FILTER
Prikaži samo sadržaje koji zadovoljavaju:
objavljeni u periodu:
na jeziku:
hrvatski engleski
sadrže pojam:

NJEMAČKA - 10. III. DIE WELT: MILOŠEVIĆ PONOVO POSEŽE ZA TAKTIKOM TOPLO-HLADNO

NJEMAČKA DIE WELT 10. III. 1998. Milošević ili taktička kombinacija ustupaka i oštrine Milošević je ovaj puta svojom taktikom opasno razdražio Amerikance, smatra Katja Ridderbusch. "Slobodan Milošević neprekidno uspijeva stjerati Zapad u škripac. Sjedinjene Države tek su nedavno obasule bivšega srpskog i sadašnjega jugoslavenskog predsjednika pohvalama, najavivši djelomično ublažavanje sankcija protiv međunarodno nepriznate Savezne Republike Jugoslavije. Milošević se baš i nije morao previše potruditi oko nagrade: Washington je nagradio Miloševićevu potporu novom, prozapadno orijentiranom premijeru republike bosanskih Srba Miloradu Dodiku. Drugim riječima, Milošević je zapravo nagrađen zato što nije blokirao Dodika. No, tek što su pohvale izrečene, Milošević je poslao svoje tenkove na albanske borce za nezavisnost u južnoj srpskoj pokrajini Kosovo. SAD su povukle svoju najavu, zaprijetivši Miloševiću vojnim udarom. Kontaktna skupina za Bosnu također je jučer postigla dogovor o planu djelovanja protiv Srbije, koji, između ostalog, predviđa embargo na izvoz oružja i obustavljanje financijske potpore. Dvostruka strategija srpskog vladara - uspostava mira putem ustupaka i pomirenja na jednoj bojišnici i neumoljiv napad na protivnike na drugoj bojišnici - nije nepoznata. Već 1994., kada je Srbiji prijetilo potonuće u virovima bosanskog rata, a bosanski su Srbi na međunarodnoj pozornici bili ozloglašeni kao glavni agresori, Milošević je okrenuo leđa Radovanu Karadžiću, realizatoru njegovih velikosrpskih ambicija, založivši se za prihvaćanje Daytonskog sporazuma i režiravši vlastito uzdizanje u status mirotvorca. Njegova je taktika bila uspješna: Zapad otada smatra Miloševića čimbenikom - doduše dvojbene - stabilnosti. Miloševićev najnoviji dvostruki taktički udar bio je dobro pripremljen: u prosincu prošle godine za srpskog je predsjednika izabran odani socijalistički namjesnik Milan Milutinović. Vojislav Šešelj, ultranacionalist i Milutinovićev protukandidat, uspješno je odigrao svoju ulogu zastrašujućeg ekstremista u skladu s Miloševićevom strategijom; njegova je moć nakon izbornog poraza slomljena. Srpska oporba, koja je prije samo godinu dana privukla pozornost svjetske javnosti na Beograd, podijelila se i diskreditirala prebrzim posezanjem za vlašću. Milošević je imao sreće jer je za njega samo podijeljena oporba dobra oporba. Najnovija demonstrativna potpora pojedinim reformskim političarima također je sastavni dio Miloševićeve strategije. Gotovo svi ti političari zahvaljuju svoj uspon socijalističkoj stranci ili nacionalističkim srpskim tvrdolinijašima. Počeli su se osamostaljivati u odnosu na svoje učitelje tek kada je gospodarska propast krnje Jugoslavije i republike bosanskih Srba postala neizbježna. Milo Đukanović, novi predsjednik jugoslavenske republike Crne Gore, uspeo se 1989. pod Miloševićevim okriljem do statusa njegova podređenog političkog partnera. Od 1997. Đukanović se nastoji ograditi od velikog brata u Beogradu, koji se u početku borio protiv otpadnika, a zatim ga je više-manje ostavio na miru. U međuvremenu je splasnula i napetost u odnosima između Miloševića i Biljane Plavšić, navodno umjerene predsjednice republike bosanskih Srba. Nakon što je gospođa Plavšić neko vrijeme odbijala komunikaciju s Miloševićem (zato što je ovaj režirao pad njezina nekadašnjeg mentora i sadašnjeg protivnika Radovana Karadžića), dijalog je obnovljen. Milorad Dodik, novi premijer bosanskih Srba, kojega Zapad oblijeće kao svoju uzdanicu, također je početkom rata u Bosni bio član užeg kruga Karadžićevih suradnika; u sukobu oko Daytona, Dodik je stao na stranu Miloševića. Milošević je pak podupro Dodikovu politiku otvaranja; Zapad je reagirao trenutačno i pozitivno - sve do srpskog vojnog udara na Kosovu. Dvojbeno je hoće li Miloševićeva taktička kombinacija ustupaka i oštrine i ovaj put uroditi željenim plodom. Naime, velikom brutalnom akcijom vojske na Kosovu Milošević je potpirio vatru koju će biti teško ugasiti. Strpljenje Amerikanaca, ionako krajnje napregnuto iračkom krizom, moglo bi se uskoro približiti kraju. U takvoj situaciji Milošević pokušava od Zapada iznuditi priznanje krnje Jugoslavije. Njegova jedina, doduše i jaka karta jest vojna sila. Ratni sukob na Kosovu mogao bi se proširiti i na Makedoniju i na Albaniju. Posljedica tog širenja bio bi požar - četvrti i možda najteži balkanski rat u ovom stoljeću. Možda će Milošević - kao i često dosad - u posljednjem trenutku popustiti i osloboditi Kosovo iz srpskog stiska. To bi, doduše, bila izdaja velikosrpskih interesa ali oni Miloševiću nikada nisu bili tako važni kao očuvanje vlasti po svaku cijenu", zaključuje Katja Ridderbusch. 110109 MET mar 98

VEZANE OBJAVE

An unhandled error has occurred. Reload 🗙