LE MONDE DIPLOMATIQUE - STVARNA I PRIVIDNA BOSNA

FRANCUSKA LE MONDE DIPLOMATIQUE SIJEČNJA 1998. Stvarna i prividna Bosna Xavier Bougarel u opširnom napisu govori o početcima krize u BiH, potpisivanju Daytonskih sporazuma, njihovoj provedbi te sadašnjem stanju u toj republici. U napisu se, među ostalim, kaže: "Glavna je značajka Daytonskih sporazuma, zacijelo, neodređenost. Oni žele izbrisati ljudske posljedice etničkog čišćenja, očitujući se za pravo svih izbjeglica na povratak na svoja ognjišta, ali potvrđuju njegove političke rezultate priznajući hrvatsko-muslimansku Federaciju i Republiku srpsku kao dvije posebne teritorijalne cjeline. Također tvrde da BiH 'i dalje postoji kao međunarodno priznata država', ali dopušta njezinim sastavnicama da stupaju u 'posebne odnose sa susjednim državama, poštujući suverenitet i teritorijalnu cjelovitost Bosne i Hercegovine'. Stoga ne začuđuje da je provedba Daytonskih sporazuma od početka osjetljiva i nepredvidljiva. Na teritorijalnom planu, razgraničenje između entiteta bez većih su poteškoća provele NATO-ove snage (IFOR), ali je ono još više naglasilo podjelu učvrstivši crtu razgraničenja između hrvatsko- muslimanske Federacije i Republike srpske. Međunarodna arbitraža o konačnom statusu Brčkog koji je ključ za novi izgled BiH, odgođena je u prosincu 1996. na godinu dana. Napokon, u samoj hrvatsko- muslimanskoj Federaciji, formalne upravne granice kantona (pet muslimanskih, tri hrvatska i dva 'mješovita') još uvijek se poklapaju sa stvarnim crtama bojišta, kao što svjedoči primjer stalne podjele grada Mostara. Kada je riječ o ustanovama, usprkos naporima visokog predstavnika UN-a g. Carla Bildta, središnje i savezne ustanove uvedene su vrlo sporo, a njihov je rad onemogućen sukobima između triju nacionalističkih stranaka koje su pobijedile na izborima 14. rujna 1996.: Stranka demokratske akcije (SDA, muslimanska), Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) i Srpska demokratska stranka (SDS). Dok je SDS odbijao da se potpuno uključi u rad središnjih bosanskih ustanova, HDZ je održavao svoju samoproglašenu republiku 'Herceg- Bosnu', a SDA je monopolizirao vlast na područjima pod njegovim nadzorom. Iako je hrvatsko-muslimanska Federacija pomalo preuzimala stanovite kraljevske dužnosti (prihvaćanje zakona o novcu i obrani), bilo je to uz cijenu mnogih nejasnoća (postojanje bošnjačkog dinara i hrvatske kune, podjela buduće savezne vojske na tri muslimanska i jedan hrvatski zbor) i prilično nesređenu provedbu. Dakle, ovi sporazumi više usložnjavaju nego što sprječavaju ostvarenje 'velikosrpskog' i 'velikohrvatskog' nacionalističkog programa, pa i sama SDA počinje otvoreno govoriti o mogućem osnutku islamske države. To se čini tim besmislenije, što, protivno onome što se često čuje, nacrt koji je temelj Daytonskih sporazuma, ne predviđa konačnu podjelu BiH. Zapravo, neodređenosti ovih sporazuma nisu bile samo conditio sine qua non njihova potpisivanja, već su otvorile velike mogućnosti za političko preslagivanje. Uvođenje demokratski izabranih ustanova i poništenje ljudskih posljedica etničkog čišćenja trebali su povoljno djelovati na ponovnu uspostavu višenacionalnog društva. Međutim, nije jasno zašto se provedba mirovnih sporazuma završila uvjerljivom pobjedom nacionalističkih stranaka nad 'građanskima' i još većim suparništvom i napetostima između zajednica. Šef OESS-ova ureda rekao je da su izbori bili 'prilično demokratski', usprkos tome što je izborno tijelo očito bilo predimenzionirano, a postotak sudjelovanja gdjekada veći od... sto posto. Manipulacije koje je omogućilo sastavljanje izbornih lista, nisu zanemarive. Osim njihove količinske važnosti, one pokazuju da su izbori od 14. IX. bili više izlaz iz sukoba, a ne potvrda njihova krajnjeg cilja. Tako izbori nisu samo iznijeli na vidjelo stalnu nejasnoću kada je riječ o legitimnoj političkoj zajednici u BiH, već i sve veći raskorak između prividne Bosne koju obilježavaju zajedničke ustanove i stvarne Bosne koju čine razjedinjene zajednice i izbjegli puk. Uspostavu zajedničkih ustanova nije pratila uspostava višenacionalnog društva: rijetki su se pokušaji povratka izbjeglica završili strašnim neuspjehom, a etničko se čišćenje nastavlja s jedne i s druge strane crte razgraničenja. U svemu, smatra se da se na svoja ognjišta vratilo deset tisuća osoba koje pripadaju nacionalnim manjinama na tim područjima, ili... 0,5 posto ukupnog broja izbjeglica. Mostar je od svibnja 1993. podijeljen na dva dijela, hrvatski na zapadu i muslimanski na istoku. Unatoč naporima europske uprave koja je uspostavljena na temelju Washingtonskih sporazuma u ožujku 1994., podjela Mostara sve je veća, kako u ljudskom, tako i u upravnom smislu. Mjesnim izborima od 30. VI. 1996., koji su navijestili rezultate izbora od 14. IX., prethodila je podjela grada na sedam općina (tri hrvatske, tri muslimanske i jedna središnja 'mješovita'). HDZ nije htio sudjelovati u zajedničkom gradskom vijeću ako gradonačelnik ne bude Hrvat. Tako Mostarom upravljaju dva različita gradska vijeća dok je grad izložen žestokom i stalnom nasilju. Znakoviti slučajevi Mostara i Sarajeva pokazuju kako nejasnoće Daytonskih sporazuma pritišću poslijeratnu stvarnost. Oni također pokazuju kako je sukob duboko i trajno promijenio društvo. Naime, prije rata domaći su posrednici mogli postići da se ublaže podjele između zajednica. Otada su se te iste podjele učvrstile upravo na lokalnoj razini. Takav je preokret odraz jakog zatvaranja zajednica na svojim područjima uslijed etničkog čišćenja, kao i kvarenja 'dobrosusjedstva' ('komšiluka') koje je uređivalo svakodnevne odnose među pripadnicima različitih zajednica. Otada prividna i stvarna Bosna teže prema mjesnoj razini i prijete da će se sudariti. Unatoč fizičkoj razdvojenosti puka, u BiH je zapravo i dalje moguća uspostava jednog izbornog tijela, barem na neko vrijeme. Naprotiv, nejednakost između stvarnog puka i izbornog tijela na mjesnoj se razini odmah pretvara u sukob dviju političkih zakonitosti, dviju teritorijalnih težnja. Općinski izbori pokazuju kako zbog nepostojanja zajedničkog državljanstva organiziranje izbora ubrzava nutarnju zakonitost sukoba, umjesto da pomaže njezinu prevladavanju i objašnjava zašto ujedinjenje ustanova nije pratila reintegracija društva, već njegov raspad. U poslijeratnoj BiH zajedničke i osobne 'metapolitičke' i 'infrapolitičke' nesigurnosti su povezane." 200155 MET jan 98