NJEMAČKA/SZ - 12. XII. PROŠIRENJE EU NA ISTOK

Ž4=NJEMAČKA Ž1=SUEDDEUTSCHE ZEITUNG Ž2=12. XII. 1997. Ž3=Europa: potraga za ravnotežom otežana novim teretom "Udobno zavaljeni zagovornici europskog ujedinjenja ne žele daljnje proširenje EU na istok. Oni smatraju da bi povećanje Europske unije na 25 ili čak 26 članica označilo kraj svega onoga što su Jean Monnet, Robert Schuman, Konrad Adenauer i Helmut Kohl podrazumijevali pod pojmom 'Europa'. Nakon rata Francuzi i Nijemci pokrenuli su proces integracije, nadajući se da će prisiliti svoje zemlje na mir ako ih podvrgnu zajedničkim europskim instancama. No, nakon gigantskog proširenja na istok, Europa bi samo napravila veliki luk i vratila se na svoju početnu točku, strahuju apologeti savezne europske države. U tom bi se slučaju Europa, po njihovu mišljenju, raspala na hrpicu nacionalnih država koje bi formirale grupice, blokove i saveze, a oni bi se pak međusobno sukobljavali, a možda bi čak i ponovo zaratili, dodaju oni. EU pretvorila bi se u novo izdanje Bečkog kongresa, a Njemačka bi se po običaju osjećala prilično osamljeno na diplomatskom parketu, ne zaboravljaju napomenuti dežurni glasovi upozorenja. Po tom tumačenju Europska unija započet će ovog petka proces samorazaranja. Na sastanku na vrhu u Luxemburgu trebala bi biti utvrđena procedura po kojoj će s ukupno 11 kandidata - od Estonije do Cipra - biti vođeni pregovori o njihovu prijamu u EU. Slom te organizacije trajat će dugo, možda čak nekoliko desetljeća. Prve istočnoeuropske države neće postati njezinim članicama prije 2005. a posljednje prije 2010. g. No, ne krije li taj mračni pesimizam europskih fundamentalista zapravo pretjerano pojednostavljivanje problema? Europska je unija već izrasla iz početne šesteročlane Europske gospodarske zajednice u 15-članu Europsku uniju i ipak se istodobno i 'produbila' - što bi trebalo značili da je sve više nacionalni suverenitet zamjenjivala onim nadnacionalnim. Politička bit nadolazeće gospodarske unije upravo je stvaranje čvrste jezgre integriranih država. Ta bi jezgra s jedne strane trebala biti zaštićena kao zametak eventualne kasnije savezne europske države, a s druge bi strane kao dominantna sila trebala spriječiti raspad starog kontinenta na suparničke blokove. Nije li, dakle, puno logičnije predočiti Europsku uniju u sljedećem tisućljeću kao troklasni klub u kojem svi možda neće imati jednaka prava, ali će imati jednake prigode - za prodor u središte moći? Samu jezgru toga kluba čine braća po euru, deset odnosno jedanaest država članica buduće monetarne unije. Neposredno oko njih kruže oni partneri današnje Europske unije koji su, doduše, dovoljno imućni da ne moraju od Bruxellesa tražiti novac, ali se zbog svog izraženog nacionalnog karaktera još neko vrijeme neće moći pomiriti sa zajedničkom valutom. Vanjski krug tvore brojni trabanti na istoku i jugoistoku Europe, koji kao siromašne članice ne bi uistinu imali veliku moć. No, budući da bi razvijali ambiciju ulaska u samu jezgru euro-kluba umjesto želje da se bore protiv nje, Europa bi trajno ostala stabilna. Kohl, Jacques Chirac, Tony Blair, Romano Prodi i ostali čelnici država i vlada nesumnjivo imaju na umu upravo takvu tvorevinu. No, postavlja se pitanje može li ona uspjeti. Uspjeh ovisi o dvije pretpostavke: o uspješnoj monetarnoj uniji i o nedirnutim postojećim europskim tijelima za donošenje odluka - Ministarskom vijeću, skupštini, sudu i povjerenstvu. No, budućnost tih institucija posve je neizvjesna. Sudbina monetarne unije leži u rukama francusko-njemačkog dua. Hoće li taj duo opstati? Trenutačno malo pokazatelja upućuje na takav ishod. Obećanje Francuske da buduću zajedničku valutu neće zlorabiti kao političko oružje treba prihvatiti. To će obećanje ubuduće biti ključno budući da bi različita njemačka i francuska tumačenja uloge novca - primjerice u borbi protiv nezaposlanosti ili u natjecanju na svjetskim tržištima - uništila euro. U tom bi slučaju daljnja pitanja o budućnosti EU bila suvišna. EU ionako ne bi preživjela neuspjeh monetarne unije. No, između Francuske i Njemačke nalazila se i još se nalazi Amerika. Pariz želi Europu koja želi biti sila, ravnopravna Sjedinjenim Državama. Njemačka pak ne razmišlja ni u kategorijama konkurencije, a kamoli suparništva. Možda će se Amerikanci u bliskoj budućnosti sami pobrinuti da više Nijemci nego Francuzi promijene svoje stajalište prema velikoj sili zaštitnici. S jedne strane, pitanje je vremena kada će supersila koja više nema premca pretjerati i - posve prijateljski - jednostavno izazvati neposluh. S druge strane, teško je zaboraviti upozorenja koja je Europljanima uputio Zbigniew Brzezinski, bivši savjetnik predsjednika Cartera za sigurnost: 'Želite li biti velesila, ne svaljujte posao osiguranja prometa kroz Zaljev samo na naša leđa. Nafta koja odande dolazi jest i vaša'. Njemačko-francuska osovina, pogonska osovina Europske unije, pobudit će povjerenje tek kada se Francuzi više angažiraju za europsku integraciju, primjerice za 'pravu', u Bruxellesu zajednički formuliranu vanjsku i sigurnosnu politiku. No, o tome nema ni govora i stoga su motivi Francuske u EU i općenito izgledi za opstanak zajedničkih institucija potpuno neizvjesni. Kako će, primjerice, Ministarsko vijeće sa sjedištem u Bruxellesu zajednički donositi odluke kada mora posebno odlučivati za zemlje u sastavu monetarne unije, posebno za London, Kopenhagen, Stockholm i Atenu, a posebno za nove istočnoeuropske članice? Sukob oko 'Euro-X-Vijeća', dakle oko onog ministarskog kolegija koje države članice buduće monetarne unije žele osnovati paralelno regularnom ministarskom vijeću svih država članica EU, loš je znak. Može li regularno vijeće 25 država još uopće ozbiljno pregovarati za okruglim stolom? Neće li svatko izabrati svoje kompanjone i potom u foajeru smišljati spletke kako bi zajedno nadmudrili ostale? Tijelo 25-orice postalo bi odrazom Europe blokova i saveza. 'Bruxelles' - Europa 19. stoljeća u malom. Te dvojbe javile bi se i da je EU reformirala svoje institucije i pripremila ih za proširenje. No, taj potez nije uspio i sada je prekasno. Mnogi pokazatelji upućuju na pretpostavku da će na mjesto nadnacionalne sile EU stupiti monetarna unija. U tom slučaju 'trabanti' će kružiti oko jezgre i svi zajedno bit će jako zadovoljni uspiju li sačuvati samo slobodno zajedničko tržište", zaključuje Winfried Muenster. 150210 MET dec 97