3. IV. EL PAIS - GURUTZ JAUREGUI O STANJU NA KOSOVU

ŠPANJOLSKA EL PAIS 3. IV. 1998. Kosovo i mi "Nova kriza na Balkanu nastala zbog Miloševićeve okrutne represije na Kosovu opet je okovala djelovanje demokratskih država i, konkretnije, Europske unije. Isto onako kako se dogodilo u Bosni, i sada su u igri ne samo sposobnost Europske unije da riješi taj sukob nego i njezino dostojanstvo. A ovoga je puta ono još više pod znakom pitanja nego u bosanskom slučaju, ako se uzmu u obzir posebnosti tog novog sukoba. Ponajprije, ne smijemo zaboraviti da to sada nije prvi put. Možete li zamisliti novi građanski rat u Španjolskoj samo dvije godine poslije završetka onoga koji se stvarno dogodio? E, izgleda da će se upravo u tom smjeru sada odvijati stvari na Kosovu ako netko nešto žurno ne poduzme. Isti diktator čiji su ekspanzionistički stavovi izazvali rat u Bosni, u kojemu je poginulo 200 tisuća ljudi, iz koje je pobjeglo milijun osoba, a njih 650 tisuća je istjerano iz svojih kuća, da i ne nabrajamo bezbrojne posredne štete koje su pretrpjeli i ljudi i materijalna dobra, nimalo se ne plaši i opet izaziva međunarodnu zajednicu. A nešto takvo može činiti jedino nekakav maloumnik ili netko tko je svjestan ranjivosti i slabosti te međunarodne zajednice, osobito Europske unije. Meni se čini da se u Miloševićevu slučaju prije može reći ono drugo nego prvo. Zbog toga se Europa ne može opet uteći eufemizmima i reći da se radi o unutarnjem problemu kako bi izbjegla vlastitu odgovornost za taj sukob. Postoji više razloga: s jedne strane, kad je o takvom problemu riječ, održavanje tako stroge podjele na unutarnje i vanjske probleme nema nikakvog smisla. Bilo kakvo djelovanje koje prihvaća načelo prema kojemu je nacionalni suverenitet iznad poštovanja ljudskog dostojanstva, kao što je tu slučaj, u potpunoj je suprotnosti s temeljnim načelima pravosuđa. Tome treba dodati i da je Miloševićeva represija nad albanskom većinom na Kosovu ne samo kršenje unutarnjih srbijanskih zakona, nego i jasno kršenje međunarodnog prava. Kosovo je od 1974. godine imalo status autonomne pokrajine u SFRJ. A Milošević ne samo da ga je ukinuo 1990. nego je i uveo sustav apartheida, razmještajući tamo više od 40 tisuća policajaca i paravojnih skupina, kršeći na taj način ne samo međunarodne zakone nego i vlastite norme. Ako ostavimo po strani naziv samog problema, misleći pri tome na političku terminologiju, i ako se posvetimo jedino pravnom aspektu tog problema, prilično je jasno da sadašnje stanje na Kosovu omogućava primjenu jednog od načela koje predviđaju međunarodne norme u cilju priznavanja prava na samoodređenje. A norme kažu da je pretpostavka za nešto takvo postojanje 'stanovništva nekog teritorija, koje se razlikuje od ostatka stanovništva neke suverene države, čija vlada krši načelo jednakosti i isključuje pripadnike te etničke skupine (a čine veliku većinu stanovništva na tom teritoriju), iz sudjelovanja u radu vlade na temelju načela 'jedna osoba, jedan glas.' Kakvo god bilo konačno pravno i političko rješenje tog problema, jasno je da Europa ne može niti smije opet ostati prekriženih ruku. U svojoj knjizi "An agenda for peace", objavljenoj 1992. godine, bivši UN-ov glavni tajnik Boutros Gali piše o tri različite razine djelovanja čiji je cilj postizanje mira. Prva od njih jest preventivna diplomacija, usmjerena na djelovanje protiv izbijanja sukoba. Očigledno je da je za to sada već previše kasno na Kosovu. Druga je razina 'peacemaking' (mirotvorstvo), drugim riječima, treba pokušati postići mirno rješavanje problema nakon što je neki sukob već izbio. No, Europska unija se ne smije ograničiti samo na postizanje sporazuma koji bi mogao privremeno neutralizirati taj sukob. Njezino se djelovanje mora usmjeravati i mnogo dalje, a za to se mora u potpunosti posvetiti 'peacekeepingu' (održavanju mira). Drugim riječima, mora biti aktivna i nazočna, a to bi podrazumijevalo izravnu policijsku ili vojnu intervenciju na samom Kosovu. Još nije prekasno da Europska unija intervenira, ali to mora učiniti odmah, odlučno i bez odgađanja. Kosovo je dio Europe i zbog toga Europska unija ne može opet prijeći preko sramote koju je pretrpjela Bosna. Mi, europski državljani, to si ni u kojemu slučaju ne bismo smjeli dopustiti. Ne smije se zaboraviti da su sve te razine djelovanja samo oruđe u rukama međunarodne zajednice i, u tom smislu, i Europske unije, a svrha mu je dosezanje konačnoga cilja, a to je postizanje pravednog mira temeljenog na poštovanju ljudskih prava. Koncept sigurnosnog sustava i međunarodne sigurnosti ne smije se smatrati statičnim, nego dinamičnim procesom razvoja određenih vrijednosti koje će uzimati u obzir stanje u kojemu žive svi ljudi, skupine i, na kraju krajeva, ljudski rod. Zbog toga Europska unija ne može prihvatiti realpolitiku onako kako se to previše često događa. Jedno je biti realan i prilagoditi pacifikaciju okolnostima nekog posebnog slučaja, a to bi, u ovom slučaju, trebalo značiti da je riječ o realnosti koja se ne kosi s pravom i moralom, a nešto sasvim drugo bilo bi zadržavanje ciničnog stava utemeljenog na strateškim računicama i interesima povezanim s mogućim jačanjem položaja ili njihovim gubljenjem. Jer, parafrazirajmo Edgara Morina, glavni neprijatelj Europe nisu dežurni Miloševići, nego se on 'nalazi u nama samima: to je naša ništavnost, to što ne razmišljamo o budućnosti, naša obamrlost, naša razjedinjenost i naš fatalizam. To je jedini neprijatelj s kojim se možemo suočiti'", piše Gurutz Jauregui, profesor ustavnog prava na Baskijskom sveučilištu. 060128 MET apr 98