dušana Tadića, nekoliko profesora međunarodno-kaznenog prava te novinare. Prilog Bojana Klime. "Na jednodnevnom skupu raspravljalo se o čitavom nizu kontroverznih pitanja. Od međunarodnopravnih - treba li uspostaviti stalni međunarodni kazneni sud i jesu li države svijeta spremne ukinuti dio svoje suverenosti i prepustiti međunarodnom sudu jurisdikciju nad svojim građanima, često vojnicima ili političarima. Od sudsko-procesnih pitanja raspravljalo se primjerice o pouzdanosti iskaza anonimnih svjedoka. Od organizacijskih pitanja raspravljalo se o lošoj materijalnoj situaciji haaškoga suda. Posljedica toga je da mnogi od optuženih u zatvorima suda mjesecima čekaju na suđenje, što je suprotno pravnim standardima o brzom, ekspeditivnom suđenju. Sudionici washingtonskog skupa raspravili su i zanimljiva politička pitanja. Je li međunarodni sud tek smokvin list kojem je svrha zataškati pasivnost međunarodne zajednice zbog koje je došlo do genocida u Bosni i Ruandi. Tu je pitanje sudi li se jedino sitnim ribama dok se odgovorni politički i vojni vođe ostavljaju na miru. Raspravila se i medijska problematika, odnosno kako o haaškom sudu izvješćuju američki mediji. Evo kako su sudionici odgovorili na neka pitanja. Prvo, sudi li sud samo tzv. sitnim ribama. Alain Tiger, tužitelj iz Los Angelesa, koji je bio tužitelj bosanskom Srbinu Dušanu Tadiću, o tome kaže: = Posebno su dramatični trenuci bili kad su krunski svjedoci prepoznali Dušana Tadića, čovjeka koji im je nanio mnogo zla. Nije bilo teško prepoznati Tadića. Mnogi su s njim odrasli, on je bio njihov susjed. Za njih, zatvorenike Omarske, Dušan Tadić nije bio neka sitna riba. Za mnoge od njih, pogotovo one koje je on svojim rukama mučio, Tadić je najveća riba. Naravno, nije bio politički niti vojni dužnosnik ili čelnik, ali, primjerice, on je bio u skupini Srba koji su u ljeto 1992. godine jednog zatvorenika Omarske prisilili da zubima kastrira drugog zatvorenika. Kad se to uzme u obzir, rasprava radi li se o sitnoj ribi ili velikoj ribi postaje posve bespredmetna. O medijskom izvješćivanju sa suda govorila je Kitty Feld, novinarka Američkog javnog radija, koja je pratila suđenje Dušanu Tadiću. 'Urednici su mi često rekli - javi nam se tek kad počnu suditi vođama, kaže gospođa Feld. Međutim, najveći je problem činjenica što američki mediji ne žele emitirati posebno drastične opise nasilja, kojih je na suđenju Dušanu Tadiću bilo puno. = Amerikanci ne žele čuti detalje. Moji urednici su željeli da upotrijebim samo ove termine - silovanje, ubojstvo, mučenje. Nisu željeli da spominjem barbarske načine na koji su ti zločini bili izvedeni jer, znate, Amerikanci slušaju radio dok se voze na posao ili s posla. Urednici američkih medija misle da je gotovo neukusno da se u izvješću spominje slučaj kastracije iz logora Omarska. Ja se s tim ne slažem. Jer kada u eteru odveć često spominjete neke riječi, poput silovanja, mučenja ili ubojstva, sve počne zvučati vrlo rutinski, gotovo izlizano. Jer slušatelji i gledatelji se nažalost na te riječi vrlo brzo priviknu, kao i na nasilje na televiziji. Time se gubi kontekst i tragika cijelog događaja. O problemima s kojima se susreću istražitelji haaškog suda govorila je istražiteljica Ivana Nižić. Jedno od pitanja je kako sastaviti optužnicu, pogotovo ako se radi o osobi poput Milana Martića, bivšeg čelnika hrvatskih Srba. Treba li ga optužiti za jedno, lako dokazivo kazneno djelo, kao što je primjerice granatiranje Zagreba u proljeće 1995. ili ga pak treba optužiti za niz kriminalnih djela iz razdoblja od 1991. do 1995: = Neki su nas kritizirali što smo se u optužnici protiv Martića usredotočili samo na jedan događaj, odnosno na granatiranje Zagreba. Dobra strana takvog pristupa je to što tužitelji taj slučaj mogu lako dokazati. Martić je u izjavi za televiziju rekao da je naredio granatiranje. Ako kao tužitelj želite optužiti Martića za niz ratnih zločina koji su se dogodili u krajini prije njezina pada, onda ćete na dokazivanje svega tog potrošiti jako, jako mnogo vremena. Ivana Nižić, istražiteljica haaškog tribunala spomenula je problem zaštite svjedoka, pogotovo onih koji odluče svjedočiti u slučajevima gdje su optuženi pripadnici njihova naroda. Ponekad je iz takvih svjedočenja isključena javnost kako bi se zaštitila njihova sigurnost. Nedavno se u svezi s time dogodio jedan incident koji upućuje na probleme s kojima će se sud u budućnosti još češće susretati. U skladu s procesnim pravilima tužitelji su u obrani dostavili svjedočenje jednog od svjedoka koji je govorio pod uvjetom da se njegove riječi ne objavljuju. Ne znam kako, ali taj je dokument došao u ruke hrvatskih vlasti koja je svjedoka Hrvata gotovo optužila za izdaju. I što je sud u ovom slučaju mogao učiniti. Postupio je vrlo blago. Usmeno je ukorio branitelje jer se sumnjalo da je upravo obrana predala hrvatskim vlastima svjedokov iskaz. U odnosima suda s drugim državama govorile su i dvije najviše sudske dužnosnice, glavna tužiteljica Louise Arbour te predsjednica suda Gabrielle Kirk McDonald. Gospođa Arbour je svoje kontakte s Republikom Hrvatskom i SR Jugoslavijom opisala kao vrlo teške. Vlade tih država se čak toliko i ne boje presuda protiv njihovih dužnosnika. Njih najviše zabrinjava izlaganje vlastitog prljavog rublja pred svijetom. Najviše ih plaši da će im i tako loš imidž biti još pogoršan, izjavila je Louise Arbour. Upitana s kojom je zemljom lakše surađivati, tužiteljica Arbour je rekla da ne voli rangirati države, no rekla je da jugoslavenske vlasti apsolutno ništa ne pomažu sudu, čak ni kad se radi o prikupljanju dokaza o zločinima protiv Srba. Predsjednica haaškog suda Gabrielle Kirk McDonald najviše je govorila o materijalnom stanju suda za kojeg je rekla da je vrlo kritično. Za razliku od niza drugih međunarodnih dužnosnika sutkinja McDonald za spor rad suda nije prvenstveno okrivila tri balkanske države - Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu te Jugoslaviju. Ona za često spor rad suda okrivljuje cijelu međunarodnu zajednicu koja sudu često daje samo deklarativnu podršku. 1998. godina je prva godina u koju je sud ušao s odobrenim godišnjim proračunom, rekla je gospođa Mc Donald i dodala: '85 posto zemalja svijeta ne izvršava svoje obaveze prema sudu.' Međunarodnu je zajednicu kritizirao i Tom Gelton, novinar Američkog nacionalnog javnog radija koji je posljednjih godina često izvještavao o ratu u Bosni i Hercegovini. Po njegovom mišljenju sud je tek smokvin list čije postojanje želi opravdati prvotnu pasivnost Zapada koji je dopustio da se u Bosni i Ruandi dogodi genocid. = Od početka je bilo jasno što se događa u Bosni. Sjedinjene Države i druge svjetske sile su nakon podrobnih i vrlo opsežnih dogovora odlučile da ne interveniraju. Rezultat svjetske neaktivosti bio je genocid i ratni zločin. Stanovnici Bosne i Hercegovine su na kraju, poput neke zadovoljštine, dobili sud za ratne zločine. Ako uzmemo sve ovo u obzir, sud sam po sebi neće spriječiti nove ratne zločine. Nove ratne zločine može spriječiti jedino politička volja velesila, ukoliko one odluče da se umiješaju u neki od lokalnih ratova. Po mom mišljenju, sud zbog toga predstavlja simptom problema, a ne njegovo rješenje. Tom Gelton kao primjer navodi činjenicu da sud kao institucija u američkom kongresu ima vrlo veliku podršku bez obzira na činjenicu što konzervativna većina često sa sumnjom gleda na bilo kakva međunarodna tijela. To je zbog toga što mnogi američki kongresmeni sud smatraju jeftinom opcijom, znatno jeftinijom od izravne vojne intervencije, rekao je Tom Gelton i dodao: 'Američkim je kongresmenima lakše odobriti nekoliko milijuna dolara za rad suda nego li pozvati američku vojsku da uhiti Radovana Karadžića ili Ratka Mladića. S takvim se mišljenjem složio i Iraia Neya, direktor instituta Otvoreno društvo koji je bio i jedan od pokrovitelja ovog skupa. Prisjetimo se da je prvi prijedlog o sudu za ratne zločine iznio Lawrence Eagleberger, državni tajnik i bivši američki veleposlanik u Beogradu. Strahujući da bi se raspad Jugoslavije u američkim političkim krugovima mogao protumačiti kao njegov osobni poraz, Lawrence Eagleberger je predložio međunarodnu istragu i kažnjavanje ratnih zločina, rekao je Iraia Nayer. Inače ovaj istaknuti američki borac za ljudska prava izrazio je sumnju u jedan od glavnih ciljeva haaškog i ruandskog suda, a to je - međunacionalna pomirba. 'Ne treba očekivati da će Hrvati i Srbi postati najbolji prijatelji zbog toga što se u Den Haagu sudilo nekim od pripadnika tih naroda. Cilj suda trebala bi biti prevencija ratnih zločina i individualiziranje kaznene odgovornosti tako da nestane kolektivne odgovornosti čitavih naroda, rekao je na kraju simpozija o sudu za ratne zločine Iraia Nayer, direktor instituta Otvoreno društvo." (VOA) 060141 MET apr 98