RFI -1. IV. RAZGOVOR S MESIĆEM

FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 1. IV. 1998. Frane Cetinić razgovarao je sa Stipom Mesićem. - Gospodine Mesiću, pretprošloga tjedna svjedočili ste pred haaškim sudom za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji. Koje su glavne točke vašeg izlaganja, naravno u mjeri u kojoj je to dopušteno reći u javnosti? = Točno je, ja sam bio u Haagu, svjedočio sam u dva procesa. Jedan koji se vodi protiv Slavka Dokmanovića, bivšega gradonačelnika grada Vukovara, i u drugom procesu koji se vodi protiv generala HVO- a Tihofila Blaškića. Ono što se može reći, ali sve je to javno jer je protiv Slavka Dokmanovića proces javan, može se reći sve. Ali ono što bi publiku zanimalo to je da je moje svjedočenje išlo na to da se utvrdi tko je imao faktičnu vlast na prostoru koji je bio okupiran, na prostoru Hrvatske koji je bio okupiran i koja je bila subordinacija. Moje svjedočenje je znači u tom smislu i bilo. Da je jugoslavenska armija prešla na srpsku stranu, da je imala taj argument sile, da su pod njezinom komandom bile ilegalne paravojne organizacije formirane u Srbiji i da je civilna vlast bila pučistička, koja je smijenila regularno izabranu vlast. U takvoj vlasti bio je i gospodin Slavko Dokmanović. Što je on radio i čije komande je dobivao, ja to ne znam, ali jedno je sigurno - da se on nije ogradio od zločina, da je bio dan prije smaknuća preko 200 hrvatskih građana koji su se zatekli u bolnici, a odvedeni na Ovčaru, on je dan prije toga s njima bio. Viđen je u uniformi, to su utvrdili drugi svjedoci. Prema tome, da li će odgovarati i po subjektivnoj odgovornosti, ako je bio tamo, i po objektivnoj, ako se nije ogradio od zločina, to je sada na sudu da utvrdi. Međutim moje svjedočenje ide i dalje, ono polazi od toga da su odgovorni za rat i genocid generali koji nisu ispunili moju zapovijest kad sam ih pozvao da se vrate u kasarne. Time su izvršili i praktično vojni udar. A nakon toga njihovo vladanje je bilo takvo da nisu spriječili nego su podržavali i stalno činili ratne zločine. A što se tiče generala Blaškića, tu ja ne mogu govoriti o tome što je taj čovjek radio jer ja sam njega svega dva puta vidio u životu. Ali ono o čemu sam ja mogao svjedočiti, to je o hrvatsko-bosanskim odnosima i odnosima o... kvazi državi Herceg Bosni. Što će sud od toga uzeti kao relevantno, ja ne znam. - Gospodine Mesiću, bili ste posljednji predsjednik bivše Jugoslavije. Recite mi kakva je uloga, po vama, onih šetača u šumi u Karađorđevu u ožujku '91. godine? = Svakako ja o tome nešto znam. Naime, ja sam u razgovorima s Borom Jovićem, srpskim predstavnikom u predsjedništvu Jugoslavije, razgovarao i rekao mu da se srpska sela u Hrvatskoj naoružavaju, da će doći do eksplozije jer će se naoružati i Hrvati, i u tom sukobu izgubit će Srbi sve jer je njih svega 10 posto, a 90 posto Hrvata. Jer to je suicidna politika, rekao sam mu, i ne znam zašto oni svoje sunarodnjake tjeraju u izgubljeni rat kojeg sigurno ne mogu dobiti. A izgubit će sve, izgubit će i imovinu, izgubit će i živote. On mi je rekao da njih Srbi u Hrvatskoj ne interesiraju, da njih ne interesira hrvatski teritorij, nego da njih interesira 66 posto Bosne i Hercegovine. Rekao sam, ako je tako, onda idemo sjesti za stol, Tuđman i ja s jedne strane, on i Milošević s druge, pa da probamo izbjeći rat u Hrvatskoj, da prestane to naoružavanje i da idemo političke probleme rješavati političkim sredstvima. Da se prestane zveckati oružjem i da se smiri situacija. On se složio, Milošević se složio, kad sam rekao još isti dan još Tuđmanu, ja sam otišao iz Beograda u Zagreb, i on se složio, i ja sam računao da ćemo taj sastanak uglaviti sa svima onima koje sam spomenuo. Međutim, Tuđman nas je obavijestio da želi ići na sastanak s Miloševićem sam, da želi vidjeti što Milošević želi. Vratio se s toga sastanka, nama nije bilo ostalima drago da ide sam, jer znate onda su interpretacije drukčije, a pokazalo se i da je slijed događaja bio takav da sada svi otprilike znaju što je dogovoreno, a nitko ne zna točno. I on se vratio i rekao ovako: Milošević nudi nakon nestanka Bosne, jer ona se ne može održati, nudi nama banovinske granice iz '39. godine. Ne tražim Kladušu i Bihać, to je kaže rekao, to je turska Hrvatska, i to meni ne treba, to ti Franjo uzmi. To je otprilike što je bilo ponuđeno. Za pet-šest dana Tuđman se sastao zajedno s Miloševićem u Tikvešu, opet u četiri oka, i ne znamo što je tamo dogovoreno. Ali je simptomatično to da je rekao da rata neće biti, da nas armija neće napasti, da ima garancije Veljka Kadijevića i Slobodana Miloševića. - Nakon svjedočenja u Haagu i povratka u Hrvatsku, protiv vas su državni mediji otvorili pravu hajku. Kako je došlo do toga i što je karakteristično za ovaj pokušaj javnoga linča Stipe Mesića ljeta Gospodnjeg '98. u odnosu na onaj ranije kada ste napustili HDZ i vlast? = Pa sada su ti napadi na mene daleko brutalniji, iako je Hrvatska potpisala Zakon, ustavni Zakon kojim obvezuje sve svoje građane da moraju surađivati s haaškim sudom. Ja sam legalist. I sve ono što mi poznato kao predsjedniku bivše Jugoslavije, kao predsjedniku Sabora, kao predsjedniku prve hrvatske Vlade, ja sam dužan reći tribunalu jer nisam vezan nikakvom, ni državnom, ni vojnom, niti bilo kakvom tajnom. Ono što bi bila tajna, to svakako ne bi mogao niti ja niti bilo tko drugi na mom mjestu izložiti, dok se ta tajna ne riješi. Međutim, Tuđman i drugi imaju nemirnu savjest. I zbog toga sad prebacuju lopticu na drugog. Oni sigurno imaju i ove svoje talibane koji ništa ne razumiju, koji su jednostavno sljedbenici takve jedne radnje i totalno promašene politike, koji sad i kroz medije i na druge načine napadaju i mene i druge koji bi se usudili o tome svjedočiti. Da bi Hrvatska vojska išla izvan granica Hrvatske, hrvatski Sabor je trebao donijeti odluku. Kad sam dobio prve podatke da su naši vojnici izvan teritorija Hrvatske, javljali su mi se sami vojnici ili njihovi roditelji ili njihovi prijatelji, njihovi rođaci. Ja sam pitao u Ministarstvu obrane da li je to točno, rekli su da nije. Pitao sam Tuđmana da li je to točno, rekao je da nije. I u redu je, ja sam to prihvatio kao istinu. Prema tome, ja ništa ne govorim što bi eventualno bilo sumnjivo, ja smo govorim ono što sam čuo. A u isto vrijeme sada, dok se hajka protiv mene vodi, u Hrvatskoj se prodaje knjiga Janka Bobetka 'Sve moje bitke', gdje je on svima izložio gdje su sve hrvatske jedinice bile. Prema tome, neka se onda ljute na svoga generala, a ne na Stipu Mesića koji o tome ne zna ništa. - Gospodine Mesiću stječe se dojam, u zadnje vrijeme čak naglašeno, da je hrvatska vlast spremna žrtvovati sve interese radi svog vlastitog. Nikada, naime Hrvatska nije bila toliko izolirana na međunarodnoj sceni kao danas. Ulazak u europsku integraciju za nju je zadnja rupa na svirali. Zašto je tome tako? = Upravo ste vi na tragu i odgovora. Vaše pitanje je na tragu samog odgovora. Vidite, Tuđman sada na sva usta hvali Fidela Castra i Kubu koja se tobože othrvala stranom upletanju. Ali je Kuba otišla u izolaciju i svoj narod dovela do granice izdržljivosti. Ali ako Tuđman danas to uzima za uzor Hrvatskoj, onda je jasno da se ovdje samo bore za vlast. Kapital su uzeli, pretvorbom je izvršen jedan kriminal tisućljeća, gdje je sav kapital koji su generacije i generacije stvarale, pokupljen i nalazi se u rukama 100-150 obitelji u Hrvatskoj. To je jedna neviđena pljačka i jasno je ako bi došlo do promjene vlasti, a oni uvijek govore - kritika vlasti je napad na Hrvatsku i Hrvatska je ugrožena. I oni koji se trenutno nalaze na nekakvim državnim funkcijama, kao da su oni Hrvatska. Ali totalna dezinformacija i ovo što se radi preko kontroliranih medija, ta indoktrinacija ravna je jednoj Göbbelsovoj. Jasno je da mnoge ljude koji nemaju novaca za novine, koji ne mogu pratiti oporbenu scenu, da dovodi do toga da im se jednostavno počinje vjerovati. I ta vlast, u stvari, bori se samo za svoj opstanak, a Hrvatska joj je zadnja rupa na svirali. (RFI) 020013 MET apr 98