NJEMAČKA/TAZ - 3. I. RAZVOJ NOVE TALIJANSKE DESNICE

Ž4=NJEMAČKA Ž1=DIE TAGESZEITUNG Ž2=3. I. 1998. Ž3=Omekšani desni radikalizam "U Italiji je u tijeku politička preobrazba koja će utjecati i na druge europske zemlje. Rađa se desnica koja će moći formirati vladu. Činjenica da ta desnica nastaje upravo iz pepela neofašističkog pokreta Movimento sociale Italiano/Destra nazionale (MSI/DN) možda uznemiruje ali ne mijenja bitno okolnost da je posrijedi prvi ozbiljan pokušaj izgradnje zamjene za višedesetljetnu dominaciju konzervativnih stranaka a to možemo samo pozdraviti. Proces konstituiranja desnice vodi Gianfranco Fini, šef Nacionalnog saveza (AN), koji je osnovao 1994. g. nakon raspada tradicionalnih stranaka - demokršćana, socijalista, komunista. Fini je u početku osmislio svoju stranku kao okupljalište desničara koji se nisu mogli identificirati s MSI-jem niti su željeli glasovati za korumpirane konzervativne stranke. Početkom 1995. g. Fini je uključio MSI/DN u AN. Na prvom stranačko saboru Fini je od svojih pristaša tražio da odbace svaki oblik rasizma i antisemitizma. U sljedećem 'preokretu' on traži od svoje stranke osudu fašizma. Mussolinijeva je vladavina bila 'totalitarni režim a budući da mi kao demokratska snaga odbijamo svaki oblik totalitarizma, moramo to učiniti i u pitanju fašizma', kazao je Fini. Kako bi otklonio mogući nesporazum, uključio je u tu osudu i završnu fazu talijanskog fašizma: 'Socijalnu republiku' s glavnim gradom Salom, osnovanu u sjevernoj Italiji koja je bila pod njemačkom okupacijom. Naime, pristaše te republike još je uvijek smatraju domoljubnom alternativom Resistenzi, otporu nacističkoj okupaciji na koji su snažno utjecali komunisti. Mnogi stari fašisti iz redova njegovih pristaša smatraju Finijev zahtjev drskošću ali šef AN-a nije time nimalo iznenađen: prijeđu li desnoradikalnoj Fiamma tricolore, on osobno još će bolje prodavati svoju 'demokratsku preobrazbu' iako će time izgubiti nekoliko postotaka biračkih glasova. Fini dobro zna da će moći formirati vladu samo ako dobije službeno priznanje SAD i Izraela. Stoga ne smije biti obilježen ni sjenkom sumnje u sklonost prema fašizmu. Naime, Fini se još dobro sjeća iskustva stečenog nakon ulaska u vladu 1994. g., kada su ministri iz redova MSI-a u mnogim zemljama potpuno ignorirani. Valja, naravno, postaviti pitanje provodi li Fini tek taktičku preobrazbu kako bi nakon osvajanja vlasti ipak dao oduška smeđe-crnim sklonostima. Ta je opasnost sasvim realna; napokon, Fini ima burnu desno-ekstremnu prošlost i prije samo tri godina proglašavao je Mussolinija najvećim talijanskim državnikom u 20. stoljeću. Usprkos tome, nostalgičari u njegovoj vlastitoj stranci nikada mu nisu istinski vjerovali, pretpostavljajući uvijek da nema pretjerano visoko mišljenje o fašističkim idealima. Usprkos svim ogradama, Finijeva preobrazba izaziva pozitivan odjek u Italiji. Finiju raste ugled u prvom redu u redovima ljevice. Treba mu pomoći, isticao je primjerice lijevodemokratski predsjednik zastupničkog doma talijanske skupštine Luciano Violante. Gradonačelnik Venecije iz redova PDS-a Massimo Cacciari, smatra pak spomenuti preokret 'maturalnom svjedodžbom za talijansku demokraciju'. Konzervativne stranake, proizišle iz raspada Democrazie cristiane, reagirale su pak prilično smućeno. Desno radikalni MSI bio je za njih uvijek dobrodošao. Naime, od njega su se mogle ograđivati i zataškavati vlastitu nedemokratsku praksu koju je dugo podupirala i katolička crkva. Nacionalni savez koji priznaju demokrati konzervativne stranke smatraju pak prijetnjom. Finijev je program šarolika mješavina zahtjeva ostalih stranaka: Europa? da, ali samo pod uvjetom istaknutog položaja Italije; neoliberalna orijentacija sasvim po američkom ukusu, ali sa socijalnim i ekološkim primjesama po uzoru na Nijemce; odlučno zalaganje za snažan, gotovo autoritaran državni vrh ali istodobno ni za umjereni federalizam; vjera u tradicionalnu ulogu spolova u obitelji ali i u suvremeno zakonodavstvo u prilog ženama. Riječ je o sadržajnom špagetu koji nikada ne bi mogao biti pretočen u program vlade ali AN se u tom pogledu ne razlikuje od ostalih stranaka. Prednost u odnosu na konzervativne stranke koje Fini želi nasljediti jest u tome što AN može zastupati svoje zahtjeve bez mrlje poraza. Odgovornost za brzi kraj desnoliberalne koalicije pod Berlusconijevim vodstvom pripisana je isključivo Berlusconiju a ne AN-u. To je vjerojatno i razlog zašto konzervativci u zemljama članicama EU dosada nisu htjeli priznati Finijevu preobrazbu. U periodu od 1989. g. konzervativci smatraju da su pobijedili ljevičare i da su dobili potvrdu da je njihov svjetonazor ispravan. No, pokazalo se u međuvremenu da su se konzervativci, već pedeset godina dominantna snaga u gotovo svim europskim zemljama - mjestimično zaodjevena i u socijaldemokratsko ruho - odavno srozali na razinu oportunističkih upravitelja krize koju su sami izazvali. Nema ni nagovještaja uvjerljivim konceptima ni programima za budućnost koji bi pomogli u suzbijanju bolesti. Zato birači u Francuskoj, Engledskoj, Italiji a možda uskoro i u Njemačkoj ponovo očijukaju s ljevicom. No, ljevica se nakon poraza još ne smatra snagom s autonomnim zamislima za projekte za budućnost već posvuda nastupa samo kao bolja upraviteljica za postojeće nedostatke. Nakon kolapsa komunizma, konzervativci ali i građanska sredina - socijaldemokrati i liberali - izgubili su projekciju neprijatelja ali i zaslon iza kojeg su skrivali koristoljubivost i puko servisiranje vlastite klijentele. Krajnje je vrijeme da se ljevica konsolidira ali ona to očigledno još ne može učiniti. Jednostavno nema ideja niti to okolnosti od nje zahtjevaju. Sukob s ojačanom, stabiliziranom i ideološki osuvremenjenom desnicom možda će je - to je zasada samo nada - prisiliti da se lati rekonstrukcije vlastite lijeve ideologije", zaključuje Werner Raith. 050210 MET jan 98