SZ O AUSTRIJI - 4. II.

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 4. II. 1998. Koliko neutralna ostaje Austrija? "Austrijske romantične duše imat će u 1998. godini osobito zadovoljstvo: još jedanput, pa makar samo na pola godine, malo vladati svijetom! Nekima se danas mnogonarodni imperij Habsburga čini europskim modelom bolje klase od Europske unije. U drugoj polovici 1998. Austrija će voditi predsjedništvo EU-a - nostalgičan odjek zlatnog doba austrijskog obilježja? Dakako, samo snovi jedne manjine. No cijeli narod nevjerojatno ozbiljno shvaća zadaću. Mala alpska država u tome vidi prigodu za opravdanje očekivanja: vodit će poslove za tri milijuna ljudi. Već je pristup u takozvanu EU-Trojku početkom godine imao u sebi nešto od uspona u plemićki stalež. Integracija? Još u godinama prije pristupa u EU borili su se oko toga nije li povezivanje u europske strukture izdaja najsvetijih dobara nacije, kad im je neutralnost najsvetija. Još se oštrije postavlja pitanje u vrućoj raspravi pripada li Austrija NATO-u ili ne. Stvarna rasprava o neutralnosti, pristup NATO-u da ili ne, dotiče puno dublje slojeve austrijskog osjećaja. Doduše se raspravljalo i o EU zbog pitanja identiteta i opasnosti koje prijete integracijom. Kad se na posljetku radilo 'samo' o kakvoći mesa, stanovima i tranzitu preko Alpa, moglo se pragmatički raspravljati. Sasma drukčije o NATO-u. Identitet? Država koja je 1918. nastala slomom dunavske monarhije, decidirano se zvala 'Republika Njemačka-Austrija'. Već je dakle u imenu vodila određena opcija koja se ostvarila na užasan način baš priključkom na Treći Rajh njemačkog Austrijanca Adolfa Hitlera. Od tada se to u velikoj većini pretvorilo u suprotnost: misle i teže samo tomu da nipošto ne slove kao Nijemci. Taj ponekad agresivan stereotip osjećaja postao je stupom svijesti naroda. Austrija, čija je prva republika propala zbog svojih dvojbi glede vlastite pripadnosti i identiteta, poslije rata je brzo razvila nacionalnu svijest, stabilizirala Mitteleuropu i u doba hladnoga rata djelovala mirotvorno. Drugi stup tog osjećaja identiteta tvori baš neutralnost kojoj Austrija zahvaljuje neokrnjenu državnost. On je bio cijena za povlačenje Crvene armije iz zemlje i tako ju poštedila sudbine dijeljenja po njemačkom uzoru. Lako odustati od osjećaja vlastite vrijednosti, nacionalne svijesti koja je mukotrpno stečena i bila važna za opstanak? Tu se naravno upliće i sukob naraštaja, pitanje koliko je pošteno sve bilo mišljeno. Jer nisu li neutralnost i protunjemački osjećaj institucionalna neodgovornost? Nije li to bio trik da se od svega drži podalje, da se nikada ne zauzme stajalište, da nikada ne budu ortaci (primjerice NS-režima) nego uvijek samo žrtve? Konzervativci koji u liku narodne stranke rado smatraju neutralnu Austriju svojim djelom a time sebe ocem austrijskog identiteta, danas na skoro bezosjećajan način pragmatično argumentiraju: Svijet se geostrategijski pregrupirao,; jedini vojni savez koji bi uistinu znao štititi svoje članice je NATO. Bilo bi puno skuplje ne biti u savezu nego mu pristupiti - primjer računanja uostalom, kojeg postavljaju i protivnici suprotnog predznaka. Rezervirano, čak odbojno držanje socijaldemokrata rezultira iz inače sasma nepodnošljivog dualiteta motiva: iz ideologijskog nepovjerenja s jedne strane i senzibiliteta nacionalnih osjetljivosti s druge strane. Tu je front odbijanja oko predsjednika nacionalnog vijeća Heinza Fischera, možda zadnjeg starog demokratskog socijalista u Europi. Taj front se boji da bi NATO mogao biti zlorabljen kao instrument interesa svjetskih sila koji su izvan njegove namjene. Nešto neodlučniji oko saveznog kancelara Viktora Klime traže referendum koje ÖVP silovito odbija. SPÖ se želi osigurati plebiscitom. No čini se i da je shvatio kako pristup NATO-u emocionalno znači puno više nego pristup EU za što su pitali narod. Pri tome se Klima prihvaća za mnoge Europljane zapanjujućeg argumenta koji odgovara načelno drukčijem poslijeratnom iskustvu: u slučaju krize ne bi se smjelo dopustiti da 'Washington daljinski upravlja', nego bi što više, trebalo postići europski identitet. Kancelar puno primjerenijom drži ojačanu Zapadnoeuropsku iniju (WEU). No čini se da Klima pri tomu ne razmišlja o tomu da se mnogi europski narodi općenito osjećaju puno sposobnijima za stvaranje identiteta s transatlantskom zaštitom za leđima - što, također, očito nesvjesno, važi i za Austriju. Pri tomu bi Austrija među mnogim zemljama koje žele pristupiti, bila jedina zemlja koju bi NATO brzo i bez prigovora primio - kad bi ona to htjela" - piše Michael Frank. 050240 MET feb 98