NJEMAČKA - FAZ - 24. I. TEŽNJA JEDINSTVU KAO BALKANSKO PROKLETSTVO

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 24. I. 1998. Divlja jarost jedinstva rađa podjelu "Susret sa 'cvijetom od betona' uvijek iznenadi. Možda zbog veličine te skulpture, možda zbog gotovo bolne suprotnosti koju čini hladan, sivi materijal i uzvijeni oblik cvijeta. 'Cvijet od betona' nalazi se na teritoriju bivšeg koncentracionog logora Jasenovac. Djelo je arhitekta i esejista Bogdana Boganovića koji je od 1982. do 1986. g. bio gradonačelnik svog rodnog grada Beograda a od 1993. g. živi u egzilu u Beču. U Beograd će se vjerojatno vratiti tek nakon njegova demokratskog otvaranja, koje gotovo i ne treba očekivati u bližoj budućnosti zbog prividno betonirane vlasti bivšeg srpskog i sadašnjeg jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića. U svojim sjećanjima Bogdanović proglašava Miloševića 'malim mladokomunističkim monstrumom nakostriješene kose'. Mir se nadvio nad Jasenovac. Godinama nepokošena trava izrasla je u divlje žbunje. Na prostranom zemljištu nema ni žive duše. Muzejska građevina bivšeg spomenika zapuštena je i opustošena poput čitavog tog područja. Prozorska su stakla razbijena, na podu prljavština. U Jasenovcu, na obali Save, nalazio se od 1941. do 1945. g. najveći, najstrašniji koncentracioni i istrebljivački logor 'Nezavisne države Hrvatske', skraćeno NDH. Kratica je još i danas vidljiva na transportnim vagonima koji miruju na mrtvoj pruzi u znak sjećanja za Srbe, Židove i Cigane, prevezene u logor. NDH zapravo nije bila nezavisna država već Hitlerov i Mussolinijev fašistički vazal. U Jasenovcu nema ništa osim muzeja i vagona - nema ni rekonstruiranih baraka ni ostalih građevina. Samo velika prazna površina i 'betonski cvijet'. Jasenovac se nalazi oko stotinu kilometara jugoistočno od Zagreba, na ušću Une u Savu. Sava na ovom mjestu tvori prirodnu granicu između Hrvatske na sjevernoj i Bosne i Hercegovine na južnoj obali. Južno od Save pruža se danas teritorij 'Republike Srpske', republike bosanskih Srba. Nekoliko kilometara sjevernije od Jasenovca, kroz plodnu savsku dolinu, prolazi autocesta koja Zagreb povezuje s Beogradom. U bivšoj Jugoslaviji ta najvažnija cestovna komunikacija nazvana je 'Auto-cesta bratstva i jedinstva'. Povezivala je četiri od ukupno šest jugoslavenskih republika, vodila je od austrijske granice preko Slovenije i Hrvatske, Srbije i na kraju Makedonije sve do Grčke. No, ime ceste nije održalo obećanje koje je sadržavalo. Bratski narodi propale Jugoslavije danas su ne samo međusobno posvađani pa i sukobljeni, već nisu načistu ni sami sa sobom. Raspad Jugoslavije stvorio je pet novih država: Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Saveznu Republiku Jugoslaviju s republikama Srbijom i Crnom Gorom i Makedoniju. Svi su ti proizvodi podjele i sami manje ili više duboko podijeljeni. Pritom se može konstatirati da je unutrašnja podijeljenost to dublja što je prethodno snažnija bila divlja jarost jedinstva i nametnutog pomirenja. Jasenovac je u nedavnom ratu bio poprište ogorčenih borbi. U jesen 1991. g. srpske neregularne postrojbe osvojile su selo i spomen- područje. Većina Hrvata, koji su 1991. g. u Jasenovcu činili većinu stanovništva, protjerana je. U svibnju 1995. g. hrvatska vojska uspjela je ponovo uspostaviti nadzor nad dijelom zapadne Slavonije - uključujući i Jasenovac - koji je dotada bio pod srpskom okupacijom. O borbi za Jasenovac još i danas svjedoče udarne rupe od granata na cesti i na zidovima kuća. Ostaci opljačkanog plijena još su uvijek rasuti naokolo. U periodu od svibnja 1995. g. nekoliko prognanih Hrvata vratilo se svojim kućama i nastoji ih obnoviti. Potpuno je razumljivo što se u Jasenovcu i u Zagrebu u početku više mislilo o svemu drugom nego o budućnosti spomen-područja koje je bilo u stanju raspada. No, očitovana prvi puta sredinom 1996. g., namjera hrvatskog predsjednika da pretvori Jasenovac u spomenik svim hrvatskim žrtvama rata - onima stradalim za fašističke i onima stradalim za komunističke strahovlade - izazvao je žestoku svađu kojoj su prethodile uobičajene čarke u beskonačnom ratu brojki o jasenovačkim žrtava. Te su žrtve pretežno bili Srbi, Židovi i Cigani. No, među njima je bilo i Hrvata i pripadnika ostalih etničkih skupina koji su se oduprli fašističkoj ustaškoj državi. Tuđman je zastupao stajalište da je pri dolasku u Jasenovac registrirano 28 tisuća ljudi. Budući da je povelik broj zarobljenika oslobođen, broj žrtava mora stoga biti ispod 28 tisuća, tvrdio je Tuđman. U pojedinim srpskim dokumentima govori se pak o 500 do 600 tisuća, u ponekim čak i o 700 tisuća žrtava. Izdavač, esejist i bivši predsjedatelj židovske općine u Zagrebu Slavko Goldstein, koji je također u Jasenovcu izgubio dio svoje obitelji, smatra - kao i mnogi nezavisni povjesničari - da je vjerojatnija pretpostavka da je u Jasenovcu ubijeno između 60 i 80 tisuća ljudi. Po Tuđmanovoj bi se ideji u Jasenovcu ubuduće trebalo prisjećati i hrvatskih žrtava komunističke strahovlade. Dio njihovih kostiju trebao bi biti prebačen u Jasenovac. Pri tome je u prvom redu riječ o žrtvama povezanim s imenom Bleiburga. U tom su austrijskom pograničnom mjestašcu u blizini Klagenfurta utočište pred nadiranjem partizana u proljeće 1945. g. potražili pripadnici regularne hrvatske vojske, hrvatskih i slovenskih domobrana, ali i ustaške postrojbe iz Jasenovca. No, britanska vojna uprava, koja je nadzirala Korušku, predala je te ljude gotovo bez iznimke Titovim partizanima. Osveta pobjednika bila je strašna. Partizani su bez suđenja smaknuli 40 do 50 tisuća ljudi. Među žrtvama bili su i brojni nevini ljudi, ali zasigurno i pokoji krvnik iz Jasenovca. Goldstein, jedan od najodlučnijih protivnika Tuđmanovih planova, smatra nepodnošljivom pomisao da bi jasenovački ubojice mogli naći posljednje počivalište pored svojih žrtava. Tuđmanova ideja o novom ustrojstvu Jasenovca, koju je nakon prvih međunarodnih prosvjeda povukao ali je zasigurno nije odbacio, povezana je s opsežnim projektom nacionalnog pomirenja hrvatskog naroda sa samim sobom. Zato je Tuđman želio dopremiti i Titove posmrtne ostatke iz Titova muzeja u Beogradu u njegovo rodno mjesto Kumrovec u Hrvatskoj. Kumrovec, gdje je Josip Broz zvan Tito rođen kao sin Hrvata i Slovenke, nalazi se vrlo blizu Tuđmanova rodnog sela. U Hrvatsku bi na kraju trebali biti dopremljeni i posmrtni ostaci Ante Pavelića. Pavelić je bio vođa NDH. Za razliku od svojih boraca, izmakao je partizanskoj osveti. Umro je 1959. g. u egzilu koji mu je u Španjolskoj odobrio njegov istomišljenik Franco. Tuđmanovo nametnuto pomirenje kobni je nesporazum. Povijesno nepomirljive kategorije nije moguće naknadno pomiriti samo zato što su i žrtve i zločinci bili Hrvati. Nametnuto pomirenje samo produbljuje napukline u sadašnjem hrvatskom društvu. Prisutna je tendencija isključivanja iz nacionalnog kolektiva svega što se opire propisanoj slozi. Politički protivnici paušalno su prezreni kao izdajnici domovine, neprijatelji nezavisnosti i jugonostalgičari koji Hrvatsku ponovo žele podvrgnuti srpsko- jugoslavenskoj vladavini. Autonomaške težnje regija - u prvom redu Istre i Dalmacije - odbačene su kao secesionističke prijetnje državnom integritetu. Na taj se način prvobitno emancipatorski impuls hrvatske nacionalne svijesti, koji je na kraju uspio nadvladati srpske hegemonijalne ambicije u bivšoj Jugoslaviji, pretvorio u instrument unutrašnje represije. Promatrač je gotovo sklon zaključku da je riječ o zarazi koja je - nakon što je zahvatila srpski narod - prešla i na ostale. Možemo ustvrditi da je divlju jarost jedinstva prvi zapalio zloglasni govor, koji je ondašnji srpski predsjednik Milošević 1989. g. održao na Kosovu. U južnoj srpskoj pokrajini Kosovo Srbi žive u dijaspori. Albanci sačinjavaju 90 posto od ukupno 2 milijuna stanovnika te pokrajine. Srbi čine samo 8 posto stanovništva Kosova gdje još živi i nešto Crnogoraca, Muslimana slavenskog podrijetla i Roma. 28. lipnja 1989. g. na visoravni Kosovo Polje kod Prištine okupio se oko milijun Srba u znak sjećanja na bitku koja se na Kosovu polju odigrala 1389. g. Do tog datuma srednjovjekovno srpsko carstvo pružalo se od Egejskog i Jonskog mora na jugu do obala Dunava na sjeveru. Pobjeda Turaka 28. lipnja 1389. g. označila je širenje turske vladavine preko Balkana sve do srednje Europe. Ta će vladavina potrajati gotovo pola tisućljeća. U povijesnoj predaji, prepunoj legendi, bitka na Kosovu polju postala je središnjim srpskim političkim mitom. Slušajući znamenitog 28. lipnja 1989. g. glavnog govornika na Kosovu Polju, stotine tisuća Srba zacijelo su bile ispunjene povijesnim trenutkom i omamljene kvazivjerskim sjećanjem na kosovsku bitku. Govornik je bio Slobodan Milošević, tadašnji predsjednik Srbije. Razdor i izdaja progonili su srpski narod tijekom njegove duge povijesti poput kletve, kazao je Milošević, dodajući da ubuduće treba njegovati duh sloge, suradnje i ozbiljnosti: 'Srpski je narod postao svjestan da je sloga nužna pretpostavka njegova opstanka i njegova daljnjeg razvoja'. Neposredno nakon toga Milošević je dodao ozloglašene rečenice koje će nešto kasnije biti pretočene u krvavu stvarnost: 'Danas, šest stoljeća kasnije, ponovo se borimo i iščekujemo nove bitke. Te bitke nisu oružane ali ne treba isključiti ni njih'. Po tom tumačenju integritet srpske države razoren je u Titovoj Jugoslaviji. Ustavom od 1974. g. srpske pokrajine Vojvodina na sjeveru i Kosovo na jugu dobile su mjeru autonomije koja ih je gotovo uzdigla na rang republika u jugoslavenskoj federaciji. Nijednoj drugoj jugoslavenskoj republici nije tom prilikom oduzeta nijedna pokrajina a Srbiji su odmah oduzete dvije. Primjerice, područja u hrvatskoj kninskoj krajini, na kojima je živjelo većinsko srpsko stanovništvo, nisu imala autonomna prava. Novim srpskim ustavom iz rujna 1990. g. Milošević je ispunio svoje obećanje, dano na Vidovdan 1989. g. - opsežna samouprava u Vojvodini i na Kosovu faktički je ukinuta i time je - navodno - obnovljeno jedinstvo Srbije. Milošević je manirom majstora uspio samo zamijeniti - ne i promijeniti - ideološke paradigme. Ideologiji socijalističkog jedinstva i bratstva svih naroda iz vremena bivše Jugoslavije suprotstavio je ideologiju nacionalnog jedinstva srpskog naroda. Bit oba sustava bila je zaštita totalitarne vladajuće strukture. Rezultat nacionalne preobrazbe mladokomunista Miloševića, koju su slijedili i mnogi Srbi, dobro je poznat. Jugoslavija u kojoj su Srbi željeli ostvariti svoje nacionalno jedinstvo postala je drugim narodima od 1989. g. praktički nepodnošljiva za život. Sljedećih godina, nakon proglašenja nezavisnosti Slovenije, Hrvatske i Makedonije 1991. i Bosne i Hercegovine 1992. g., ljudi u Jugoslaviji, koju je zahvatio proces raspada, doživjeli su katastrofe kakve Europa nije doživjela od kraja drugog svjetskog rata. Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija rasprsnula se u eksploziji nasilja i mržnje. Dobrih pola desetljeća kasnije rat je završen ali riješeno nije gotovo ništa - bar ne trajno. Naime, samo trajno rješenje može pružiti svim narodima bivše Jugoslavije sigurnost, kako bi u miru mogli razvijati svoje društvo, svoje gospodarstvo i svoju kulturu. Pri razjašnjavaju rata na Balkanu često se posezalo daleko u prošlost. Govorilo se o višestoljetnim proturječjima, o razdjelnicama zapadne kulture, o vječnom vjerskom ratu i tako dalje. Povijesni događaji poput bitke na Kosovu Polju 1389. g. preuveličavani su do razine povijesnog kiča. Nadalje, govorilo se da su narodi bivše Jugoslavije nosili na svojim leđima veći teret povijesti no što su mogli po(d)nijeti. Zanemarimo li činjenicu da povijest gotovo nije moguće kvantificirati, te da svaki narod s punim pravom može tvrditi da je njegov paketić povijesti teži od ostalih, uvidjet ćemo da je povijest, pod čijim se teretom Jugoslavija navodno slomila, ipak u osnovi iskonstruirana, izmišljena. Povijesna svijest, koju posreduje dio intelektualne elite a prihvaćaju je široki krugovi stanovništva, bila je utemeljena na glasinama. Tako je na kraju od poluistine nastala sasvim pogrešna priča. Političari, određena stranka ili društveni pokret ponovo su prizvali u sjećanje ili su primjereno osvježili davno zaboravljene povijesne račune. Nije riječ o povijesnom determinizmu već o zamršenoj gomili gospodarskih i političkih datosti, socijalnih, etničkih i vjerskih interesa, koji mogu usmjeriti događaje u jednom ili drugom pravcu. Možda bi apostoli nacionalnog jedinstva imali daleko manje pristaša da osamdesete godine nisu bile obilježene trajnom gospodarskom krizom. Pritom valja dodati i da u 'demokraturama' raspadnute Jugoslavije narod još uvijek ne odlučuje istinski slobodno o sudbini svoje zemlje. Utjecaj autoritarnih tradicija i dalje je osjetan. Vladajuće vođe i njihove stranke svim snagama upotrebljavaju medije - naročito televiziju - kao instrument moći za manipulaciju i promicanje vlastitih interesa. 'Annus mirabilis' 1989. nije Jugoslaviji donijela nikakvo čudo. Za razliku od Mađarske, Poljske, DDR, Češkoslovačke i Rumunjske, Jugoslavija nije doživjela miroljubivu revoluciju, čiji bi cilj bilo ukidanje jednostranačja. Jugoslavenski narodi nisu se pod barjakom građanskih prava pobunili protiv centralističke monopolizirane vladavine već su pod raznim nacionalnim barjacima pobunili protiv drugih nacionalnih barjaka. Emancipatorske težnje manjih naroda bile su - posve prirodnim slijedom događaja - utemeljene na njihovu nacionalnom identitetu. Naime, hegemonistička težnja komunističke središnjice u Beogradu preobrazila se preko noći u hegemonističku težnju najvećeg - srpskog - naroda. No, šablona nacije nije mogla biti bez ostatka prilagođena teritorijalnim tvorevinama - jugoslavenskim republikama koje su se izdvojile iz jugoslavenske federacije. Područja na kojima žive pojedini narodi previše su heterogena za nastanak etnički ili nacionalno bar donekle homogenih država - uz iznimku Slovenije gdje većinski narod čini 91 posto stanovništva. Stoga je u Sloveniji divlja jarost jedinstva najmanje bjesnila u odnosu na države nasljednice Jugoslavije - a slovensko je društvo razmjerno manje polarizirano. U svim su ostalim državama-nasljednicama neizbježni problemi vezani za manjine pa i unutrašnji razdor u većinskom narodu. Nakon završetka rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini posljedice te postjugoslavenske prirođene greške postajale su sve vidljivije. Dok je bjesnio rat, sporazumni zajednički ili paralelni život različitih naroda, koji je neprekidno proklamirala ali nikada realizirala bivša Jugoslavija, bio je ionako nezamisliv. No, uskoro se - nakon sklapanja mirovnih sporazuma - iznova postavilo pitanje odnosa prema raznim etničkim, nacionalnim, regionalnim, političkim i gospodarskim interesima. U Hrvatskoj, gdje je većinski narod prije rata sačinjavao 78 posto stanovništva, vjerovalo se da je problem srpske manjine - nekadašnjih 12 posto stanovništva - riješen. U svibnju i kolovozu 1995. g., tijekom oslobađanja područja koja su ranije bila pod srpskom okupacijom, većina je Srba pobjegla. Iz tih su područja prethodno - 1991. i 1992. g. - pobjegli ili su protjerani Hrvati. 15. siječnja ove godine Hrvatska je dobila i posljednji - istočnoslavonski - pojas pod nekadašnjom srpskom okupacijom. No, pomirenje Hrvata i Srba, dva najveća naroda bivše Jugoslavije, gotovo nije moguće budu li te dvije zemlje - posebno Hrvatska - radi nacionalnog jedinstva blokirale ili odgađale povratak izbjeglica druge nacije. Usprkos međunarodnom patronatu, ostvarenom slijedom Daytonskog sporazuma s kraja 1995. g., Bosna i Hercegovina ni u kom slučaju nije zaštićena kao cjelovita država. Više od polovine od ukupno 4,35 milijuna stanovnika protjerano je ili je pobjeglo. Zemlja se faktički raspada na 'etnički čista' ghetta. Povratak izbjeglica na područja koja nisu pod nadzorom njihove etničke skupine počeo je uz veliko oklijevanje 1997. g. Još i danas mjesni moćnici i ratni profiteri pokušavaju spriječiti taj proces. Razdor vlada i unutar samih naroda Bosne i Hercegovine, pozvanih na nacionalno jedinstvo. Hrvati u sjevernoj i srednjoj Bosni žele ostati u bosanskoj državi dok bi se hercegovački Hrvati najrađe odmah priključili matičnoj Hrvatskoj. Među Muslimanima se vodi borba za ispravni svjetonazor. Treba li jačati specifično muslimanski ili - suprotni - multietnički identitet? Najžešća unutrašnja bitka ponovo bjesni među Srbima - između ostalog i u Bosni. 'Republika Srpska' faktički je podijeljena na zapadni i istočni dio i na rubu je građanskog rata. 'Savezna Republika Jugoslavija' i dalje je vrlo nestabilna tvorevina koju razdiru unutrašnje borbe. Svađa između jugoslavenskih republika Srbije i Crne Gore sve se više zaoštrava. Crna Gora želi veće političke i gospodarske reforme i veći stupanj samostalnosti, a u prvom redu ne želi više biti taocem politike Srbije, koja je Saveznu Republiku Jugoslaviju gurnula u izolaciju. Srbija je odmah optužila svoje bliske srodnike Crnogorce da imaju secesionističke namjere. I sama je Srbija podijeljeno otjelovljenje tranzicije. Status nekada autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova nije razjašnjen. U Vojvodini jača srpska regionalna svijest, usmjerena protiv središnjice u Beogradu. Na Sandžaku, regiji nastanjenoj većinskim muslimanskim stanovništvom koja se polovinom nalazi na teritoriju Srbije a polovinom na teritoriju Crne Gore, Muslimani zahtijevaju samoupravu. Problem kosovskih Albanaca, kojima su oduzeta gotovo sva demokratska samoupravna prava, i dalje je najopasniji konfliktni potencijal. U Makedoniji su također porasle napetosti u odnosima između Makedonaca i Albanaca. Činilo se da se politika stišavanja napetosti, koju je provodio predsjednik Gligorov, uvijek usmjeren na ravnotežu, postupno iscrpljuje. Albanci, koji su uglavnom kompaktno naseljeni na zapadu Makedonije i čine četvrtinu od ukupno 2 milijuna stanovnika te zemlje, inzistiraju na svom zahtjevu za lokalnom autonomijom i za priznanjem statusa drugog konstitutivnog naroda. Osim toga, Albanci žele vlastito albansko sveučilište u gradu Tetovu na zapadu Makedonije - što vlada u Skoplju zasada odbija. U Sloveniji su sukobi već gotovo svedeni u okvir, uobičajen u zapadnim demokracijama. Etnički problemi gotovo se i ne naziru. Europska unija i NATO nagradili su stabilan razvoj te zemlje izglednim skorašnjim članstvom. Tragedija je Jugoslavije što je u duljem vremenskom periodu stabilnost bilo moguće osigurati samo uz cijenu represije. Samo je vladavina stranih sila poput Osmanlija ili Habsburgovaca rezultirala prividno sređenim odnosima. Posljednja - istodobno i unutrašnja - okupacijska sila bili su Titovi komunisti. Stoga je tradicija autoritarne vladavine duga. Demokratska svijest gotovo se još nije ni razvila. Snažne vođe još uvijek pridobivaju brojne pristaše iako je njihov demokratski ugled zapravo dvojben. Stabilnost će se vratiti na nemiran Balkan tek kada divlja jarost jedinstva prestane bjesniti te kada ta regija krene na put prema Europi. Taj put vodi iz autoritarne vladavine u demokraciju; iz centralizma u samoodređenje regija i općina; iz vladavine većine nad manjinama u opću autonomiju; iz temeljenja identiteta na nacionalnom jedinstvu u zajedništvo dijeljenih građanskih prava svih etničkih skupina; iz planske u tržišnu privredu; i na kraju iz poslijeratnog razdoblja u razdoblje mira. Kletva koja se nadvila nad područje bivše Jugoslavije nije ravnomjerno prirođena raznolikost već težnja jedinstvu. Bude li ta težnja prevladana, raznolikost će postati blagoslov", zaključuje Matthias Rueb. 020317 MET feb 98