7. IV. - LE MONDE - D. HAUTIN GUIRAUT O MILOŠEVIĆU I KOSOVU

FRANCUSKA LE MONDE 7. IV. 1998. Slobodan Milošević između Kosova i Crne Gore "Dok napetost na Kosovu neprestano raste, Slobodan Milošević se suočava s dvostrukim izazovom. Predsjednik SR Jugoslavije mora najprije riješiti krizu koja vlada u srbijanskoj pokrajini s albanskom većinom i mnogobrojne pritiske međunarodne zajednice koja ga požuruje zato što je stanje na Kosovu vrlo opasno za cijelu balkansku regiju. No, on se mora istodobno suočiti i sa sve većim osporavanjem u Crnoj Gori, nakon što je, prošle jeseni, tamo na vlast došao mlad i ambiciozan predsjednik koji se sve više opire Miloševićevoj politici. Taktika koju je Milošević primjenjivao do sada pri suočavanju s poteškoćama i pritiscima sa Zapada bila je gotovo uvijek jednaka. Bez obzira na to je li riječ o dugotrajnom podupiranju ultranacionalista u srpskom entitetu u Bosni i Hercegovini i njihova zapovjednika Radovana Karadžića, kad ovaj nije želio priznati pobjedu oporbe na lokalnim izborima održanima na jesen 1996. godine, ili sada, o krizi na Kosovu, Milošević ne želi popustiti i u prvo vrijeme obično prosvjeduje protiv 'vanjskih pritisaka'. Najprije se služi brojnim manevrima za odgađanje da bi na kraju prihvatio ono za što vjeruje da su minimalni ustupci. U tim se krizama javlja uvijek ista retorika: uvijek se govori o 'svjetskoj uroti protiv Srbije' i o 'neprihvatljivu upletanju međunarodne zajednice'. Obično se vrlo brzo optuži strani tisak i kaže se da i on podupire tu urotu, a brojne su i optužbe stranih diplomata i ministara koji su si uzeli slobodu i opominjali SR Jugoslaviju. Najnoviji primjer pojavio se i s ovom krizom na Kosovu kad je savezni ministar informiranja Goran Matić žestoko napao američku državnu tajnicu Madeleine Albright i optužio je da zastupa ... 'islamski lobby u američkoj upravi'. A za veći broj medija, poput BBC-a i radio postaje Deutsche Welle, rečeno je da 'vode međunarodni medijski rat protiv Srbije'. Te anateme nisu ministarske laži ili plod svađe ili razlike u gledištima između ministara u srbijanskoj vladi. Slobodan Milošević je bio i ostaje jedini gazda, bez obzira na položaj na kojemu se trenutno nalazi - jučer na čelu republike Srbije, a od ljeta prošle godine na čelu SR Jugoslavije. Ništa se ne događa i ne govori bez njegova dopuštenja. A svaka taktika koju primjenjuje (nitko ne može reći da nije nadaren za njihovo biranje) ima samo jedan cilj: održati se na vlasti i ostati jedini i nezaobilazni sugovornik međunarodne zajednice. Oporba u zametku, podijeljena i često patetična (on sam izaziva stvaranje oporbe) sve do sada je olakšavala ostvarivanje njegovih namjera. Ali sve brojniji napadi na srbijansku policiju u toj pokrajini s albanskom većinom i represija koju provode policijske snage po zapovijedi iz Beograda te ubrzano povećavanje napetosti između dva naroda postavljaju pred Miloševića novi problem koji je zamršeniji od nezgodnog rezultata lokalnih izbora ili napuštanja Radovana Karadžića. Dolazak Mila Đukanovića, koji se doima kao odlučan političar, na mjesto predsjednika susjedne republike Crne Gore, sada postaje vrlo važan izazov. I to unatoč tome što je novi predsjednik, koji je i sam izišao iz harema Socijalističke stranke, dugo vremena održavao odlične odnose s jugoslavenskim moćnikom. Jer novi predsjednik Crne Gore, uz pomoć međunarodne zajednice koja često vrlo rado gleda kako se u SR Jugoslaviji napokon pojavljuje čovjek koji je sposoban izazivati Slobodana Miloševića, Crnu Goru sve više udaljuje od Srbije, čak i od SR Jugoslavije. Milo Đukanović si je tako priuštio luksuz i nedavno izjavio da će 'predložiti prihvaćanje nove vanjske politike Jugoslavije kako bi ona u budućnosti bila otvorenija i naprednija', dodajući da, iako prihvaća Crnu Goru kao dio Jugoslavije, odbija tu pripadnost prihvatiti kao 'bezuvjetnu'. A to je samo podsjećanje na stav koji je branio njegov nesretni suparnik Momir Bulatović, bivši predsjednik Crne Gore i vjerni saveznik Slobodana Miloševića. Parlamentarni izbori, koji bi se krajem svibnja trebali održati u Crnoj Gori, mogu imati teške posljedice za predsjednika SR Jugoslavije ako Milo Đukanović sebi osigura većinu u parlamentu. On bi u tom slučaju mogao zaustaviti provođenje bilo kakve reforme koja mu ne bi odgovarala i spriječiti Miloševića da radi ono što mu padne na pamet. Naime, za bilo kakvu promjenu ustava, nužna je dvotrećinska većina, a u saveznoj skupštini dvije republike imaju ravnopravan status. Vjerojatno je upravo zbog toga dvostrukog izazova, Kosova i Crne Gore, Milošević na kraju posegnuo za ultranacionalističkim radikalima Vojislava Šešelja kako bi ojačao svoj položaj u vladi republike Srbije. On mora izbjeći opasnost pojave prevelike autonomije u toj srbijanskoj pokrajini s albanskom većinom i čvrsto odupiranje u susjednoj republici. Jer bez toga, Slobodan Milošević, koji se toliko borio za svoj san o 'velikoj Srbiji', ostao bi goli kralj jedne iscrpljene republike, bez obzira na titulu saveznog predsjednika", piše Denis Hautin-Guiraut. 080156 MET apr 98