NJEMAČKA - FAZ - DEPORTACIJE NIJEMACA - 27. XII.

Ž4=NJEMAČKA Ž1=FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG Ž2=27. XII. 1997. Ž3=Prijatelj i neprijatelj iza bodljikave žice "Jednog nedjeljnog jutra u svibnju 1940. dva su redarstvenika pokucala na vrata kuće u kojoj sam stanovao u Eastbourneu. Pregledali su moju putovnicu i zatražili da idem s njima. Budući da se moglo raditi o izočnosti od nekoliko dana, trebao sam ponijeti pribor za brijanje, donje rublje i nekoliko košulja. Čekali su dolje, dva prijazna i šutljiva constables, dok sam skupljao svoje stvari. Oklijevao sam pri pogledu na svoje tamnomodro trodijelno odijelo, moje prvo odijelo uopće. Ostavio sam ga u ormaru. Nešto mi je govorilo da odjeća sada nije važna. U novinama je odmah nakon izbijanja rata bilo govora o mogućoj internaciji 'Enemy Aliens', o uhidbi njemčakih državljana u dobi između šesnaest i šezdeset. Šovinistički 'Daily Mail' i nekoliko uglednih članova kabineta tu su mjeru proglasili neizbježnom, liberalni 'Manchester Guardian' naprotiv nebritanskim paničarenjem. Napadajem Wehrmachta na neutralnu Nizozemsku i Belgiju, kocka je pala. Sljedio je moj osamnaesti rođendan. Eastbourne je spadao među gradove koji bi u slučaju njemačkog iskrcavanja odmah bili na bojišnoj crti. U škotskim bi visinama možda bilo drukčije. No tako nisam bio previše iznenađen kad su me odveli. Nakon pola sata ispratio me otac do zelenoga Minna koji je stajao pred vratima i kojeg su zagledavali rani jutarnji polaznici u crkvu. Nisam ga nikada vidio plakati, to očevi tada nisu radili. No sada se vidljivo borio sa suzama. Moja majka, kao Ida Orloff nekada uzor za 'Pippu' Gerharta Hauptmanna, napustila ga je prošle godine da bi se vratila u Njemačku. Sada je slutio da niti svoju 'arijsku' ženu niti jedinoga sina više neće vidjeti. Samo je zbog svojih godina bio pošteđen internacije. Nakon prolaska kroz dva prihvatna logora, dospio sam, zajedno s nekolicinom također uhićenih prijatelja, u Camp Huyton kraj Liverpoola. Među tamošnjim suzarobljanicima bilo ih je više koji su stigli odmah nakon izbijanja rata: ljudi za koje se s pravom pretpostavljalo da su nacisti ili barem simpatizeri Trećega rajha. Jedan je bio rječiti dr. Ernst alias 'Putzi' Hanfstaengl, svojedobno jedan od najranijih njemačkih studenata na Harvardu koji je kao daroviti salonski glasovirač bio pozvan u Bijelu kuću kako bi svirao pred drugom dvojicom harvardskih apsolvenata, tadašnjim predsjednikom Theodorom Rooseveltom i njegovim nećakom, kasnijim predsjednikom Franklinom Delanom Rooseveltom. Poslije 1918. vratio se u Muenchen gdje su ga jedne večeri prijatelji poveli u pivnicu u kojoj je govorio tada još nepoznati Hitler. Hanfstaengl, šarmantan, visoki čovjek s licem nedavno preminulog 'Monaco Franzea' s televizije, bio je očaran neotesanom pojavom ali i rječitošću 'Fuehrera'. U vremenu koje je slijedilo pokazao mu je kako se treba obući, upoznao ga s Wagnerovom glazbom i uveo ga u društvo. Osumnjičen od strane Goebbelsa i Ribbentropa zbog inozemnih veza, kasnije je ipak pao u nemilost i zbog sigurnosti izbjegao u Englesku. Tamo je zabavljač Hanfstaengl koji je glumio Roosevelta i Hitlera, po kratkom postupku proglašen za 'Enemy Alien'. Zanimljivo je da je u Camp Huytonu bio i dr. Bernhard Weiss, bivši zamjenik berlinskoga redarstvenog predsjednika, neustrašiv čovjek semitskog izgleda na kojeg su se nacisti zaletavali kao na crvenu krpu dok se i on u posljednjoj minuti nije spasio u Engleskoj. Unatoč njegovom židovskom podrijetlu, u 'Voelkischer Beobachteru' neizbježno zabilježen kao 'Isidor Weiss', u ratu je služio kao pruski konjanički satnik: okolnost koja je sada među Englezima pobudila sumnju. Nije to bilo jedini put da su vlasti pogriješile. Kasnije su se mnogi internirani žalili na u tu svrhu ustrojeni 'Aliens' Tribunal' koji nije uvijek razlikovao ovce od vukova. No gdje bi to političar poput Sir Johna Andersona pod čijim su vodstvom obavljane uhidbe, to i mogao naučiti? Ranije je bio guverner Bengala i na obalama Gangesa se jamačno bolje snalazio nego na obalama Rajne. Godine 1914. tog problema nije bilo. Tada se moglo poći od toga da su neprijateljski stranci koji su živjeli u engleskoj bili domoljubni Nijemci ili Austrijanci i da time predstavljaju potencijalnu opasnost za sigurnost zemlje. Ali ovoga puta nitko nije znao reći radi li se o bezopasnim izbjeglicama iz nacističke Njemačke ili, kako se ponegdje gunđalo, u civile preobučenim padobrancima koji bi poslije neprijateljskog iskrcavanja iza bojišnice dizali u zrak mostove i priređivali druga zla. Koliko je Andersonova odluka bila bolna za pogođene, toliko se razumljivom doima pri pogledu unatrag. Kad se Enemy Aliens jednom nađu iza bodljikave žice, od njih ne prijeti nikakva opasnost. Dobili su na vremenu, da bi ih kasnije u miru razvrstali. Drugi kontingent, veći od vjerojatnih nacista, predstavljali su internirci o čijem političkom uvjerenju Aliens' Tribunal nije mogao stvoriti pravu sliku. Bili su tu njemački službenici londonskih tvrtaka, mornari koje je rat iznenadio u nekoj engleskoj luci, studenti s Oxforda i Cambridgea. Čak i nekoliko slastičara iz staroga Beča, ugledni konditori s trbuhom i bradom koji su u Londonu otvorili lokale i 1914. morali gledati kako ih svjetina pljačka. Preživjeli su rat u nekom pribježištu na Isle of Man, vratili se u London i počeli ispočetka. Nepolitični kakvi su bili, zaboravili su uzeti englesko državljanstvo. Tako su u Drugom svjetskom ratu opet slovili kao neprijateljski stranci dok su njihovi, u Engleskoj rođeni sinovi, služili u Army ili Royal Navy. Preko polovice interniraca ipak su bili židovski izbjeglice - refugees koje su antisemitski šaljivci nazivali i refujews - iz Njemačke. Za mnoge od tih iseljenika Engleska je bila samo prolazna postaja na putu u Sjedinjene Države, u tadašnju Palestinu i drugamo. Osim toga u logoru su bili katolički svećenici koji su kod svojih suvjernika u inozemstvu tražili pribježište, bivši sindikalni dužnosnici, homoseksualci, isluženi publicisti i političari iz Weimarske republike i mnogi drugi kojima je život u Njemačkoj iz ovog ili onog razloga postao nepodnošljivim. Ogledan je bio slučaj princa Friedricha Pruskog alias 'grofa Lingena', najmlađeg sina prijestolonasljednika i praunuka kraljice Viktorije. Gadila mu se tupoglavost i miris znoja nacista, za izbijanja rata ostao je u Cambridgeu umjesto da se vrati u Njemačku gdje je već odslužio vojnu obvezu. Unatoč svojem bliskom, čak i po fiziognomiji neporecivom srodstvu s kraljem Engleske, i on je interniran zajedno s nekoliko drugih studenata koji su tek kasnije postali slavni. Tako je molekularni biolog iz Beča Max Perutz 1962. godine dobio Nobelovu nagradu za kemiju dočim je atomski fizičar Klaus Fuchs, također Enemy Alien, otkrio tajne rata najtežih posljedica: Sovjetskom je savezu dao planove za prvu atomsku bombu na čijoj je konstrukciji surađivao nakon svojeg oslobođenja. Skupinu za sebe činili su veterani međunarodne brigade iz španjolskog građanskog rata koji su poslije Francove pobjede pobjegli u Francusku i Englesku. U javnom mišljenju imali su naravno još gori nedostatak nego što je bila pogrješna narodnost ili porijeklo: bili su na glasu da su komunisti. Dok smo se mi, koliko se god moglo, mirili sa zarobljeništvom, prozivkom u rane jutarnje sate, zabranom pošte i vijesti a ponajprije s uznemirujućom neizvjesnošću što će se s nama dogoditi, u Francuskoj je bjesnio rat. Po komentarima naših čuvara moglo se saznati da je stanje na bojištu iz dana u dan sve lošije. Ti veterani od 1914. do 1918. proglašeni nesposobnima za djelatnu službu, šalili su se tako da su povjerenim im 'Hunima' pričali lažne priče. Da je Roosevelt dao Hitleru ultimatum da svoje postrojbe povuče iz Francuske. Da su se njemačke jedinice iskrcale u Sussexu i da kreću na London. Da je papa odletio u Berlin kako bi postigao mir. Internirci su trebali biti razmijenjeni za engleske ratne zarobljenike. Nijedna glasina nije bila toliko neobična da ju netko ne bi proslijedio dalje. U raspoloženju propasti svijeta koje je poslije pada Francuske pritiskalo Europu, od Nijemaca se - ili su to doista bili samo nacisti? - očekivalo sve, uistinu sve. Mnogi su se logoraši objesili iz straha i očaja. Drugi su denuncirali svoje supatnike kako bi postali miljenicima čuvara. Neki su se gradili da ne razumiju njemački. U stvarnim borbama Englezi do tada nisu imali zarobljenika, osim nekolicine pilota Luftwaffe srušenih iznad Norveške. Možda motivirani Mussolinijevom objavom rata, bojali su se da će ubuduće morati čuvati i hraniti previše neprijatelja. Bili su blizu uvući dominione. Na upit su se vlade u Ottawi i Canberri očitovale spremnima pomoći ugroženoj matici zemlji preuzimanjem nekoliko tisuća Nijemaca a sada i Talijana. Kad su sastavljeni kontingenti za Kanadu odnosno Australiju, pokazalo se da za takav transfer na raspolaganju nije bilo ni izdaleka dovoljno ratnih zarobljenika. Da skupocjeni brodski prostor ne bi ostao neiskorišten, nekom je birokratu iz Whitehalla palo na pamet da se s ratnim zarobljenicima otpreme i ostali nepoželjni. Tako je nekih tri tisuće nasumce odabranih interniraca podijeljeno na četiri broda koji su ih trebali odvesti u Kanadu i na dva za Australiju. Danas više ne znam što me je potaknulo da se odlučim za Kanadu. Početkom srpnja 1940. mi smo 'iseljenici' transportirani u Glasgow i uz viku stanovništva koračali smo ulicama do luke. Na gatu su bila dva putnička broda. Prije mraka trebali su se otisnuti na more, jedan u smjeru Amerike, drugi na Istok. Mogli smo ići na brod sve dok je bilo mjesta. Vjerojatno sam mislio: Australija je strašno daleko od Europe, tko jednom stigne onamo, neće se uskoro vratiti. I nisam se htio rastati od prijatelja iz Eastbourna. Neki od njih imali su rođake u neutralnim Sjedinjenim Državama i nadali su se da će uz njihovu pomoć tamo dobiti slobodu. Oni koji su se odlučili za Australiju ili su s većinom interniraca ostali u Engleskoj, unaprijed su se odrekli takve prilike. 'Sobieski', ponos poljske oceanske plovidbe koji je kasnije potonuo u ratu, u rujnu 1939. uplovio je u jednu englesku luku umjestu u matičnu Gdinju. Da bi se koordinirala suradnja s britanskom trgovačkom mornaricom, posadi su dodani engleski mornari. Sve u svemu, na brodu se našlo dva puta više ljudi nego u mirno doba: poljski pomorci, četiri storine talijanskih i tisuću njemačkih interniraca, engleski pomorci i čuvarske posade, četiri stotine i pedeset njemačkih ratnih zarobljenika. Njihovi časnici, u toj fazi rata još uspravni tvrdih pogleda i s glasom iz dvorišta vojarne, bili su smješteni u kabine. Niži časnici i posade spavali su u blagovaonici prvog razreda u visećim mrežama i na drvenim klupama. Mi Enemy Aliens nismo imali nikakovih prava u duhu haaških konvencija. Nama kao civilima nedostajao je osjećaj zajedništva i disciplina da bismo se postavili prema ostalim putnicima. Kao rezultat, kao mjesto za spavanje preostala nam je blagovaonica turističkog razreda koja je prokišnjavala te hodnici i stube koje su prodorno smrdile po vrućem ulju i vibrirale s lupom strojeva. Ako sam tijekom puta uopće spavao, bilo je to na jednom odbačenom stolu uza zid, pričvršćenom za pod. Ratni zarobljenici imali su pristup na svježi zrak, njihovi su časnici smjeli na palubu kad god su htjeli; internirce su naprotiv na večer u malim skupinama vodili na stražnju palubu. Neki su pri tome gunđali i međusobno se nadmetali u pravničkim cjepidlačenjima da bi dokazali da se s nama 'zapravo' ne bi smjelo tako postupati. No većina se uskoro pomirila s tim društvenim poretkom uvjetovanim okonostima. Mlađi koji ranije nikada nisu dugo putovali morem, put su držali neočekivanom pustolovinom. Teža od hijerarhije na brodu bila je mržnja koja je odasvud udarala. Englezi doduše nisu marili za zarobljenike i možda čak nisu ni razlikovali Nijemca od Poljaka. No kad su na jednom drugom brodu, na 'Dutchess of York' neki ljudi pokazali da namjeravaju jurišati na most i skrenuti prema Wilhelmshavenu, čuvari su ustrijelili jednog njemačkog narednika i pobunu ugušuili u začetku. Poljaci koji su se osjećali ako ne kao gazde ali ipak kao vlasnici 'Sobieskog', jednako su malo marili za Židove kao i za Nijemce. Zabavljali su se time da su ratne zarobljenike i internirce huškali jedne na druge, primjerice tako da su ortodoksne Židove varali kako se bez obzira na košer zbog nedovoljne količine posuđa moraju poslužiti iz istih zdjela iz kojih je upravo jela Luftwaffe. Prijezir s kojim su se međusobno gledali emigranti i Nijemci Rajha, dolazio je do izražaja u svakoj prigodi. Kad god bi se sreli, neki je naci vojnik zagalamio: 'Kad židovska krv štrcne s noža, bit će još bolje!' Tada bi neki refugee koji se prijavio za Pioneer Corps (jedna vrsta legije stranaca pod Union Jackom) odgovorio s tada u Engleskoj opće poznatim: 'We're going to hang the washing on the Siegfried Line, if the Siegfried Line's still there!'- Kad gledam unatrag, čini mi se to poput prizora iz 'Casablance' u kojem Nijemci i Francuzi jedni drugima pjevaju. Trećega dana putovanja probudio sam se s osjećajem tjeskobe a razlog mi je domah postao jasan: strojevi su bili ugašeni. Umjesto da idemo naprijed punom parom, 'Sobieski' se valjao i ljuljao. Kvar motora, rečeno je, koji neće biti tako brzo popravljen. Konvoj s kojim smo plovili, ubrzo je nestao iza obzora. Zaostali smo, nenaoružani i nesposobni za manevriranje, mastan plijen za svaku podmornicu koja je mogla biti u blizini. Dva iduća dana, dok se obavljao popravak, protekla su u očekivanju torpeda i borbe na život i smrt, do koje bi neizbježno došlo na brodu koji tone. Tek smo kasnije saznali da je strah kojeg smo se tada sramili, bio vrlo opravdan. Za potonuća broda 'Arandora Star' kojeg je na putu za Australiju potopila podmornica, utopilo se više od pet stotina talijanskih i njemačkih interniraca pri čemu su britanski kapetan, najstariji časnik ratnih zarobljenika njemačke trgovačke mornarice na brodu kao i jedan talijanski svećenik koji se također nalazio na brodu, prije njih otišli u smrt. (No Engleska ne bi bila Engleska kad ta tragedija ne bi dovela do pitanja u Donjem domu: Zašto je, htjeli su usred rata znati u redovima oporbene Labour Party, transport zarobljenika poslan bez zaštitnog konvoja?) U Quebec Citiyju ratni su zarobljenici po redu raspodijeljeni u razne P.o.W. (Prisoner of War) Camps. S Enemy Aliens Kanađani su naprotiv imali više poteškoća, jer im je London najavio dostavu osobito fanatičnih nacista. Teško naoružani pješaci koji su nas trebali čuvati, s nevjericom su zurili u internirce koji su sa svojim stvarima silazili s broda i glasno su prosvjedovali da to nisu vojnici nego žrtve Trećega rajha. Jedan je kanadski carinik sveo zbrku na zajednički nazivnik kad je klimajući glavom zaključio: 'I didn't know so many Nazis were Jews!' - da nije da znao da među nacistima ima toliko puno Židova. Tada su i nas strpali u logor: bodljikava žica, na svakom uglu toranj s reflektorom i strojnicom, kažnjenička odjeća od plave čvrste tkanine, na leđima poput tanjura veliki krug od crvenog materijala kao cilj za čuvare. U Engleskoj se nepovjerenje spram Enemy Aliens smanjivalo u razmjeru u kojem se ratno stanje smirivalo, tijekom mjeseci između pada Pariza i ulaska Nijemaca u Sovjetski Savez. Oni među nama koji su za to bili kadri, sjetili su se svojih veza ili su pisali prijateljima i znancima i molili od njih pisma preporuke. Njihova je svrha bila da naglase političku pouzdanost podnositelja zamolbe i važnost priloga koji će, kad bude pušten na slobodu, dati za pobjedu demokracije. Max Perutz, Fritz Lingen (koji je na putovanju na 'Ettricku' pokazao dar za vođenje ljudi kakav nijedan Hohenzoller već dugo nije pokazao), Klaus Fuchs i brojni drugi, vratili su se već 1940./41. u Englesku kao slobodni ljudi. Neki, koji su imali obitelj u Kanadi, pušteni su tamo na slobodu. Šačica se izravno iz logora uspjela useliti u Sjedinjene Države. U Kanadi nisam imao rođaka i s osamnaest godina nisam imao nikakvih profesionalnih iskustava koja bi bila važna u ratu. Naprotiv, s polubratom koji je bio natporučnik ispred Moskve i majkom koja je na njemačkim pozornicama doživljavala trijumfe, nije mi bilo lako uvjeriti Kanađane u moje protunacističko držanje. U silnoj bespomoćnosti obratio sam se Thomasu Mannu u Kaliforniji. Odgovorio je, na engleskom zbog cenzure pisama, da me doduše ne pozna osobno ali da je s obzirom na moj roditeljski dom (moj je otac bio njegov prvi životopisac) uvjeren da me se može osloboditi bez opasnosti. - Budući da se čini da nitko od nadležne vlasti u Ottawi nije znao tko je Thomas Mann, ta se intervencija raspala u pijesku. Kad sam nakon dvije i pol godine zatvora konačno bio slobodan u Kanadi, saznao sam da se u međuvremenu razvila sasma drukčija slika neprijatelja. Nakon napada na Pearl Harbour u prosincu 1941. barem u sjevernoj Americi, utjelovljenje zla više nisu bili Nijemci nego Japanci kojima se tako reći već na licu vidjelo da su Enemy Aliens. Tisuće Japanese-Canadians i Japanese-Americans koji su živjeli na zapadnoj obali i većinom tamo bili i rođeni, tada su internirani i pušteni tek poslije svršetka rata (na Dalekom Istoku: kolovoz 1945.)" - piše Wolfganag Leppmann. 080205 MET jan 98