OŽUJAK - LE MONDE DIPLOMATIQUE - IGNAC RAMONET-GEOPOLITIKA KAOSA

FRANCUSKA LE MONDE DIPLOMATIQUE ožujka 1998. "Geopolitika kaosa", knjiga Ignacia Ramoneta "Upropašten burzovnim kolapsom, u listopadu 1987. godine, neki 'mali dioničar' se nekoliko dana poslije toga objesio u madridskom parku. U želji da objasni svoj čin, očajnik je ostavio pismo u kojemu osuđuje 'zloporabu i kanibalizam burzovnih mešetara u odnosu prema malim ulagačima'. U pismu je ispričao i da je, nakon što je već donio odluku da se objesi, odlučio prije samog čina podvrgnuti se Božjem sudu. 'Doživio sam prosvjetljenje, shvatio sam da Bog postoji i da možda i nije zapisano u mojoj sudbini da ja počinim samoubojstvo'. Stoga je ostatak svoje uštede potrošio na kupovanje srećaka i na igranje lutrije. Kako bi vidio 'hoće li se Bog umiješati i hoće li mu pomoći da se izvuče iz nevolje'. No, nebo je ostalo beznadežno šutljivo, sreća mu se nije osmjehnula, i čovjek se na kraju objesio. A uteći se Bogu u pokušaju da se spasi stanje na tržištu dionica i da njihovim dionicama poraste vrijednost, to su u studenome 1987. godine odlučili ugledni katolici jednog talijanskog grada. Platili su služenje svečane mise za pad tečaja. Kako da se čovjek ne okrene Bogu kad se oko njega sve ruši? Kad ni same 'ekonomske znanosti' ne mogu donijeti logična objašnjenja za strašne nepravilnosti u radu svjetskog gospodarstva? Nepravilnosti i poremećaje koje čak i stručnjaci često nazivaju 'iracionalnima'? Sadašnja gospodarska kriza zbog svoje brutalnosti izaziva paniku i gubitak duha. U društvima kojima, u načelu, dominira racionalnost, u trenutku kad se ona posklizne ili skrene, građani se često nađu u iskušenju da se vrate oblicima mišljenja iz predracionalističkog razdoblja, opet se vrate praznovjerju, ezoteriji, i počnu vjerovati u čarobno prstenje koje olovo može pretvoriti u zlato, a žabe u prinčeve. Sve više ljudi osjeća se ugroženima pred forsiranom i brutalnom tehnološkom modernizacijom, i često upada u protumodernistički inat. I primjećuje se da sadašnji ekonomski racionalizam, koji prezire čovjeka, pogoduje porastu društvenog iracionalizma. Suočeni s tolikim nerazumljivim preokretima i s tolikim prijetnjama, mnogi ljudi vjeruju da su svjedoci propasti razuma. I upadaju u iskušenje da pobjegnu u neki iracionalni svijet. Mnogi se ljudi okreću umjetnom raju - drogi, alkoholu, pseudoznanostima i okultizmu. Je li poznato javnosti da svake godine u Europi više od 40 milijuna ljudi odlazi na seanse kod proricatelja budućnosti i izliječitelja? I da svaki drugi čovjek tvrdi da je osjetljiv na paranormalne pojave? Prosvjetiteljske sekte poput Davidovaca iz Wacoa, iz Hrama Sunca ili iz sekte "Heaven's Gate" (Nebeska vrata) sve su brojnije, jednako tako sve je više milenarističkih pokreta koji, navodno, u Europi imaju više od 300 tisuća pristaša. Michel Foucault je tijekom svojih predavanja na College de France običavao govoriti da istina, za razliku od onoga što se misli, nije ni apsolutna, ni stabilna, ni jednoznačna. 'Istina ima svoju povijest', govorio je Foucault, 'a ona se na Zapadu dijeli na dva razdoblja: na doba istine-munje, i na doba istine-neba'. Istina-munja jest ona koja se otkriva nekog, točno određenog dana, na točno određenom mjestu, a otkriva je osoba koju su bogovi izabrali - npr. proročanstvo iz Delfa, biblijski proroci, ili danas kad Papa govori ex cathedra. A istina-nebo, nju utvrđuju svi, uvijek i svuda. To je istina znanosti - Kopernikova, Newtonova i Einsteinova istina. Doba istine-munje trajalo je tisućljećima. Strast za traženjem istine proizvela je mnoge fanatike, krivovjerja i neumorne inkvizitore. Drugo doba, doba istine koja se temelji na razumu i znanosti, počinje u XVIII. stoljeću, ali i ona ima svoje 'velike svećenike'. A Michel Foucault nije isključivao mogućnost da jednog dana i ti 'veliki svećenici' počnu svoj pogled na svijet i svoje povlastice braniti služeći se argumentima koji se neće bitno razlikovati od onih korištenih u mračnim razdobljima povijesti. Osim toga, može se to vidjeti i u apelu iz Heidelberga (1), koji je potpisalo 264 znanstvenika, među njima i 52 dobitnika Nobelove nagrade, u kojemu se o ekologiji govori kao o 'novoj iracionalnoj ideologiji koja se protivi znanstvenom i industrijkom napretku'. Apel je objavljen prigodom sastanka na vrhu posvećenom zaštiti Zemlje, u Rio de Janeiru u lipnju 1993. godine, u vrijeme kad su ljudi razmišljali upravo o tome da li 'znanost ugrožava čovjeka'. (...) U stvari, brojni ljudi drže da savezništvo kapitala, industrije i znanosti predstavlja upravo izdaju etike od strane znanosti, i da je takva trgovačka koncepcija napretka velikim dijelom odgovorna za neka od najvećih zala na Zemlji. Apatični kompromisi i mlitavi prijedlozi samo će odgoditi neizbježne događaje i trenutak za donošenje teških odluka dok cijeli planet ide prema globalnoj ekološkoj katastrofi. Jer, ljudi i dalje samo promatraju, iako s bijesom u srcu, nestanak šuma, uništavanje pašnjaka, eroziju zemlje, napredovanje pustinja, smanjivanje zaliha pitke vode, zagađivanje oceana, rast stanovništva te širenje epidemija i siromaštva. Sve je više ljudi uvjereno da znanost ne može više ništa učiniti ni za planet ni za njih same i da je napredak, tako dugo dok se rukovodi isključivo trgovačkim načelima, 'majka svih kriza'. Za vrijeme prijašnjih gospodarskih kriza u industrijaliziranim državama moglo se primijetiti nastanak masovnih pokreta prema iracionalnom. Stari kontinent je tako, za vrijeme velike depresije s početka 30-ih godina, doživio novu pojavu arhaičnih mitova koji su opet nikli na uglavno nagonskom i emocionalnom dinamizmu. Propast modernizma, gospodarska kriza i socijalna zbrka i želja za traženjem identiteta pogodovali su, osobito u Njemačkoj, nastanku fascinacije iracionalnim koju je iskoristila krajnja desnica. Mnogi njemački građani, kaže povjesničar Peter Reichel, željeli su pobjeći iz tadašnjeg vremena, koje nisu razumjeli, i uroniti u privid. U Njemačkoj dvadesetih godina ovog stoljeća, vojni poraz i hiperinflacija izazvali su bijeg prema okultizmu, nadnaravnome i čudesnome. To potvrđuje, između ostaloga, i veliki uspjeh ekspresionističkih filmova kao što su 'Kabinet dr. Caligarija', 'Nosferatu', 'Golem', 'Dr. Mabuse' itd. Analiziranjem tih 'demonskih ekrana', povjesničar Sigfried Kracauer dokazao je izravnu vezu između dr. Caligarija i Hitlera. (2) Još od 1930. godine književnik Thomas Mann upozoravao je sugrađane u svojem slavnom romanu "Mario i čarobnjak" na političke opasnosti i na bijednu kulturu dok su se oko njega množile ideologije bijega, sekte, parapsihologija, a razum se pomračivao. Njegov 'čarobnjak', hipnotizer, jasna je aluzija na Benita Mussolinija. Traumatizirani zbog zamršene krize, osiromašeni i izbezumljeni, njemački su građani gubili volju, razum i povjerenje prepuštajući se mračnjaštvu i kultu ličnosti. 'Mase su počele razmišljati da se za najveće nevolje koje su ih mučile lijek ne može pronaći logičnim promišljanjem o stvarnosti, nego sredstvima koja razmišljanje upravo odvraćaju od stvarnosti, kao što su čarolije, jer poznato je da je lakše i ugodnije sanjariti nego razmišljati. (3) Tako je teren postao slobodan za vjerovanje u Hitlera, reći će kasnije Thomas Mann. A u SAD-u, panika koja je nastala nakon burzovnog sloma 1929. godine (koji je počeo 23. listopada i trajao do 13. studenoga) i zbog strašne depresije koju je izazvao, jednako je tako porasla sklonost iracionalnome. I tamo se kinematografija javlja kao najbolji svjedok ukusa publike. Hollywood je to iskoristio za pokretanje niza filmova znanstvene fantastike ili horrora koji su doživjeli goleme uspjehe. Sumorni likovi poput Frankensteina, Drakule, Mumije i King-konga ili otok doktora Moreaua odagnat će strahove iz žrtava gospodarske krize. Očaranost kinematografijom (to je tek početak zvučnog filma) tada razbija i preoblikuje tjeskobu osrednjeg svakodnevnog života, a to je izuzetno dobro dokazao i Woody Allen u filmu 'Purpurna ruža Kaira iz 1985. Početak tridesetih godina u Americi je i vrijeme pseudo- religioznih šarlatana poput Elmera Gantrya, junaka romana Sinclaira Lewisa. To je bilo i vrijeme neviđenog procvata igara na sreću, lutrija svih vrsta, horoskopa (prvi se put pojavljuju u francuskom tisku 1935. godine) i apsurdnih natječaja poput 'plesnog maratona' o kojima piše Horace McCoy u romanu 'I Konje ubijaju, zar ne?' iz 1935. Nezaposlenost, niske plaće, bezbrojni stečajni procesi, bankroti, kriza i depresija neviđenom se snagom obrušavaju na bezbrižne američke građane. A na njihov golemi užas, uskoro će primijetiti da su njihovi političari strašno nesposobni i nekompetentni za suočavanje s tom gospodarskom olujom i ne znaju kako ovladati situacijom. U prvom redu, sam američki predsjednik Herbert Hoover, ultraliberal, koji je 1930. priznao: 'Nikada nisam vjerovao da bi naša vlada mogla na zadovoljavajući način riješiti gospodarske probleme izravnim djelovanjem niti da bi mogla uspješno rukovoditi radom gospodarskih ustanova'. A posebno ministar financija Andrew Mellon koji nije nimalo oklijevao da pred četrnaest milijuna nezaposlenih uzvikne: 'Živjela kriza!'. 'To će očistiti sustav od nečistoća', dodao je. 'Previsok životni standard će se spustiti, ljudi će više raditi i vodit će moralniji život. Dionice će imati pravednije vrijednosti, a poduzetni će ljudi pokupiti ono što ostane iza onih manje sposobnih'. Takve izjave, svaka žrtva krize i nezaposlenosti mora doživjeti kao cinične, pa se u mnoge ljude uvukla sumnja i nepovjerenje prema političarima. U takvim okolnostima, i najčvršća su načela počela posrtati i propadati. A protuparlamentarni i protudemokratski prijedlozi koji su odbačeni tek u posljednjem trenutku, tada su nailazili na brojne slušatelje. U razdoblju od 1971. do 1973., na kraju tridesetogodišnjeg razdoblja gospodarskog rasta i napretka, povratak nezaposlenosti i recesija odmah je izvukla i sociokulturalne maštarije, nove fikcije krize poput filmova katastrofe: 'Potres', '747 u opasnosti', 'Pakleni toranj', 'Posejdonova avantura' itd. (4) Ti su filmovi označili ulazak industrijskih društava u novo razdoblje društvene tjeskobe. U posljednjih dvadeset godina, u skladu s pogoršavanjem gospodarske situacije, kad se povećavao broj ljudi potisnutih na rub društva, suvremene sekte su se množile istom brzinom kao i nova praznovjerja. Kao da je, pri sporom mijenjanju mentaliteta, između prostora koji je zauzela racionalna tehnika i onoga koji je izgubila tradicionalna religija, ostala neka vrsta 'ničije zemlje' koju će zauzeti nova vjerovanja ili arhaični oblici religije. Novo siromaštvo i zbrkana tjeskoba koju je ono izazivalo mogu objasnisti npr. izvanredni preporod hodočašća u Europi. I, kao i za vrijeme najgorih razdoblja kad je narod bio očajan, neki su vjernici čak povjerovali da im se opet ukazuje Djevica Marija. U travnju 1982. godine u departmanu La Talaudiere, jedna je djevojka tvrdila da je vidjela Djevicu. Odmah su, kao lude, dotrčale tisuće hodočasnika i bolesnika iz cijele države, ali i iz Belgije, Nizozemske, Švicarske i Italije. Okupljali su se u vrtu gdje se dogodilo ukazanje i očekivali su neki znak s neba... U rujnu 1984. godine Djevica Marija se opet javlja u Montpichonu (Normandija), gdje su je tri svjedoka ugledali 'sjajnu, plave kose i ispruženih ruku'. I tamo su ubrzo pristigle tisuće napuštenih ljudi u nadi da će ugledati još koje ukazanje. A ako se ne dogodi, otići će na hodoćašče kao i ostalih 300 tisuća hodočasnika, u Kerinizen, gdje živi jedna stara vidjelica, Jeanne-Louise. U razdoblju od trideset godina Djevica joj se, navodno, ukazala šezdeset i jedan put, i navodno joj je rekla: 'Opet ću pokrstiti Francusku, kako bi ona postala svjetlo za poganske narode...' A neki drugi hodočasnici (prosječno njih milijun i pol godišnje) odlazi u parišku ulicu Bac, na broj 140, u kapelicu 'čudesnog medaljona'. (...) Taj preporod pučke vjere, kulta svetaca ozdravitelja, koji potiče najkonzervativniji dio crkvene hijerarhije, vremenski se podudara upravo s povratkom teških vremena. Tada se opet počinje vjerovati u Providnost i doslovno se počinje vjerovati u čuda. Ali, još se čvršće vjeruje u stare, poganske mitove o sudbini i sreći. Tri tisuće godina poslije Kaldejaca, zaziva se moć zvijezda 'koje upravljaju svime u Svemiru'. I sve to iako se zna da su ta vjerovanja nespojiva sa znaznstvenim duhom. Ljudi, u strahu od novih vremena, pristaju uz ta savršeno nelogična razmišljanja i uz praznovjerna čaranja. Na taj način, ne želeći si to priznati, prkose tehničko-znanstvenoj racionalnosti koja ne odgovara uvijek na njihove neposredne potrebe (nezaposlenost, AIDS, zaražena krv, bolest 'ludih krava', rak, usamljenost, nesigurnost itd.) U neoliberalnim društvima koja su kao svoj slogan uzela 'Neka najbolji pobijedi!', svatko sam sebi želi dokazati da i on može, iznad svojih objektivnih socijalnih mogućnosti, postati pobjednik. Uz pomoć igara na sreću. Tako slučajnost zauzima mjesto svetoga. Slučaj je istodobno fascinantan i strašan. Oko nas bujaju sve vrste lutrije, a svjedoci smo pomamne eksplozije nagradnih natječaja koje nude toliki časopisi, novine ili proizvođači. A da i ne govorimo o brojnim televizijskim emisijama koje pred zaprepaštenim očima tolikih izopćenika vrte neobično kolo Sreće koje sipa kišu milijuna na sretne izabranike... (...) Glupost se hrani neznanjem i lakovjernošću, mitovima i strastima, vjerom i strahovima. To je hrana svake religije i svakog praznovjerja. I postoji opasnost da ekonomske traume koje sada pogađaju europske države tu hranu pretvore u čudotvorne napitke. Za nova barbarska vremena. Nacizam se ukorijenio u Njemačku koja je bila u neredu, znao je kako iskoristiti ekonomsku depresiju, grčevito mijenjanje kapitalizma i nacionalne traume. To je eksplozivna mješavina s kojom se Europa opet suočava. Hoće li njezini građani znati izbjeći ponavljanje nesretnog presedana?" (1) Le Monde, 13. lipnja 1992. (2) Sigfried Kracauer, Od Kaligarija do Hitlera, Flammarion, Pariz, 1987. (3) Andre Gisselbrecht, uvod u roman 'Mario i čarobnjak', Flammarion, 1983. (4) Ignacio Ramonet, "Le Chewing-gum des yeux", Alain Moreau, Pariz, 1980. 050157 MET mar 98