GB FINANCIAL TIMES BALKANSKA KRVOPROLIĆA

VELIKA BRITANIJA THE FINANCIAL TIMES 21. - 22. II. 1998. Balkanska krvoprolića Hana Bet-El piše: "Temeljni problem za svakog povjesničara ili analitičara koji se bavi Balkanom jest objašnjavanje zbog čega je to područje toliko pogođeno krvoprolićem i surovošću. Nema sumnje da su stoljeća turskog i habsburškog osvajanja i tlačenja mnogo pridonijela uvlačenju dubokog osjećaja povijesne nepravde u sve skupine, kao i rasplamsavanju fanatičnih oblika nacionalizma. Ipak, i dalje ostaje osjećaj neprimjerenosti; takvi razlozi, čak i dovedeni do krajnjih granica, nekako ne uspijevaju zadovoljavajuće objasniti neopravdane činove mučenja i ubojstva koja su u Drugom svjetskom ratu počinili hrvatske ustaše, ili sustavno uništavanje Vukovara koje su 1991. počinili Srbi - a da i ne spominjemo događaje poput masakra u Srebrenici ili Stupnom Dolu." Autorica spominje dvije knjige: 'Srbi: Povijest, mit i uništenje Jugoslavije' Tima Judaha i 'Hrvatska: država stvorena u ratu' Marcusa Tannera, pa nastavlja: "Zapravo je prednost tih dviju knjiga što nijedna od njih ozbiljno ne istražuje veliko pitanje 'zašto', budući da bi to neizbježno vodilo gomili stranica jeftine psihologije i dosadnog štiva. U Judahovoj se knjizi nalazi veoma dopadljiva anegdota; opisujući rat 1913., on primjećuje da su Srbi uspješnu borbu protiv Bugara (saveznika protiv Turaka godinu dana prije toga) pripisali iskustvu 'zajedničke halucinacije' jednog svog pješačkoga puka. Svatko tko je pratio užasne događaje u bivšoj Jugoslaviji za vrijeme prijašnjih sedam godina često se mogao naći u iskušenju da neke od njih, ili sve, pripiše nekom obliku ludila. Prividna potvrda te mogućnosti stoga je očita - do sljedeće rečenice, koja pojašnjava da halucinacija nije bila ništa više od još jedne krajnosti nacionalističke vizije, ovaj put o legendarnom srpskom junaku, usađivane u iscrpljene vojnike uoči teške borbe. Bitke su u srcu obje knjige, što teško da iznenađuje. Balkanska je povijest naizgled nemilosrdna mreža potegača kroz stoljeća bojnih polja i krvoprolića, s brojnim činovima sakaćenja. Zatim dolazi dvadeseto stoljeće, s balkanskim ratovima, dva svjetska rata i dva pokušaja stvaranja države zvane Jugoslavija: prvo kraljevstva, poslije komunističke federacije republika. U pravoj balkanskoj tradiciji, oba su pokušaja završila u krvoproliću. Nakon mnogih izvješća o bosanskom ratu, najgorem krvoproliću, često se zaboravlja da je on izazvan sukobom između Srba i Hrvata u Srbiji i Hrvatskoj. Te knjige stoga služe kao prikladni podsjetnici na tu činjenicu, a istovremeno stavljaju narode i njihove sukobe unutar dulje povijesne perspektive. One također ruše mit prema kojem su se dvije etničke skupine borile od početka početaka; njihov sukob potječe iz kasnog devetnaestog stoljeća, kad su se (dotad u sklopu carstava) počele razvijati u zasebne države. No umjesto da se kao takve uspostave, njihova je sudbina bila da u tijeku dvadesetog stoljeća budu neprestano zajedno u neodrživim sustavima. U obrađivanju ovog posljednjeg te konačno značajnijeg razdoblja, dva su djela prilično neuranotežena. Judah daje širu sliku, slijedeći Srbe kako u Srbiji tako i u ostatku Jugoslavije. To rezultira složenim pripovijedanjem, u kojem on daje srpsku perspektivu događaja - posebice u bosanskom ratu - bez umanjivanja njihove krivnje. Judah ima oko za apsurdno, što je važan talent za komentatora balkanskog područja. Najpoučnija se poglavlja odnose na Srbiju za vrijeme rata, sa zlonamjernim makinacijama Miloševića ublaženim incidentima poput satiričnog 'uskrsnuća' Tita 1994., koje je uzeto ozbiljno. Knjiga je međutim, manjkava i pomirljivija o pitanju sadašnjeg jugoslavenskog razdoblja, što je ozbiljan nedostatak želimo li razumjeti konačni slom Jugoslavije. Tanner, vjerojatno sustavniji povjesničar od njega, stilski i tematski predstavlja njegovu suprotnost. On se usko usredotočuje na hrvatsku perspektivu, pritom ispravno dokazujući odgovornost Srbije u svim tragedijama stoljeća, no također i pogrešno prikazujući Hrvatsku kao izravnu žrtvu. Nema sumnje da je Hrvatska pretrpjela srpsku agresiju, no isto tako, ona je dala ustaše koje su nacisti podupirali te je sudjelovala u ciničnoj politici opasnog poigravanja na rubu rata, koja je vodila raspadu Jugoslavije i sustavnom uništenju Bosne. On je možda u pravu što kori 'snažno neprijateljstvo tolikih britanskih pisaca i političara prema Hrvatskoj', no teško da to opravdava njegovu zaglušujuću tišinu o masovnom egzodusu preko 170.000 Srba iz krajine 1995., nakon što je Hrvatska vratila svoj teritorij. No možda Tanner tek slijedi veliku balkansku tradiciju povijesnog relativizma, opširno oslikanu u oba djela; strašno djelo koje počini jedna strana neizostavno se obrazlaže i opravdava tim što je druga strana nad njima počinila slične ili gore zločine. U tom svjetlu, možda su krajinski Srbi bili gori nego ustaše, koji su možda bili gori od policije Kraljevine Jugoslavije, u kojoj su dominirali Srbi." 240218 MET feb 98