DIE PRESSE - SAD I SAVEZNICI U NATO-U - 9. II.

AUSTRIJA DIE PRESSE 9. II. 1998. Transatlantski razdor "Sjedinjene Države ljute se na Europu. Što, tako je pitao ugledni američki senator Liebermann krajem tjedna na zasjedanju o obrani u Münchenu uočljivo neraspoložen, još vrijedi NATO 'ako većina saveznika nije na našoj strani'? A posebno zbog toga pristigli ministar obrane Cohen nabacio je još jednu lopatu. Predbacio je partnerima na Starom kontinentu da se previše bave sami sobom i monetarnom unijom a da bi se brinuli o sigurnosnoj politici. Europa već dugo nije tako dobila po nosu. Poticaj za transatlantski razdor mlitavo je držanje saveznika u slučaju Irak. Još se Velika Britanija očituje neograničeno i demonstrativno za to da se više ne treba dopustiti vući za nos igricama Sadama Huseina, a Helmut Kohl nudi - više simbolično - njemačka uporišta. Inače među partnerima NATO-a vlada šutnja; Irak je daleko, zar ne? Oklijevanje, kao u Turskoj. Ili oporba (od Francuske) protiv ustrajnog pritiska na Bagdad. Pri čemu je prigovor Washingtona Parizu da se svojim posredničkim uslugama učinio alatom u trajnom krivudanju lukavog diktatora s Tigrisa. Imaju li SAD pravo na svoju svetu srdžbu, na svoj osjećaj da stalno a bez zahvalnosti vade kestenje iz vatre? Točno je da bez jedine preostale supersile ništa ne ide ako negdje u svijetu nastanu krize. Da se pomoć Amerikanaca rado prihvaća (Bosna, uskoro možda Kosovo) ako vlastita nesposobnost (vanjska i sigurnosna politika Europe) postavlja granice. I da SAD požure unatoč zlobnom ogovaranju da je neobuzdani svjetski policajac. Jer dati Amerikancima za pravo, ne znači tražiti da ih se slijepo slijedi u svakom slučaju - iako bi u slučaju Iraka jedinstveni zbijeni borbeni redovi prijetnje bili djelotvorniji nego tko zna koje već neuspjelo posredovanje. No nitko se ne smije čuditi ako SAD svoju vatrogasnu spremnost otkažu tamo gdje je ona Europljanima jako pogodna" - piše Andreas Schwarz. 100115 MET feb 98